Souly: Strelci u magli (2)
- January 29, 2017
- 0 comments
- Duško Miletković Souly
- Posted in BLOG: SOULY
A te, možda pomalo i precenjene osamdesete, imale su svoje košarkaške junake i vrsne strelce u svakoj manjoj sredini domaćeg košarkaštva. Dobro se sjećam zabavnog tima Šibenke u kojoj je rutiner Žika Ljubojević ispunjavao svoju normu poena godinama, snažni Predrag Šarić, otac današnje zvezdice Darija i najbolji strelac ekipe u povijesti dalmatinakog kluba, znao je imati masivne večeri, isto kao i Nenad Slavica, bombarder s krila, ili megapotencijal Ivica Žurić koji je svoj procvat doživio dosta kasnije, u samostalnoj državi Hrvatskoj. Jedan skromni Kvarner posjedovao je svoje snajpere Pilepića i Juga, dok u malenoj kraljevačkoj Slogi, još dok Divac beše njezinim članom, izvjesni Vladan Dašić je dalekometnim ubačajima u ludim serijama znao pokopati svakog protivnika trojkama iz svlačionice. Nekad slavni beogradski Radnički nije uspio produžiti svoje prvoligaške dane sa Vladetom Milovanovićem, igračem čudnog stila i raspoloženja, ali kad ga krene – sklanjaj se u zaklon – pa onda još Žarkom Vučurovićem koji je bio najavljivan kao efikasna neman ispod koša, i Zoranom Kovačevićem, bratom poznatog snajpera (i člana stojke) Branka, također vrsnim strijelcem sa distance, kojeg sam jednom vidio kako Ciboni stavlja preko 40.
Osim njih, prvenstvo i memorije nas zaljubljenika pamte i meni lično mnogo gotivnog Zufera Avdiju, više puta najboljeg poentera Crvene zvezde, vjerojatno najvećeg igrača domaćih prostora koji vuče porijeklo s Kosova, a još jedan od strelaca Zvezde koji je zamalo propustio moj „stojadin“ bio je Nebojša Ilić. Nevjerojatno obdaren momak, najbolji strelac svih kadetskih i juniorskih reprezentacija s kojima je vladao Evropom i planetom, ostao je bez većih lovorika, pomalo i svojom glupošću, ali da je umio rešetati koš iz svih pozicija je neosporno. Svoj igrački vrhunac on doživi u sezoni 1992-93 kad nastrelja onih sumnjivih 71 poena jedne noći u onom sankcioniranom prvenstvu. Te godine Ilić je sa crveno-belima bio i prvakom SR Jugoslavije, a njegov prosjek iznosio je dobrano preko 30 poena po utakmici, valjda zadnji put da je neko ostvario preko 30 u sezoni na domaćim parketima. Osim nedostatka velikih reprezentativnih medalja i prestižnijih klupskih trofeja, njegovu karijeru obilježile su još sankcije i povrede. Kasnije je solidno nastavio španati u Španiji da bi mu se karijera ugasila ubrzo nakon toga, još prije tridesete.
Neša Ilić je bio jedan od najvećih potencijala ex-Yu košarke
Od onih košarkaša koji su ostavili dojmljive brojke u domaćem prvenstvu i nastreljali dobrano preko 4000 poena, a da se nisu ukrcali u mog malog „stojadina“, moram da pomenem Slobodana Nikolića, rekordera Crvene zvezde sa 421 nastupom. Slobodan, vruć kandidat za nastup na Olimpijskim igrama 1980, bio je vječitom nadom ex-Yu košarke. Sa Zvezdom nije uspio do nekih trofeja u osamdesetima i pored brojnih finala, a jedan od razloga zbog kojih sam ga izostavio sa svoje liste je i činjenica da nije imao konstantu u svojim basketaškim predstavama i nikad nije nastreljao preko 20 poena prosječno u sezoni, tek tri sezone jedva preko 15. Preko brojke od 4000 poena vinuo se i Marko Ivanović, najbolja „četvorka“ istorije čačanskog Borca. Bio je najavljivan kao budući stup najboljeg tima bivše države, odlikovan kadetskim i juniorskim odličjima, ali nikad nije isporučio značajniju seniorsku karijeru, iako je imao znamenitih sezona sa preko 25 poena u prosjeku (dvaput bio treći strelac prvenstva). Kasnije je prešao u beogradski Partizan, ali tamo nije bio ni izbliza legendaran kao u Čačku.
Osim snažnog Marka Ivanovića, Borac je imao i jednog od najneobičnijih skorera tih godina. Gađao je draženovski – iz naskoka u reket, od table ili neke tamo trojke blesavog luka. Radi se o Draganu Arsiću koji je dugo slovio kao nasljednik Radmila Mišovića. Na kraju nije ostvario ni polovinu Radmilove slave iako mu je prosjek u Yu-prvenstvu iznosio opasno blizu 20 poena po kolu. Još jedan koji je bio blizu magične brojke od 20 poena u karijeri na domaćim daskama jest Bratislav Mitrović, najveće ime istorije tuzlanske Slobode koji je bio osobito nezadrživ u sezoni ’87 kad su Tuzlaci svoje susrete igrali u čuvenom „Mejdanu“. Braco, krilni centar od nekih 201 cm, je svakome mogao staviti 20 poena zavezanih očiju, a kad ga je stvarno krenulo završavao bi susrete sa dobrano preko 30 po meču. Te sezone 1986-87, ubacio je 25,5 koševa – svoj rekord u Prvoj saveznoj ligi i treći najbolji prosjek te prvenstvene sezone. U najvišem rangu takmičenja proveo je svega nekoliko godina, ali ostao je simbolom Slobode osamdesetih i devedesetih.
I opet – volio sam sve te neodoljive strelce u nekim svojim i njihovim fazama kada su oduševljavali ne samo mene već i širi jugoslavenski auditorij. Ipak, niko od pomenutih nije završio u „stojadinu“ pa sam morao da ih častim ovom sitnom reminiscencijom. A za kraj jedan strelac kojeg sam ipak uvrstio tamo, a odigrao je samo četiri sezone u prvoligaškom društvu. Radi se o čovjeku koji je bio prava potrošačka neman, ali kredibilitet je u me zaslužio i streljačkim sposobnostima i osvojenim trofejima, a vala i potencijalom kojeg ni on nije do kraja iskoristio. Radi se o Milanu Mlađanu, ponajvećem igračini povijesti beogradskog IMT-a. On se u „stojadin“ nije ukrcao samo zato što je jednom, 1989. godine, bio najefikasnijim igračem bivšeg prvenstva, niti zato što je dvaput u domaćoj karijeri išao preko 30 poena u prosjeku. Nije u koferu kragujevače marke ni zato što je osvojio domaće prvenstvo u dresu dalmatinskog Zadra ’86, a ni zbog tog što je sa IMT-om kao drugoligašem iduće godine uzeo jugoslavenski kup što je jedinstven pothvat istorije domaćeg loptanja. Ne – Milan je na mojoj prestižnoj listi zbog stojadinovskog pravila 7, stavak 2, a ono glasi – prvih deset košarkaša bivše Jugoslavije po prosjeku poena u domaćem prvenstvu automatski upada u „stojadin“.
Mlađan je u domaćoj karijeri, u susretima regularnog dijela i plejofa natukao prosjek od čak 25,6 poena (po mojoj statistici sedmi najviši svih vremena) i zato je unutra unatoč samo nekoliko sezona u najvišem rangu natjecanja. Nakon što je pripomogao IMT-u da postane prvoligašem, Mlađan je skočio do Zadra na jednu godinu. Radi se o onoj čuvenoj sezoni 1985-86 kad je Zadar u majstorici plejofa preoteo Ciboni gotovo sigurnu titulu. Milan je tu godinu počeo sjajno, neđe na pola sezone se povrijedio i onda se vratio u doigravanju. U čuvenoj majstorici nije ubacio ni poena (jedini put u domaćem prvenstvu), ali Zadrani su imali raspoložene Vrankovića i Petranovića, dok je antologijsku partiju pružio Petar Popović i naslov je otiša u Dalmaciju.
Milan se vratio „traktoristima“ u drugoligaški rang nakon ovog uspjeha i odmah nastavio sa uspjesima. IMT je dopro sve do finala domaćeg kupa, nakon što je u niškom polufinalu eliminisao superjaki Partizan, a onda je u finalu nadvladao i ljubljansku Olimpiju, još jednog drugoligaša, postavši tako jedinim klubom koji nije bio u najvišem rangu takmičenja a da je slavio u kupu.
Čuveni susret drugoligaša u finalu domaćeg kupa 1987. godine. Obratite pažnju na to koliko je tu doajena bivšeg prvenstva SFRJ
IMT se nakon toga uspio vratiti u Prvu saveznu ligu, a Milan je sa svojih 202 cm nastavio terorizirati obrane svih naroda i narodnosti. Sezonu ’88 je završio sa 30,1 poena prosječno, tek iza Dražena Petrovića, da bi u sezoni 1988-89 ubacio 30,8 poena i konačno uzeo trofej najboljeg strelca lige. Tih godina debitirao je i u najboljoj selekciji Jugoslavije kod Dude Ivkovića i najzaslužniji je za zlato na Balkanijadi 1988. u turskoj Antaliji gdje je isporučio gotovo 25 poena prosječno u 4 utakmice, ali velikih takmičenja nije se dočekao. Nakon toga je zapalio za Švicarsku đe je u dresu Belincone u sezoni 1989-90 nastavio svoju trpačku karijeru (32 poena u prosjeku), ali nakon toga sam mu nekako izgubio trag. Dugo sam vagao između Mlađana i Nebojše Ilića, i na kraju se odlučio za prvog. Zamjerite ako baš morate…
Znam da sam zaboravio nabrojati mnoga imena koja su bila po vašem guštu braćo, ali, slično kao u onom mom tekstiću „Perle sa dna“ – tko bi popamtio i nabrojao sve te umjetnike narančaste lopte koji činili su našu prošlost ljepšom. Od svih ovdje nabrojanih strelaca, svih tih privlačnih ofanzivnih beštija, na kraju sam na listu najvećih uvrstio samo Blaža Kotarca i Mlađana, ali imajte razumijevanja, starim prebrzo, pamćenje više me ne služi kao nekad, a i vidljivost u regionu nije baš najbolja posljednjih godina, jer spustila se gusta magla – magla svuda, magla oko nas…
(Kraj)
Photo: MN Press