Bacih pogled na moj jučerašnji tekst posle meča Portoriko-Angola i konstatovah da sam dosta toga pogodio. Priznajem, i nije bilo naročito teško predvideti ubedljivu pobedu (licitirao sam sa 20 do 30 razlike, bilo je 23), najavio da će Jokić i Raduljica biti naši najefikasniji igrači jer Angola nema klasičnu „peticu“ (i bili su, Jokić je dao 17, Raduljica 13 poena) ali ni u snu nisam mogao naslutiti da će nas Angola – nadskočiti. Na poluvremenu je odnos skokova bio 20-13 za afrički tim, a posebno je zabrinjavajući bio odnos u napadu. Oni su uhvatili 11 lopti a mi – dve!? Na kraju smo tu razliku u skoku sveli na -6 (31-37), i to je jedino što nije valjalo. Dobro, slažem se da ne treba tražiti dlaku u jajetu jer pobeda ni jednog časa nije bila ugrožena, čak i kad je izgledalo da se Afrikanci dobro drže, kao u 11. minutu kada su vodili sa 19-17, ali što ne valja ne može se braniti.
Selektor Đorđević je, posle dosta izmena, u petorci Teodosić, Jović, Bogdanović, Jokić, Štimac konačno našao kvintet koji je funkcionisao, a Štimac i Jokić stavili su tačku na prvu četvrtinu koja je dobijena sa 7 razlike (30-23). Na poluvreme se otišlo sa 47-38 a kada je Stefan Marković na početku trrećeg dela pogodio dve trojke za 55-41 bilo je jasno da stvari dolaze na svoje mesto.
Bila je to utakmica za probu svih mogućih kombinacija. U igri su, uglavnom, bila po dva pleja, često i dva centra , čak prvi put i kombinacija Raduljica-Jokić koja bi, možda, mogla da bude neko oružje protiv Jana Veselog u petak. Meč sa Angolom već je prošlost, nema šta mnogo da se doda, a misli se okreću Česima. Na papiru, očekivali smo ih u finalu ali ako hoćemo u Rio redosled rivala koji se moraju pobediti nije bitan. Situacija me malo podseća na Evropsko prvenstvo 1977. u Belgiji kada su naši igrači optuženi da su namerno izgubili protiv Čehoslovačke kako u polufinalu ne bi igrali sa Sovjetskim Savezom. Onda je došlo polufinale, egzibicija sa Italijom (88-69) i slična stvar u finalu sa SSSR-om (74-61) sa čuvenom „odbojkom“ Kiće i Moke pri kraju meča. Hoću da kažem da ako imaš kvalitet i veruješ u sebe, nije važno s kim igraš.
Od četiri koraka do Rija dva prva su napravljena bez „prestupa“, sasvim u skladu sa očekivanjima i prognozama. Ostaju još dva, evidentno teža, ali i to smo znali pre početka. Sad treba skoncentrisati snage na Češku, koju smo prošle godine u četvrtfiunalu EP u Lilu dobili 89-75. Bila je to ona utakmica u kojoj je Miloš Teodosić podelio čak 14 asistencija! Dao je i 12 poena a naši najefikasniji igrači bili su Zoran Erceg (20), Miroislav Raduljica (16) i Nemanja Bjelica (14), dok je kod Čeha najbolji bio tandem Satoranski (20)-Veseli (23). Šilb nam je dao 11 poena, i to je ista trojka koja će nam u petak zadati najviše muka, ali naša klupa je bar tri puta duža od češke tako da nema razloga za zabrinutost. Oprez da, ozbiljnost obavezno, požrtvovanost se podrazumeva a ako se to poklopi, a verujem da hoće, ostalo će doći samo po sebi. Tu pre svega mislim na rezultat. Meč sa Angolom nije merilo, ali bilo je dobrih momenata i lepih nagoveštaja. Šut za tri poena bio je na odličnih 45% (10/22), dvojke su pogođene sa 61% (20/33), penali su šutirani slabije (13/20, 65%), a 24 asistencije (prema samo 9 rivala) bile su na nivou meča sa Portorikom (25).
Vidimo se u petak u „Areni“, verujem i u subotu. Karata, kažu, ima još.
Photo: MN press