Kad bi se košarka igrala samo jednu četvrtinu, Portoriko bi bio bliži odlasku u Rio, ali pošto meč traje još tri kvotera, Srbija je posle prvog dana kvalifikacionog turnira u Beogradu u mnogo boljoj poziciji da stigne na Olimpijadu ali moraće to da potvrdi u još tri meča. Prvo prekosutra sa Angolom, zatim u polufinalu sa Letonijom (ili Češkom) i u finalu protiv nepoznatog rivala koji bi opet mogao da bude Portoriko, ako ne bude Češka koja prvo treba da pobedi Letoniju, što baš nije sigurno.
Pobeda deluje ubedljivo, razlika i jeste ubedljiva ( 87-81) i to je najvažnije. Samo će pesimisti i dežurni namćori prvo tražiti slabosti u našoj igri, a bilo ih je, umesto dobrih stvari , kojih je takođe bilo, posebno u drugom poluvremenu. Kao što su pred Saletovom četom u drugom poluvremenu padali Francuzi i Grci , snagom, ali i probuđenim kvalitetom, slomljeni su i Portorikanci. Rio jeste daleko, ali optimisti će reći da se „Glava šećera“ bar nazire…
Ako je neko ušao u „Kombank Arenu“, ili seo ispred svog TV prijemnika, na poluvremenu utakmice sigurno je sa zadovoljstvom konstatovao da naš tim ima očekivano vođstvo od 10 razlike (41-31). Ali, ako je neko isto to uradio oko 15. minuta zabrinito bi, u neverici, pitao da nije neka greška jer je semafor pokazivao 30-31. Vodio je Portoriko a naša igra nije obećavala mnogo. Slab šut, loša odbrana, nervoza, selektorovo lutanje sa hokejaškim izmenama u traženju petorke koja bi zaigrala kako treba bili su daleko od naših očekivanja.
Pokazalo se, po ko zna koji put, da su najopasnije unapred dobijenje utakmice. Portoriko nije svetska košarkaška velesila, ali nije ni belosvestki austajder, kao što je Japan bio protiv Letonije (48-88) u meču koji je otvorio beogradski turnir. Barea, Dijaz i Arojo prodali su našim igračima nekoliko basketaških štosova sa playgrounda, ali i strpljenje je kvalitet. Naši su ga imali i u 5 poslednjih minuta prvog dela i postavili stvari na svoje mesto. Prvo je Kalinić pogodio trojku, pratio ga je Bogdanović, onda je Bogdan asistirao Jokiću, pa onda sam pogodio da bi seriju od 11-0 zaokružio Teodosić jednim pogođenim slobodnim bacanjem.
Iskreno, odahnuli smo. U prvih 10 minuta (21-22) Portorikanci su bolje šutirali i bolje skakali (8-10), ali je u drugoj četvrtini sve to popravljeno. Đorđević je pokušavao sa dva pleja, sa tri beka, sa dva krila, sa Jokićem na „petici“, Raduljica je u prvom delu „dremao“, Štimac je u svojoj epizodi od tri minuta, kao i uvek bio pun pozitivne energije, Jokić je bio prvi skakač (6) i prvi strelac (10)…Imali smo tri puta više asistencija (12-4), mnogo manje izgubljenih lopti (4-9) i na poluvremenu smo mogli da konstatujemo da je prva etapa na putu do Rija, ona do aerodroma „Nikola Tesla“ u Surčinu, bila skoro apsolvirana. U tom času ostala je „sitnica“ u vidi još „tri i po presedanja“…
Nastavak utakmice potvrdio je da je naša igra najbolja kada su na terenu zajedno Terodosić, Marković i Bogdanović. Sa dva pleja i strelcem kakav je Bogdan, plus Simonović i Štimac, napravljena je razlika od 15, pa 20 razlike (67-47). Ključ je bio prost: bolja, agresivnija odbrana i precizniji šut u napadu. Razigrao se i Nedović. Nekoliko sjajnih akcija, duhovitih proigravanja sa efektnom završnicom, izbrisalo je sve one sumnje, ako ih je i bilo, iz prve četvrtine. Još jednom se pokazalo da nije važno kako se počne nego kako se završi… Bilo je 20 razlioka i na 4 minuta pre kraja ali su Portorikanci malo „našminkali semafor“ tek da imaju iluziju da nisu bili daleko od podviga, iako jesu.
Prva prepreka, najteža u grupi, uspešno je savladana. Nadam se da će drugi meč sa Angolom poslužiti da se tim još više uigra, da se probude oni koji su protiv Portorika bili malo sanjivi, a onda ćemo, sa manje grča i više psihološke stabilnosti, razmišljati o Letoniji i Češkoj.
I o Riju, svako. Bio sam nekoliko puta. Lepa varoš, treba je videti.