Zoran Sretenović
Prevario sam se u životu više puta prilikom procjene na prvu, a jedna od značajnijih košarkaških autoprevara desila mi se u slučaju Zorana Sretenovića. Na moju, i na sreću mnogih drugih. Gledajući ga u Žeravičinom crveno–belom orkestru sredine osamdesetih, pomislio sam – od ovog nikad igrača… Grdno sam se prevaril jer, vidite i sami, Sretenović je dio ove male cjeline „Stojadina“ koju sam imenovao „pametni srpski plej“. Još tamo kad je Jugoplastika za trenera dovela Božidara Maljkovića, a ovaj kao paket priveo i Sretenovića, ja nisam vjerovao da će to mnogo pomoći timu s Gripa. A pokazalo se gadno suprotno. Iako jedan od neatraktivnijih igrača domaćeg prvenstva, mali Napoleon prezimena Sretenović je u svojih pet godina u Jugoplastici potpuno redefinirao ulogu domaćeg pleja. I prije njega bilo je pametnih i racionalnih, ali nitko nije djelovao tako kao Sreta, i nitko nije na klupskoj razini osvojio više no on – produžena ruka Maljkovića na terenu.
Osim što je dosegao već pomenute razine obradovićevske racionalnosti, Sretenović je valjda plejom koji je najmanje mislio na koš protivnika jer njegov prvenstveni prosjek u Zvezdi i Jugoplastici ne doseže niti 5 poena po susretu. Zato je tih svojih par poena, kao i Željko Obradović, mogao zabiti kad protivnik najmanje treba i očekuje. Sjećam se i prekretnice u svojim košarkaškim kontanjima o Zoranu Sretenoviću – dogodilo se to u sezoni ’88 kad je Sreta jednom podužom tricom donio Jugoplastici gostujuću pobjedu protiv Cibone u Zagrebu. Tad sam prvi put pomislio – jbt., ovaj se ne šali…
Sljedećih nekoliko godina, Sretenović je itekako demonstrirao da se ne šali, postajući najtrofejnijim klupskim organizatorom igre u Jugoslovena. Iako njegova košarka nije bila lijepa, a njegova dodavanja uvijek pomalo presigurna i dosadnjikava, tim iz Splita je tih godina oborio sve rekorde uspješnosti, osvajajući domaće prvenstvo četiri puta uzastopno, pokoravajući Evropu triput uzastopno, dodavši i dva Kupa Juge, ukupno 9 trofeja u četiri godine. Sve sa tim Zoranom Sretenovićem kao glavnim plejem. Njegovu igru perfektno ilustrira posljednji finalni let tima s Gripa u Evroligi. 18.4. 1991., u Parizu, splitski tim nadvladao je Barcu 70-65 i osvojio svoju treću uzastopnu titulu prvaka Evrope. Zoran je odigrao svih 40 minuta (danas nezamislivo), gađavši malo, ali nepogrešivo (1-1 za 2 poena, 1-1 za tri i 2-2 penali), te razigravši tim sa 7 asistencija kad je cijela obrana Katalonaca bila koncentrirana na Kukoča. I sve to uz samo jednu izgubljenu loptu! Ako ovo nije racionalno, ne znam šta je…
Sretenoviću su ova herojstva s Jugoplastikom donijela i dres državne selekcije (zlato na EP u Rimu ’91 gdje je nakon odlaska Zdovca bio prvim plejem repke, ispred Đorđevića), ali raspadom države sve se okrenulo naglavce i Sretenović nikad više nije zaigrao u timu nivoa „žutih“, premda je nakon Jugoplastike odigrao još deset sezona košarke. Još kad su došle i međunarodne sankcije, momak je ostao bez prilike reprezentirati državu na vrhuncu karijere. Sreta se ipak dokopao još jednog zlata s repkom, na onom čuvenom Eurobasketu ’95, gdje je u SRJ konstelaciji uglavnom popunjavao broj iza Saše Đorđevića i Obradovića. U tim devedesetima je iskušao njemačku (desetak asista u prvenstvu) i francusku ligu, zatim se vratio domaćim prostorima, đe je nastupao za Partizan, Borovicu iz Rume, opet Crvenu zvezdu, Radnički… Posljednju etapu karijere proveo je u Poljskoj di se i umirovio 2001. godine, nikad više ne pronašavši onu trofejnu zvijezdu koja osvjetljavala mu put u Splitu. I nije bio jedinim…

Predobar, prepametan i preuspješan bio je Sreta da bih ga ja brisao sa spiska putnika „Stojadina“, ali kako već kapirate – ima neka tajna veza – pomenuću još jednog fenomenalno zahvalnog pleja, trofejnog skoro ka Sreta, koji nije uspio ukrcati se (ili jest ali tek posredno) na ovu vožnjicu. Ovaj put, mada je riječ o pameti u Srba plejmejkera, ta veza jest crnogorska, pošto se radi o Sretinom saigraču i nadopuni u Jugoplastici – Luki Pavićeviću.

Ovaj iznimni talent domaće košarice imao je neusporedivu karijeru u mlađim kategorijama, započevši ju evropskim kadetskim zlatom ’83 sa svega 15 godina, nadogradivši je onda u dvije godine na Utah koledžu, a dovršivši je svjetskim juniorskim zlatom ’87 u Bormiu. Luka bio je viši, brži, eksplozivniji i bolji obrambeni igrač od Sretenovića. Nije bio tako lucidan kao Zoran i karijera mu je takođe patila nakon odlaska iz Splita (kome ne bi?), nastavljena u klubovima nižeg renomea, a izvan „Stojadina“ ga još drže neka pravila vezana za niti jedan nastup za repku na velikim takmičenjima (uz nezaboravno zlato na nekad prestižnim Igrama dobre volje u Sijetlu ’90), kao i činjenicu da je od Luke domaća košarkaška javnost imala ogromna očekivanja koja je Pavićević tek djelomično uspio opravdati.
– Kraj –
Photo: Koš magazina
1 komentar
Nemojte zaboraviti da je Ivica Mavrenski bio u Splitu mislim nekih 6 meseci i trebao da ostane kao play u Jugoplastici ali tadasnja politika to nije dozvolila. Mislim da je bio opcija pre Srete koga apsolutno cenim kao igraca.