Početna BLOG: SOULYSouly: Sabrana košarkaška nedela cara Lazara

Souly: Sabrana košarkaška nedela cara Lazara

od Duško Miletković Souly
32 pregleda

Dođe vreme kad prošlost počne da biva idealizirana od strane naših umornih i nepouzdanih sjećanja. To uglavnom zato što približavamo se konačnom lijeku od života pa mora da idealiziramo kako bi ispalo da smo ipak živjeli (a ne bili sahranjeni samim činom rođenja kako je to širom praksom). Idealiziranje je dopušteno, naročito danas, i u košarci, premda je ona egzaktna nauka, ponekad ali retko umjetnost, u kojoj veliku ulogu igraju strogo košarkaške brojke i slova. Ipak, u nekim slučajevima, brojke i slova moraju da popuste pred silnim naletima tih idealiziranih sjećanja, onako kako kamen popušta naletima morskih valova. Da ponovo ne bih upao u trapulu nostalgije, da bih očuvao vjerodostojnost likova i događaja, surfam internetom u potrazi za tim egzaktnim košarkaškim poda(t)cima. A kad je već tako, onda…

Izem ti wikipediju i sve ostale obrazovne namjere dobre, ali bljutave i bez mirođije pravog košarkaštva. Nema neke prave informacije o Lazaru Lečiću, Demostenu južnoslavenske košarke! Nisu ga valjda džaba zvali – Grk. Nekako ignorira ga ta mreža iz koje danas pijemo najveću mjericu spoznaje. Došlo je do šuma u komunikacijskim kanalima rekao bi Umberto E. A Lazar Lečić je trajna Yu – vrijednost. Ne samo košarkaška. I nema ga na wiki stranicama kad svaka poremećena, reality šuša današnjice je tamo. Ili ste mnogo lenji braćo Makedonci kad niste smogli truda svog najrasnijeg košarkaškog izdanka da svetu predstavite, ili ja ne umem da surfam. Nema treće…

Jugoslovenska košarica bila je najbolja zbog mnogih stvarčica, ali i zbog tipova ka ća je bratko Lazar. Jedan od najvećih manipulatora i ekstroverata domaćeg basketa, Lečić je znao privući pozornost puka i svojim trenerskim kvalitetama i svojim nesputanim jezikom kojim je često punio rado čitane retke i stupce. Kao mali dječarac, svake košarkaške sezone ja uživao sam u nekom podužem intervjuu Lazara na stranicama sportske ili neke druge štampe. On je taj svoj pozamašni medijski prostor redovno opravdavao nekom bombastičnom izjavom, nekom teorijom iz njegovog dubokog šešira, izvitoperenom paralaksom koja se na kraju pokazala nedalekom stvarnom stanju stvari.

Već svojom pojavom sa jedva metar sedamdeset i tijelom koje više nalikovalo je burekdžiji pred penzijom, Laza se urezao u moja najranija košarkaška pra-sećanja. Kako je on uopšte završio u košarci? Kako je postao višestruko odlikovanim nositeljem makedonske košarke? Životnu priča ovog enfant terrible slučaja domaće košarke, našeg Lazara, i nije teško sklopiti ako vjerujemo svemu što je on u karijeri izjavio ili je o njem napisano, ali izuzetno je teško ne pobrkati datume i događaje. Rođen 30.1.1939. (jedan od datuma) od tatko Petar i majkata Aleksandra, Lazar je bio dijete ulice od malih nogu; priređivao je neslane šale od najranije dobi – jednom je svoju profesoricu, Vukicu Đorđević, koja poslala ga na popravni iz francuskog jezika, slagao da se nije spremio za ispit jer mu je – umrla majka. Prestrašena žena pohitala je izraziti saučešće njegovom ocu koji umalo da se nije onesvestio kad čuo je priču. Lazar je to cilo lito, u stvari, proveo zezajući se po Grčkoj kod svog ujaka u Solunu – otud i njegov nadimak – Grk.

 Naslov vezan uz čuveno „zakucavanje“ Lokomotive u prvenstvu ’71

Onda je nestašni Lazar na jedvite jade primljen u srednju fiskulturnu školu, ali je iz iste ubrzo izbačen, pa se prebacio u Prištinu i onda ipak uspio je vratiti se kući i završiti školu, na što je profesorski kadar odlučio prirediti banket u Lazarovu čast jer – ipak su ga se riješili na kraju. Obitelj Lazara Lečića i nije nešto bila za nastavak njegovog osebujnog načina školovanja, ali zajeba je Lazo njih sviju bijegom za Beograd di je upisal Višu trenersku školu i 1963. godine zamahao je svima diplomom do koje je došao uz samo dvi „osmice“. Sve drugo 9 i 10. Reče jednom car Lazar…

Iste godine, odmah nakon potresa u Skoplju, Lečić preuzima Rabotnički u kojem je, naravno kao trinaesti igrač, bio prisutnim još od ’52 – još tad dijelio je limune na poluvremenu i sadio drveće oko igrališta. Tako ujedno kreće priča o rastu Rabotničkog, ali to je istovremeno bio samo djelić Lazarove povijesti jer je on, osim košarke, stigao da se upiše u anale makednonskog sporta i na druge načine. Lazar Lečić svojevremeno je bio poznat i kao plivač i vaterpolista – bio je šesterostruki pionirski i juniorski prvak Makedonije – uglavnom u plivanju slobodnim stilom – kako drugačije? Stigao je ostaviti traga i u stolnom tenisu – na juniorskom prvenstvu Jugoslavije u Skoplju, 1957. godine bio je peti u igri parova. I moglo bi tako u nedogled, braćo, Laza je jednostavno neponovljiv, a da je tih godina, kad odrastao sam uz njega, slučajno izjavio da su on i Luj, a ne Nil – Armstrong, bili prvim ljudima na Mjesecu – ja bih mu i to povjerovao.

Šta je Lazar Lečić ostavio u amanet na košarkaškom polju? Ako zaobiđem trofeje, odnosno nedostatak istih – mnogo. Osim što je trenerom sa najviše poraza (244) u istoriji našeg prvenstva i što je valjda jedinim domaćim strategom koji je pet puta predvodio Prvu Saveznu ligu u tehničkim greškama, Lazar je mnogo zaslužan za uzlet Rabotničkog u elitu domaće košarke. Tim iz Skoplja igrao je ravnopravno s najvećim imenima domaće košarke, više puta odlučujući o prvacima države na vrućem domaćinskom terenu. Pored rada u skopskom kolektivu, Lazar je na prelomu šezdesetih i sedamdesetih služio i kao pomoćnik saveznog selektora, Ranka Žeravice, a dokumentarnim i igranim uratcima je ovjekovječen njihov zlatni pohod u Ljubljani. Lečić je iste te 1970. godine vodio i juniore na EP u Atini, ali se vratio bez medalje, sa neudobnim četvrtim mjestom.

Osim najboljeg plasmana Rabotničkog (više puta 5. mjesto) u prvenstvu Juge i izlaska u Evropu gdje je najveći rezultat postignut u sezoni 1975-76 – Skopljanci su došli do polufinala Kupa pobjednika kupova i do finala domaćeg kupa – Lečić je imao još par uspješnih tezgi u manjim sredinama, ostvarujući najbolje rezultate tih timova u bivšem prvenstvu. U super-ultra-legendarnoj sezoni 1972-73, Lazar je s Borcem iz Čačka osvojio četvrto mjesto u prvenstvu – najbolji plasman od osnivanja za klub koji je jedini put u istoriji igrao sa tandemom Mišović – Kićanović. Po meni, Lečić jest jako zaslužan za oslobađanje određenih Kićinih talenata u njegovoj rookie godini. Među Lazina pozitivna ostvarenja možemo uvrstiti i njegovo djelovanje u drugom skopskom košarkaškom kolektivu – MZT je za Lazarovog mandata postao prvoligašem u drugoj polovini osamdesetih.

Opet ste imali više sreće, još i sudije, al’ drugi put ima da…

Dakako, bilo je i neuspješnijih „štaca“. Među takve spada epizoda s ljubljanskom Olimpijom od koje se očekivalo više početkom osamdesetih ili možda pokušaj sa solunskim Arisom, najprestižnijom momčadi koju je Lazar vodio. Tad, početkom devedesetih, ni Aris, a ni Lečić, nisu bili za više, i jedan i drugi su valjda već bili na odlasku i njihov san o osvajanju Evrolige nikad nije doša na svoje. Zamislite samo da je kojim slučajem Lazi uspjelo tako nešto, osvojiti taj Kup šampiona, svaki intervju s njim postao bi bogatiji za beskonačno…

Još kad ubacimo ispričane i neispričane pričice i anegdote, brijanja s izbrijavanjem i tako to sa parketa bivše države… Biblija smicalica i nečuvenih slučajeva… Ne bih sad o istima, zauzele bi poprilično prostora, a i bolje da ih ispričaju oni bliži Lazaru, oni koji su se nalazili na licu mjesta tih nesvakidašnjih događaja. Dosta toga možete naći u anegdotama našeg Vlade Stankovića koje je objavio na sajtu. Čudim se da dosad nisam naletio na neku knjižicu iz tog perioda jer Grk je neiscrpnim vrelom materijala. Najrelevantniji dokument vezan za Lazara iz vremena sredine sedamdesetih postoji u obliku korisnog fusion filmića – „6. igrač“ – ima ga na mreži svih mreža.

I sve što bi se još dalo napisati (a ima toga od osnivanja prvih košarkaških kampova i škola po Makedoniji i Grčkoj, do svih priznanja koja je primio za svoj rad u košarci) o Lazaru Lečiću je malo, premalo za njegov šareni životopis, presiromašno za tok njegovih košarkaških i inih misli… Jebiga Lazo, ovako nešto nasumično, sažeto i jadnjikavo nije za wikipediju; ne odgovara standardima, nedostaju brojne reference, ali ti i ne treba da si tamo. A znaš zašto čiča Lazare? Zato jer ti utjelovljuješ one vrednosti koje još nisu sasvim istražene i prepoznate od strane tih globalizatora kolektivne spoznaje i zato što si redak slučaj kojemu je udobnije u našim autentičnim, jugoslavenskim sjećanjima ili u isluženom i trulom „stojadinu“, nego na tamo nekoj, crnoj wikipediji. Zato – Lečiću Lazare, košarkaških nedjela care, idealizirano ili ne, vječno pamtit ću te…

Photo: Privatna arhiva i MN press

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar