Kako bi izgledao idealan tim sastavljen od Crnogoraca – to pitanje sebi postavljaju mnogi, od Kolašina do Bara, ali i u Beogradu i mnogim drugim mjestima. Onima koji misle da znaju sastav tog tima treba reći da zapravo – ne znaju mnogo.

Košarkaški savez Crne Gore obilježio je jesenas šezdesedogodišnji jubilej. Glamurozno, a drugačije i ne može kad je na čelu saveza premijer Milo Đukanović, uz prigodnu monografiju i dodjelu priznanja, okupio se krem ex-Yu košarke, a i šire. Dodjela priznanja uvijek izaziva komentare, pa joj nećemo posvećivati posebnu pažnju. Neki prigovaraju  što se među nagrađenima nijesu našli jedan jedan Dragoslav Ražnatović, Miloš – Miško Bojović ili Blažo Stojanović, da je zlatna značka, kao najveće priznanje, mimoišla Ratka Radovanovića i/li Dragana Kapičića, da su je dobili neki svakako manje trofejni (ako je trofej bio kriterijum) pojedinci, ali u pravu mogu biti i oni koji kažu da su pomenuti svoje košarkaške uspjehe ostvarili daleko od Crne Gore.

Crnogorski košarkaši dali su doprinos osvajanju svih zlatnih odličja na svjetskim i evropskim šampionatima i olimpijskim igrama reprezentacije SFRJ, SRJ, SCG, osim prvog zlata u Ljubljani. U prvoj utakmici reprezentacije SFRJ u Crnoj Gori, na otvaraju dvorane „Morača“ u Titogradu, pored Ćosića, Dalipagića i ostalih bio je i jedan Crnogorac – Arsenije Pešić.

Takođe, od bljeska ivangradske košarke sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka, ili titula koje je podgorička Budućnost osvajala na prijelazu dva vijeka, do evropskih trofeja Bora Vučevića, Ratka Radovanovića, Žarka Varajića, Duška Ivanovića i Luke Pavićevića, košarka u Crnoj Gori ima se čime dičiti. Samim tim je i izbor idealne petorke težak, a ujedno i lak zadatak. Težak, jer u Crnoj Gori svi smatraju da mogu biti selektori fudbalske, košarkaške… reprezentacije. A lak iz razloga što od toliko vrhunskih košarkaša treba „samo“ izabrati najbolje.

Krenimo redom.

Mjesto pleja mora biti rezervisano za Luku Pavićevića. Sa Zoranom Sretenovićem dirigovao je igrom splitske Jugoplastike kad je osvajala tri evropske titule. Radio je to na način koji se i danas cijeni i pamti. Njegova alternativa bio bi Zdravko Radulović. Ranko Čarapić, Nikola Antić, Goran Jeretin, Gavrilo Pajović ili Dejan Radonjić svakako bi pojačavali konkurenciju. Naturalizovane, Omara Kuka, Tejlora Ročestija i Tajriza Rajsa ne računamo…

Duško Ivanović je bez sumnje najbolja „dvojka“ crnogorske košarke. Kad jedan Doron Đamši u intervjuu prizna da su slali posebne „špijune“ da otkriju kako se čovjek dvadeset sekundi krvavo bori za poziciju, a onda šutne i pogodi kao da je peti sekund napada, time je sve rečeno. Vlado Šćepanović bi bio „prva zamjena“, a konkurenciju pojačavaju Nebojša Bogavac, Borko Radović, pa možda i Goran Bošković, Stevan Peković, Suad Šehović.

Na poziciji lakog krila najviše je dilema. Boro Vučević ili Žarko Varajić svakako bi imali prednost u odnosu na Iva Petovića ili Žarka Čabarkapu. Oba su bili članovi Bosne koja je u Grenoblu „probila led“ i osvojila titulu prvaka Evrope 1979. kao prvi tim iz SFRJ. U toj konkurenciji i Arsenije Pešić bi imao šta da kaže, možda i Nebojša Razić…

Na pozicijama krilnog centra i centra vlada paklena konkurencija.

Žarko Paspalj bio bi cementiran na „četvorci“, u to nema sumnje. Pisati zašto je nedodirljiva „četvorka“ zaista je izlišno, svima koji su gledali njegove mečeve. Paljov nasljednjik u Partizanu – Predrag Drobnjak, mogao bi ga „odmarati“. Saša Radunović, Žarko Đurišić, pa i Nikola Bulatović svakako pojačavaju konkurenciju u kojoj bi od mlađih ubrojili Vladimira Dragičevića i Bojana Dubljevića.

Nema sumnje da je pozicija „petice“ najjače crnogorsko oružnje. Od Žarka Kneževića, preko Rajka Žižića, Ratka Radovanovića, Jadrana Vujačića, pa Đura Ostojića, Blagote Sekulića, do dvojice NBA asova, Nikola Pekovića i Nikole Vučevića, izbor predstavlja ono što volimo kazati „slatke muke“. Iako najmlađi od njih, Vučević djeluje kao najkompletniji igrač u konkurenciji u kojoj se takmiči. NBA as Orlanda vodi bitke s najboljim od najboljih, što njegovim prethodnicima (osim Pekovića) nikad nije moglo biti. Pritom, ne umanjujemo značaj evropskih centara, od Žarmuhamedova, Tkačenka, Menegina, Romaja… protih kojih su se uspješno nosili nabrojani košarkaši.

Dakle, Pavićević, Ivanović, Varajić (B. Vučević), Paspalj i N. Vučević trebalo bi da  budu idealnih pet Crne Gore, u izboru potpisnika ovog teksta.

Dobri poznavaoci košarke vjerovatno će zamjeriti što nijesmo pomenuli Aleksandra Pavlovića i Nikolu Mirotića. Mirotić je izabrao Španiju, pa nema smisla ubrajati ga u konkureciju Crnogoraca, bez obzira na porijeklo. Pavlović (uprkos velikim pritiscima) odolio je da ne igra za Crnu Goru, što je njegovo sasvim legitimno pravo. I naše da ga ne kandidujemo…

Odgovor na pitanje ko bi ovaj tim vodio s klupe dali su čelnici KSCG imenovanjem Bogdana Boše Tanjevića za novog selektora. Kandidata za stručni štab bilo bi više. Ako ne računamo one koji bi „bili na parketu“, Pavićevića, Ivanovića, Radonjića, ostaju nam Čedo Đurašković i Duško Vujošević. Ekipa za svaki respekt.

Ovo je samo jedno viđenje najboljih crnogorskih košarkaša. Varijacija na ovu temu ima koliko i usješnih generacija crnogorskih košarkaša, od kojih bi svaka imala svojih startnih pet.