Početna BLOG: SOULYSouly: Magični Vladeta Milovanović

Souly: Magični Vladeta Milovanović

od Duško Miletković Souly
63 pregleda

Jednom tako, ima tome, neka nezaboravna slava, odigrala se bješe istočnije od ovog demokratkog raja u kojem trenutno udišem aktualno odobrenu medijsku substancu. A tamo, osamdestih prethodnog stoljeća, totalitarno dezinformiran i zelen sav, za diferencu od prosvjećene većine novokomponovanih kroničara i inih znalaca igre baketa, premda pucaljki pomalo mlohavih po tom i nizu drugih pitanja, ja gostovah nedelju prazničnih dana u punom porodičnom sastavu kod mog pokojnog beogradskog čiče Pere i strine Milje, te ekipe raznobrojne i jako interesantne. Zanimljivo, premda tad još bijah strejt po svim pitanjima – odjednom, iznebuha, nakon pijanke žešće, završih ja sa čičom Perom na nekoj niskobudžetnoj košarci.

Moji i nisu baš bili preveć oduševljeni što provodim dosta vremena sa stričekom u njegovom ateljeu, ili u izlascima obojanim Sezanom, Steely Danom i nevidljivom geometrijom prolaznosti, jer Pera je bio poprilično osebujan lik, pušio je dvije vrste hašiša tokom dana, nije pratio ustaljeni kolosijek, čak znao je da se potuče kad popije (a cugao je non-stop koliko se ja prisećam). BTW – bazdio je konstantno na mješavinu alkohola, duvana, skupih parfema i one ženske stvarce o kojoj napisane su mnoge baje, a volan njegovog saaba mirisao je identično. Moj čika Pera! Iliti Pero kako smo ga zvali mi iz današnje EU. Od rođenja – do same ciroze i pokopa – elitni navijač KK Radnički!

Zašto se sjećam ovog događaja? Zato što je taj jedan od rijetkih kojeg ispratih u dvorani u Šumicama, a zasigurno je posljednjim kojeg tamo doživjeh. Ne znam zašto je Radnički te sezone 1984-85 tamo igrao, jer pamtim OKK Beograd kao domaćina te hale i ne kontam sasvim zašto je kasnije te godine KK Radnički svoj put u ropotarnicu sjećanja YU-košarke krunisao u Obrenovcu, ali to je bio scenarij sezone, noći i trenutka.

Protivnik je još jedan beogradski kolektiv, sizifovski gurajući IMT, jasno posve, na strmoj nizbrdici prvoligaške egizstencije (te godine ispadoše iz prve lige oba) i radilo se o očajničkom, neupotrebljivom basketu, nekih 39 minuta i kojih par sekundi za nas tristotinjak košarkaških džankija utopljenih u gledalištu bez nasušne doze kreative, a ipak, kulturnih i tihih kao avetinje, jer u pitanju je mnogo više, najviše čak – opstanak u društvu uglednih – dok, pod sitnim vođstvom IMT-a, isteku napada Radničkog, neki baja imena Vladeta i prezimena Milovanović, ne ubode nestvaran šut s potpunog egzistencijalnog krila, tamo iza table koju je majstorski prebacio. Ili mi se pričinja…

Idući je napad, IMT ubacuje loptu ispod koša, a pokojni Dragiša Šarić janjuševskom paradom iščeprka loptu umornom Srećku Jariću, kojem se mali Marko tog jutra ustao po ure ranije no inače, i nekako je doturi Milovanoviću, tek mnogo kasnije skontah da ga zovu Medis, a on, neopterećen gledanjam Vučurovića koji je sam pod košem, al’ fulao je zicer minut ranije, u trećoj sekundi napada šljusne trojku, ovaj put puno umjerenijeg luka, s punih sedam metara, i sad Radnički, odjednom, u par sekundi svega – vodi.

IMT traži, te večeri vrućeg Krečkovića, nađe ga i – teža cigla braćo. Vladeta samo diže one ručetine bez odvajanja od parketa, kupi balun i baca ga Mavrenskom koji nekako prebacuje centar i besciljno vrluda da bi na isteku napada vratio potpuno neupotrebljivu loptu Medisu koji stoji visoko na postu, tabani na liniji trojke, leđima košu, beznadežno udvojen; ali ova nepredvidiva manga, izgleda Bobija Fišera u životnom cajtnotu, baca se unazad, tj. unapred braćo, uz piruetu spram koša, dostojnu Sande Dubravčić i kusur, one ručerde davno i daleko iznad glave – ide još jedna praćka, geometrijskim koordinatama sa samog Kališa – i opet bez koskeeeeee… Tekma je odlučena.

Vladeta Milovanović Medis

Danas bi nakon svakog od ovih šuteva i šutova treneri zvali minut ili dva odmora. Tri u pomaknutom NBA svijetu…

Ma on to tako redovno, leči čoveka ko mučenica – moj će stric Pero, vedar ka lipanjsko nebo nad Maltom zbog pobjede krstaša. I onda, više za sebe, kroz konjske mu zube, nijanse njegovog balonera – kad je normalan – naginjući iz svoje pljoske pozamašno dok napuštamo poprište događaja. I stvarno, izlječio me Milovanović Vladeta od 39 i kusur minuta loše košarke u svega par sekundi. Sa tri doze košarkaške i ine vakcine. Zato ostanimo ozbiljni i odgovorni. Medicine man – rekla bi obrazovana većina danas.

A ja pamtim Vladetu godinama već, samo mudro ćutim pred monologom čika Pere koji ubrzano kusuri svoje putne rezerve; znam ga još od sezone 1977-78 kad je u narančastoj petorci Radničkog zamijenio Dugog Damnjanovića (iste visine, 202 cm, i mjesta odrastanja) koji je služio dug domovini i zagrebavao plavo u zelenom, ili čak i ranije ga pamtim, dok se o Medisu piskaralo u novine kao o velikom pojačanju beogradskog Partizana i valjevskog Metalca. Kako je Vladeta sa svojim matičnim KK Mladenovac već imao popriličnu kilometražu kroz niže rangove takmičenja, i kako je već dobrano prevalio dvadesetu, tj. bio stara kuka koja naklisala se već na nebrojeno čuka; u njegovoj debitantskoj sezoni I. Savezne lige je razvalio, uvalivši 34 poena već u drugom nastupu i neđe polovinom sezone već je bio na spisku dvadesetak kandidata profe Nikolića za Mundijal u Manili. Baksuz većim dijelom igračke (ne znam za onu trenersku i druge) karijere – Milovanović lomi ruku samo par nedjelja kasnije, time i priliku života.

Za repku Juge je tih godina nastupio na desetak susreta, ali rekoh baksuz jer period njegovog košarkaškog kuliranja u Radničkom, tokom kojeg je uvijek bio među boljim igračima lige, nije bio uspješan za tim s Crvenog krsta. Iako su momčad u tim sezonama kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih vodila neka od najvećih trenerskih imena Yu-košarke, poput Cige Vasojevića, Bate Đorđevića, Dude Ivkovića i Bože Maljkovića, KK Radnički se iz elite jugoslavenske košarke stropoštao u sam podrum domaće igre.

Raspadom zlatne generacije (otišli Dugi, pa Tvigi i Jare), i pored priliva novih talenata, tim sa Krsta tavorio je u donjem dijelu prvoligaške tabele – kao da je uprava kluba svoje skromne apetite namirila u neočekivano trofejnim sedamdesetim godinama. U posljednjoj igračkoj sezoni legende kluba, Miluna Marovića, 1982-83, dok je Medis (valjda) u JNA, klub ispada iz najvišeg ranga takmičenja, a onda se, njegovim kambekom (nevjerojatan plej-of Vladete Milovanovića u proljeće ’84 – 30 poena, 15 skokova Ciboni, budućem prvaku Juge i Evrope, u jednoj tekmi doigravanja), vraća u I. ligu u sezoni ’85 iz koje prameni ova moja crtica. I onda opet nazad, dolje, dublje, niže i niže…

A nije da je Radnički te sezone 1984-85 imao lošu ekipu – osim Milovanovića, u toj prvoj sezoni trice u Jugi (Radnički najgori u tom segmentu u ligi – rekoh vam, vizija & Voja Todorović nedostajali su gadno) ordinirali su i Žarko Vučurović (jedan od najvećih talenata Yu-košarke ikad), pokojni Dragiša Šarić (kasnije potvrdio se kroz Vojvodinu i uzeo Evroligu s Partizanom), Srđan Dabić (jedan od viđenijih plejeva osamdesetih, igrao se posvud) i Ivica Mavrenski (još jedan tinejdžerski fenomen, nikad ostvaren). Da su imali pouzdanog i pametnog beka-šutera (čitaj Duško Ivanović) bili bi u gornjem domu Yu-košarke.

*

Prođe još koja godina u historiji naroda i narodnosti. Proljeće je ’89, decenija umire a primitivci sve glasnije kliču mediokritetima koji vladaju gornjim domom Yu-misli, dok ja, gadno već iskvaren, jednog aprilskog dana regularno markiram jutarnja predavanja i popodnevne vježbe, beznadežno žigosan skitnjom i nemirom bezumnog srca, te već u svom seocetu, najranijom zorom, sjedam u pozamašnu kompoziciju koja vlači do Zagreba, drndam se onda čuku i sitno, pa siđem u Klari, nadomak urbanog betona. Kročim po jačajućem suncu sve do Save i ciljam siluetu pecaroša jokićevskog luka zabaca. Kad ga nađem, sjedam na vrh stubišta koje strmo silazi do vode, pa promatram umijeće dotičnoga, hitru maticu prljave Save i snatrim…

Tratim tako skupocjene životne sate, pomalo već željan raznolike gomile ljudskih lica, kadli čujem poznati fućak – e-hehe-heeee – i znadem da Alan, moj brat u nestašlucima mladosti, prišunjao mi se nečujno, kako on to već umije, pa nema druge već na koju partiju biljara, k’o sa Žikom Todorovićem da španam, sve iz štapa ili dva, ‘ladno pivce u parkiću ispod krošnje koja već se pošteno zeleni i zatim, opet potpuno neplanirano, košarkaška utakmica. I to kakva tekma! Naši nadirući „mravi“ iz Novog Zagreba protiv, nekad čuvenog, četverostrukog prvaka Jugoslavije, OKK Beograda, u seriji za ulazak u prvu ligu.

Kad dobauljamo do poprilično krcate dvorane osnovne škole Kreše Rakića, vrijeme se naoblačilo, elektricitet je u zraku, a atmosfera u gledalištu na nivou, naložen je svaki laik, skeptik i skolastik, ali Beograđani jednostavno igraju bolje i vode cijelo prvo poluvrijeme, a u njihovom dresu svoj oproštajni košarkaški valcer pleše i Milovanović Vladeta, što plijeni svojim preciznim parabolama za koje jugoslovenske obrane još nisu našle lijeka.

Koji car – Alan će na poluvremenu – prošli mjesec je strpao preko 50 skopskom MZT-u! Jel? – 50 je cifra, čak i u drugoj ligi – mislim si ja. A nije da sam potpuno zaturio Medisa tih zadnjih par godina, znao sam da je svojih dvadesetak poena nosio iz Radničkog na jednu sezonu u zenički Čelik, na kraju i u OKK, ali između mojih sjećanja na nj prošle su pune četiri godine, puna olimpijada, što bi rekao moj neshvaćeni prijatelj Simonović Duci.

Drugo poluvrijeme počinje, Beograd još je napred sredinom istog, ali Vladeta ostaje dosljedan u tom svom košarkaškom baksuzluku, prasne trojku bez koske koju mrežica povrati (pokojni Pepsi garant poigrao se s mrežicama te besane noći), sudije uopšte na to ne reaguju i Novi Zagreb se vraća, par sekundi do kraja susreta čak i vodi dva razlike. Onda izvjesni Tomić iz OKK (suigrači vikaše mu Tomke) šišne još jednu tricu sa sirenom, za pobjedu „klonfera“ – opet nuthin’ but the net – ali i tu mrežica izbaci napolje i Beograd gubi tekmu, kasnije i seriju, a novim prvoligašem postaje KK Novi Zagreb.

Alan i ja veseli smo zbog pobjede „mrava“, ali i bezgranično tužni zato što dobro znamo da Vladetu nikad nećemo gledati na pijedestalu sklepanom za pobjednike. Tako i bi, Vladeta Milovanović – Medis, jedan od najneobičnijih i stilom najnezgodnijih domaćih košarkaša ikad, oprostio se od svoje igračke karijere nakon ovog, da bi započeo onu trenersku u još jednom svježem prvoligašu, Čeliku iz Zenice.

Ne znam, možda sam za opisati Medisa presubjektivan, možda ponekad šminkam stvari da bi izgledale ljepšima, ali ako u priču ubacim fakta i košarkaške brojke – oni kažu da je Vladeta Milovanović odigrao svega šest prvoligaških sezona u Jugi, i da mu prosjek glasi preko 17 poena i 5 skokova po tekmi. To jest potpuno u rangu jednog Nikole Mirotića koji bi s gotovo identičnim brojkicama trebao uzeti MVP počast ovosezonskog izdanja Bertomeu Eurolige. Nisam toliko blesav i zadrt da uspoređujem igračke kvalitere Vladete i Mirotića, jer ovaj drugi je legenda što dokazao se na svim nivoima, a Vladeta je košarkaš kojem ne mogu da nađem niti jednu fotografiju s neke utakmice na internetu. Niti jednu u par mjeseci surfanja! Nebo i zemlja. E vidite braćo, baš zato nabijem ovu sadašnju demokraciju i pravo na informaciju kad moram da se pouzdam u svoja subjektivna sjećanja.

To i jest bit mog košarkaškog „tristaća“. Ako niste shvatili. Nebo i zemlja.

A ja samo, pokorno i smjerno, želim da saopćim da je Vladeta Milovanović bio jedinstvenom pojavom. Ako ste ga gledali kako igra košarku, makar jedanput, bilo je to dovoljno da ga pamtite. Kako u mom košarkaškom „tristaću“ postoji mnogo kategorija, znajte da je Vladeta oličenjem kategorije potpune košarkaške romantike. Ne zato jer je igrao za „romantičare“ s Crvenog krsta punu dekadu, već stoga što njegov igrački put simbolizira košarkaštvo tik prije pada berlinskog zida, priljeva ogromne gomile para u igru basketa, potpunog otvaranja granica, bosmanovskih pravila i planine drugih novotarija.

Za vrijeme Juge, samo su trojica košarkaša zaigrala za kraljevski klub iz Madrida. Nakon rapada iste, desetine košarkaša s ovih prostora dobile su priliku navući dres ovog prestižnog kluba. A ja vam velim da je Medis bio boljim košarkašom od polovine dotičnih.

Možda sam samo imao sreću Vladetu Milovanovića da gledam kad je u elementu, a ona tri epska šuta s početka moga sjećanja bjehu tek spontanom slučajnošću koja se više nije ponovila ili tek neočekivanom nuspojavom hašiša moga čika Pere- ko će ga zna? – ali čovjek me liječio svojom igrom svaki put. Medicine man, rekla bi obrazovana većina danas, a Medis-In-Man moje, svakim danom sve nepismenije, tanje i malobrojnije društvance iz zadnjeg košarkaškog budažka.

Photo: Twitter

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar