Na Evropskom prvenstvu u Mađarskoj one su dobile ime KRALJICE, a danas su na četvrtfinalnoj utakmici u Riju dobile novu karakteristiku – bile su LAVICE. Košarkašice Srbije su nadigrale jednu od najboljih ekipa na svijetu, Australiju, i plasirale su se u polufinale Olimpijskog turnira u Riju.
Puno toga je već rečeno, a kako KOSMAGAZIN ima odličnog novinara koji prati sva zbivanja i svjedoči istoriju (Vlada Stanković), to neću ponavljati isto. Kazaću vam samo da KOSMAGAZIN ima i direktnog izvještača iz kosarkaske “Carioca Arene 1”, i to sa najboljeg i najkomfornijeg mjesta u dvorani – tačno na srednjoj liniji iza zapisničkog stola. Bilo mi je izuzetno zadovoljstvo gledati košarkašice Srbije u funkciji komesara utakmice, kako se bore protiv jačeg protivnika. Ostaću neutralan i neću prenijeti ništa od onoga što bi bilo lično, nego ću nastojati da vam opišem ono što sam ja, ali i mnogi drugi gledaoci (njih 5.630) u dvorani mogli da vide.
Kada su izašle na teren prije početka utakmice i započeli zagrijavanje bilo je tada vidljivo nešto čudno: u svakom pokretu je bio gest koji je govorio o odlučnosti da se u prvoj utakmici svih četvrtfinala Olimpijade u Riju učini sve kako bi se savladao jači protivnik. Bilo je očito da su riječi trenera Marine Maljković bitno uticale na njenu ekipu, kao da je svaki pokret kazivao ono Marinino: “Kada su mogle Turska, Japan ili druge ekipe u ranijim utakmicama, možemo i mi da igramo na jednu loptu protiv snažne i velike Australije”. Tačno je da Australija u Riju nije briljirala, ali je bila jača od svih i sve je protivnike pobjedila. Osim Francuske, sve ostale ekipe su poražene tek u posljednjih par minuta (Japan je vodio na 8 minuta prije kraja sa 16 poena razlike, Turska i Bjelorusija su poražene s malom razlikom i to u završnici).
Igračice su se zagrijavale maksimalno skoncentrisane a njihovi pogledi su govorili: “Hajde, idemo, želimo, možemo i hoćemo!” Predstavljanje igračica je donelo novo međusobno ohrabrenje, a kada je počelo intoniranje himne, pjesma je bila jača nego ikada ranije. Kao da su sve htjele i željele da budu najglasnije u tom 12-glasnom horu, i kao da su ponavljale ono trenerovo: “Moramo donijeti sreću i radost našem narodu!” Interesantno je da je Danijela Pejdž, kao i uvijek u Riju, bila najglasnija, ona kao da je htjela da pokaže svima kako zna sve riječi himne svoje nove zemlje i isticala se kao da je htjela da bude “prvi glas”.
Kada je počela utakmica učinilo se da je Australija ipak jača i da je silnije započela, ali to niti igračice niti Marinu nije zbunjivalo. Očito je da su imali pripremljenu taktiku i da su željele da je sprovedu u djelo. Ubrzo je Srbija povela 13 – 18 (to je bilo najveće vođstvo Srbije), ali onda je sreća okrenula leđa i nekoliko lopti koje su već ušle u koš su izašle ili su skakućući u obruču završavale izvan. Kada se Sonja Petrović (koja je u prvom dijelu igre bil drugi najbolji strijelac u ekipi) povrijedila, svi su pomislili da će stvari krenuti na dole, ali tako nije mislila najbolja u timu Ana Dabović (15 poena u prvom poluvrijemenu). Ponijela je sav teret igre i učinila da Australija vodi samo sa 2 poena razlike (37 – 35), ali onda je nesreća došla i sa slobodnim bacanjima. Prvo poluvrijeme je šut sa linije penala bio savršen (10 – 10), a onda su promašile četiri i čak imale 8 izgubljenih lopti. No treći period su dobile košarkasice Srbije sa minimalnih, ali kao kuća velikih 15 – 16.
Taktika Maljkovićeve je bila da pokušavaju da spriječe korpulentnu Elizabet Kambedž (što je bilo skoro nemoguće, jer je ova 203 visoka i fizički izuzetno jaka igračica postigla 29 poena uz šut iz igre od 73%, 15 – 11, i ako se tome doda činjenica da je ona postigla i 7 od 10 slobodnih bacanja i imala 11 skokova, onda znate kakav je to kvalitet). Ali je bilo važno da se ostale igračice Australije potpuno zatvore. U tome su naše uspjele. Kako su košarkašice u crvenim dresovima igrale odbranu najbolje govori podatak da je druga najbolja igračica u australijskom timu Peni Tejlor (prosjek u Riju joj je bio 15,4 poena), ovaj put postigla samo 2 poena iz slobodnih bacanja, uz nevjerovatan sut iz igre 0-7. Marjana Tolo (igračica hrvatskog porijekla) je takođe bila odlično čuvana, i ona je bila slabija nego na ranijim utakmicama (samo 4 poena). Australija je vodila skoro 23 minute, a Srbija samo nešto vise od 10.
Trener Australije Brendan Džojs je mijenjao svoje igračice i bio veoma nerveozan, dok je Maljkovićeva mirno sprovodila svoje zamisli. Na ovoj utakmici 13 puta su se smjenjivale ekipe u vođstvu, a najveće je imala Australija od 9 poena, dok je Srbija tek pred kraj utakmice uspjevala da ostvari prednost od po 3 poena. Neriješen rezultat je bio čak 10 puta. Marina nije paničila i samo je s vremena na vrijeme pozivala svog pomoćnika Dragana Ratkovića na konsultacije.
Ako je Marina bila hladna i mirna, to je čovjek koji joj je najviše vjerovao bio uznemiren i teško je preživljavao utakmicu. Dragan Đilas, predsjednik Košarkaškog saveza Srbije, elegantan u tamno sivom odijelu, je predosjetio da je današnja utakmica najveća svečanost za ekipu “njegovog srca”. Danas je došao sa leptir mašnom u dezenu zastave Srbije, i kao da je htio svima da pokaže koliko je snaga organizacije koju predvodi (potrebno je naglasiti da je Srbija svrstana u red najjačih košarkaških federacija u svijetu, jer su od 215 asocijacija plasman u četvrtfinale izborile samo ženske i muške selekcije snažnih, bogatih i mnogo razvijenih zemalja SAD, Austalije, Španije, Francuske i tek tamo neke male na brdovitom Balkanu – siromašne finansijski i bogate srcem zemlje Srbije). Kao i kako novac ne čini snagu. Htio je kazati Đilas da “boj ne bije oružje u junaka, nego srce junačko”. Danas je bilo bas tako. Đilas je u društvu svojih najbližih saradnika, potredsjednika Ane Joković i Igora Rakočevića, te generalnbog sekretara Dejana Tomaševića, bodrio svaki potez svojih igračica, a kada su mu se u drugom poluvremenu prirdružili Vlade Divac i Vanja Udovičić – kao da je bio jači. Nervirao se i skakao na svaku izgubljenu loptu ili (po njegovom mišljenju) nepravilnu odluku odličnih sudija, ali je zato na drugoj strani osoba zadužena za realizaciju utakmice ostajala mrtva hladna. Kao da su podijelili poslove: Dragan da se nervira i skače, bodri i raduje svakom uspješnom potezu, a Marina je pravila plan da njena ekipa igra u polufinalu.
Kada se utakmica završila i kad su počele svoju radost na terenu, brzo su sve igračice otrčale do svog predsjednika, nakon poljupca najbolje igračice na terenu Ane Dabović i sve ostale su podijelile radost sa svojim čelnicima. Danijela Pejdž je otrčala da svoje američke porodične kolonije prisutne u Brazilu, a Milica Dabović se bacila u naručje jednom od članova stručnog štaba Srbije i plakala nekih 5 minuta. Njenoj radosti naravno da nije bilo kraja, bez obzira što su suze navirale na oči – bile su to suze radosnice.
Ekipa je postigla izuzetan uspjeh, a Vlada Stanković je već napisao da od Seula 1988. (tada sam bio prisutan kao sudija osvajanju medalja jugoslovenskih košarkaskih selekcija) ženska ekipa ni bivše nam domovine, a niti Srbije i niti jedne od zemalja nasljednica nisu bile na olimpijskim igrama. Kako je neko rekao, i ako ne uspiju da savladaju Španiju (koja je nakon vođstva Turske od 8 razlike na 75 sekundi prije kraja srećno pobjedila 64-62), košarkašice Srbije su od 2013. do danas samo rasle. Igrale su nakon kvalifikacija i ušle su u polufinale Evropskog prvenstva 2013, a onda to isto prvenstvo i osvojile 2015, i sada su postale polufinalisti Olimpijskih igara.
Najveću zaslugu za takav uspjeh pripada igračicama koje su izgarale na terenu, ali je veliko pitanje da li bi ta ista ekipa mogla da učini sve ovo da je ne predvodi svojim znanjem trener Marina Maljković. Svi više znate o Marini, a meni je ostalo da još jednom podvučem kako su se svi radovali pobjedi, a jedino je to ona djelovalo kao da je to nešto normalno. Nije iskazala preveliku radost, ili je već bila u mislima i pripremama za narednu utakmicu, a mora ova ekipa da odigra još dvije značajne olimpijske utakmice. Kada sam je ponovo ugledao u prostoru koji je predviđen za odmor i pripremu stručnih štabova, Marina je sjedila u jednoj od fotelja i gledala u svoj telefon. Pomislio sam “od čega si ti ženo napravljena, kada ne pokazuješ emocije?” Meni se činilo da bi svako drugi skakao do plafona od sreće, ali Marina to nije radila. Možda je u svojim mislima zacrtala osvajanje medalje, pa joj je učešće na olimpijskim igrama i plasman u polufinale tek korak do ostvarivanja olimpijskog sna. Siguran sam da je i ona imala svoj san, kao i svi drugi sportisti… Da li će da bude medalja, to ćemo da vidimo u narednih par dana, a ako bude osvojena, onda će pitanje da bude od kojeg metala. Ako se slučajno desi (to niko ne želi) da ekipa zauzme četvrto mjesto, pitajte članove drugih reprezentacija šta bi dale da su četvrte na Olimpijskim igrama.
Amerikanke su još jednom dominirale i pobjedile su Japan ubjedljivo 110 – 64, dok su Francuskinje savladale Kanadu 68 – 63, pa će u polufinalnim susretima da igraju: četvrtak 18. avgusta u 15,00 po ovdašnjem vrijemenu: Španija – Srbija i u 19,00 Francuska – SAD. Za one koji će željeti da posmatraju posljednju utakmicu KRALJICA ili LAVICA (kako god želite) evo vam i satnica finalnih susreta: subota 20. avgusta u 11,30 je na programu utakmica za treće mjesto a finalna utakmica za zlatnu medalju u 15,30 sati.
Ako do sada iz bilo kojih razloga niste gledali utakmicu ženskog košarkaškog turnira na Olimpijskim igrama učinite to u posljednja dva dana – nećete se pokajati…
Photo: Privatna arhiva