

Jedan davni 10. oktobar, onaj iz godine 1985, ušao je u košarkašku istoriju po nekoliko rekorda: Zadar je u prvom kolu Kupa Koraća pobedio kiparski Apoel iz Levkozije sa ukupno 187 poena razlike (u dve utakmice), ubacio je 313 poena (prosek 156,5) a njegov igrač Zdenko Babić je sa 144 poena postavio rekord koji je, koliko znam, još uvek važeći u evropskim klupskim takmičenjima. Oba meča igrana su u Zadru, dan za danom. U prvom duelu u kome je Apoel bio formalni domaćin, Zadar je pobedio sa 121-40 a u drugom sa 192-116.
Rekordi su imali pred-istoriju, tipičnu za naš mentalitet. Neposredno pred start Zadrana u Kupu Koraća Cibona je u prvom kolu jugoslovenske lige pobedila Olimpiju sa 158-77 u meču u kome je Dražen Petrović postigao 112 poena. Manje je poznato da je Olimpija, zbog kazne od strane KSJ, igrala sa juniorima što je i Ciboni i Draženu olakšalo posao.
Vlade Đurović, trener Zadra u sezoni 1985/86 u kojoj su Zadrani inače postali šampioni pobedivši u finalu plejofa Cibonu, otkrio je pre dosta godina kolegi Saši Miletiću iz “Politike” da su rekordi smišljeni u zadarskoj kuhinji kako bi se umanjio efekat Draženovih 112 poena.
– Zagrebačka štampa veličala je Draženov rekord ističiću da je nadmašio i Vilta Čemberlena i njegovih 100 poena za Filadelfiju, ali se tek tu i tamo moglo pročitati da su Ljubljančani igrali sa juniorima. Kada smo u prvom meču pobedili Apoel sa 81 poenom razlike, pala je ideja – ne sećam se više čija – da u drugom meču igramo na nekoga ko bi nadmašio Draženov rekord. U startu sam odbio, ali sam na nagovor pristao da učestvujem u tome jer sam mislio da će se publika dosađivati i da bi bilo dobro da joj punidimo neki izazov – sećao se Đurović.
Đurina ideja bila je da glavni strelac bude Petar Popović, plej koji je imao dobar šut i mogao je da postigne mnogo trojki. Međutim, on je odbio. Isto su učinili i Matulović, Mlađan, Hrabrov i Pahlić. Na kraju je pristao Zdenko Babić, rezervni krilni igrač koji je do tada dobijao malo minuta ali je u tom meču igrao svih 40. Plan je sproveden perfektno, svi su igrali za njega a on je neumorno “trpao”. Draženov rekord pao je već u 26. minutu. Babić je završio meč sa 144 poena, 32 je dao šutem za 2 poena, 84 trojkima (pogodio je 28!) i 28 sa linije penala. Davao je 1,8 poena po minutu.
U Zadru je rekord proslavljen kako i dolikuje: grad košarke ušao je u košarkašku istoriju. Jedini ljut bio je Dražen Petrović. Vlade Đurović kaže da mu Dražen, koga je trenirao u Šibeniku 1982-1984, nikada ništa nije direktno prigovorio, ali je Draženova majka Biserka priznala da je bio ljut jer je, očito s pravom, smatrao da rekord nije posledica spontanog razvoja utakmice nego “dela s predumišljajem”. Komšijska posla…
U raznim izvorima nalazimo razne košarkaške rekorde, ali Babićev ostaje za zvanične međunarodne takmičarske utakmice. “Ginisova knjiga rekorda” beleži 272 poena izvesnog Šveđanina Matsa Vermelena koji je 5.februara 1974. dao sve poene za svoj tim koji je pobedio sa 272-0, ali junak je tada imao 13 godina.
Koliko znam, u ozbiljnijim ligama – mada ne znam koliko taj epitet ide uz tursku ligu iz 1988 – rekord po broju poena drži danas poznati trener Erman Kunter (radi u Francuskoj) koji je kao igrač Fenerbahčea 1988. postigao 153 poena! Njegov tim je pobedio Hilaspor sa 175-101. O tome postoji i video zapis na Jutjubu.
U NCAA je izvesni Džek Tejlor sa Univerziteta Grinel (Ajova) 2012. dao 138 od 179 poena svog tima protiv Fejt Baptista.Trojke je šutirao 27/71, dvojke 25/37. Na nekom školskom takmičenju u SAD izvesni Klarens Frensis, igrač koledža Rio Grande (Ohajo) dao je 1954. godine 150 poena.
Ima još rekorda i kurioziteta, poput 156 poena izvesne Meri Bojd u nekom koledž meču u SAD, koji je završio pobedom njene ekipe sa 163-3, ali ako govorimo o ozbiljnoj košarci i ozbiljnim utakmicama spisak rekordera počinje sa Viltom Čemberlenom i Radivojem Koraćem. U ženskoj košarci, u ozbiljnoj utakmici, rekord drži Brazilka Ortensija Markari koja je 1987. dala 124 poena na jednoj utakmici prvenstva Sao Paula.
Photo: Jutarnji list, NBA
Pingback: Dejan Grbović: Što je muškarac bez brkova (1) - KOS magazin