Ovoproljetno Martovsko ludilo je kulminiralo rano-apilskim odmjeravanjem snaga najboljih ekipa prve NCAA divizije, i osvajanjem naslova – prvenca košarkaša Bejlora na F4 u Indijanapolisu. Kao i trećom titulom košarkašica Stenforda izborenoj na F4 u San Antoniju. Relativno blaga pandemijsko-restriktivna pravila u tradicionalno republikanskim saveznim državama bile su preduslovi za održavanje turnira u mjehurima u i oko dva gore spomenuta grada, uz limitirano ali osjetno prisustvo navijača u dvoranama.

Najzanimljiviji mečevi su viđeni u polufinalnom okršaju Gonzage i UCLA u muškoj konkurenciji, gdje je utakmica ličila na sraz Jugoslavije i Litvanije u Atini ’95, ali i u ženskom finalu gdje su poražene košarkašice Arizone imale šut za pobjedu u zadnjim sekundama utakmice. Košarkašice Stenforda u osvajanju titule imale su dosta sreće i dva dana prije finala, i provukle su se i u polufinalu protiv Južne Karoline najminimalnijom mogućom pobjedom.

U muškom finalu Bejlor je neočekivano lako savladao pred meč favorizovanu i do finala neporaženu Gonzagu, a odnos snaga bi vjerovatno bio drugačiji da je za Gonzagu kojim slučajem i ove sezone igrao Filip Petrušev. Njegov prošlogodišnji “šegrt” Dru Timi, koji je ove sezone bio ponajbolji igrač svog tima, sasvim je podbacio u finalu, a agresivni bekovi Bejlora i ofanzivni skokovi niskog ali čvrstog post igrača Marka Vajtala (Bejlor) potpuno su neutralisali potenciju Gonzage u oba pravca. Sasvim je sigurno da bi Petrušev, da nije prošlog ljeta napustio Gonzagu nakon svoje druge sezone, opet bio najbolji igrač koledža iz Spokejna i ove sezone. U ovakvoj utakmici gdje je usamljena post prijetnja Dru Timi agresivnom odbranom Bejlora uspješno neutralisan, ofanzivni učinak Petruševa bi vrlo vjerovatno donio prevagu Zagsima. I Dru Timi, bez obzira na solidnu ovosezonsku statistiku, i baš kao Petrušev prošle sezone, kod trenera Fjua skoro nikako ne šutira spolja, što mu je definitivno negativna stavka pri subjektivnoj procjeni njegovog “new age” NBA potencijala.

Svih šest nagrada Luki Garzi

Ono što će zanimati ljubitelje košarke s naših prostora je uvjerljivo osvajanje titule najboljeg koledž košarkaša sezone od strane Bosanca po majci Luke Garze. Iako je njegova Ajova na NCAA turniru ispala od Oregona u drugoj rundi, Garza je imao još jednu nezaboravnu sezonu o čemu sam već opširno pisao prije koji mjesec.

Postoji šest nagrada za najboljeg NCAA igrača koje dodjeljuju razne institucije, a ovaj 22-godišnjak je ove godine osvojio svih šest: Nejsmitovu, AP, Sporting Njuz, nagradu Oskara Robertsona, nagradu Nacionalne trenerske asocijacije (NABC) i na kraju o najprestižniju Vudenovu nagradu. Konzekventno ovim silnim priznanjima, Graza se juče pojavio na TV kanalu CNBC i postao i prvi NCAA igrač koji je izdao NFT (non-fungible token) – kriptografsku valutu koja će do petka biti na aukciji na kripto-marketinškoj veb stranici ‘OpenSea’.

Frenk, otac Luke Garze, i sam bivši koledž košarkaš, bio je veoma je involviran tokom Lukine koledž karijere, i to ne samo zbog činjenice da je bio redovan na svim sinovljevim utakmicama. Kao neko čiji se biznis partner zove GuruGaneša, ovaj rijetko osebujan lik insistira na vizualizacionim i meditacijskim metodama u pripremi za utakmice svog sina, i tvrdi da su one umnogome unaprijedile Lukin učinak na parketu. Pogotovo nakon Lukine operacije benignog tumora u septembru 2018. kada mu je nakon petosatne operacije odstranjen tumor od 5 kilograma. Garzina borbenost u stilu Gorana Sobina se rijetko viđa, a prisutnost oca u PR segmentu ali i u individualnim treninzima biva redovno javno objelodanjena na društvenim mrežama.

Ne mogu a da se ne sjetim sličnog pozitivnog uticaja oca nekadašnjeg skijaškog šampiona Roka Petroviča na uspjehe pokojnog skijaša 80-ih, i ostaje da se vidi da li će Frenk i svojim “sales-pitch” naporima pridobiti pažnju nekih NBA generalnih menadžera kojim bi se povećala Lukina marketabilnost pred uspon na naredni profesionalni košarkaški nivo. Euroliga bi za Garzu stilski bila perfektno mjesto, ali zašto se kraj konja zadovoljavati magarcem?

Na primjer, osvajanje pet od šest nagrada za najboljeg NCAA košarkaša u prošloj pred-pandemijskoj sezoni donijelo je Obiju Topinu visoku poziciju na prošlogodišnjem NBA draftu, ali po svemu sudeći to se neće ponoviti u Garzinom slučaju bez obzira na Lukinu “metlu” u osvajanju individualnih nagrada i perfektnih 6 od 6.  Garzina igra “ispod obruča”  mogla bi biti kobna po Lukin plasman na draftu zbog relativne nekompatibilnosti s modernim NBA standardima za post igrače, bez obzira na snažne noge koje je Luka naslijedio od rahmetli dede Refika Muftića, nevjerojatan “motor” i osjetan napredak u procentu šuta za tri poena (44% ove godine). Luka bi mogao biti uslovno rečeno neadekvatan u NBA p’n’r obrambenim situacijama po današnjim kriterijima NBA skauta. Po njihovim uzusima je sasvim sigurno i relativno spor – pogotovo lateralno u poređenju sa NBA konkurencijom, pa čak i u usporedbi s nadolazećim draft prospektom koji bi mogao biti izabran u prvoj rundi, kao što je Turčin Alperen Sengun – koji uopšte i ne šutira za 3 poena. Čak i nakon ovako impresivne ovosezonske statistike (8 utakmica sa 30 i više poena, 24.1 ppg, 8.7 skokova, 1.6 blokada po utakmici u 31.5 minut po meču) Garza se generalno smatra za NBA neadekvatnog defanzivnog igrača, i trenutno je projektovan za izbor tek u drugoj rundi NBA drafta, što je, čini se, i sudbina Filipa Petruševa bez obzira na sličnu statistiku u ABA ligi.

Nadam se da će neko u NBA ipak uvidjeti, pa iskoristiti potencijal Garze, ali i Petruševa, i prosto ne mogu da zamislim situaciju da takva dva igrača od jeseni ne pronađu mjesto u najjačoj košarkaškoj ligi svijeta ako dospiju u lavlje kaveze NBA kampova kao izabranici u drugoj rundi drafta. Lično bih volio vidjeti ova dva, po NBA standardima fizički “neadekvatna” košarkaša, u istoj ekipi sa jednim još NBA igračem kojem se spočitavaju ispodprosječni fizički atributi – Jokićem. Ili, ako bi to bilo previše, barem da im se otvori sličan prostor kakav trenutno dobija Pokuševski.

Siguran sam da bi njihov uticaj na uspjeh neke NBA ekipe, baš kao što je i Jokićev, bio daleko od negativnog, bez obzira na određene fizičke nedostatke koje i Garza i Petrušev imaju. 

Jokić, kao istorijska NBA anomalija, dokazuje da ipak nije sve u fizici. Ima malo i hemije, a i balkanske biologije.

Photo: NCAA, Twitter