Dugi: Nevidljivi čovek 2
- January 15, 2018
- 0 comments
- Miroljub Damnjanović Dugi
- Posted in BLOG: DUGI
Verovatno ste čuli ono kad Kinezi kažu da prva saznanja o nečemu novom dobijaju kad o istom nešto čuju. Nepoverljivi su dok ne vide, a konačan sud stiču opipavanjem. Ta drevna poslovica je zasnovana na višemilenijumskoj mentalnoj evoluciji velikog naroda.
U današnjim mogućnostima komunikacija moraš, hteo ne hteo,da veruješ i bez da se uveriš svojim očima. Ja moram, na primer, da verujem da postoji Australija iako je nisam nikad video. A ako me sećanje iz škole ne vara, zemlja kengura i mog druga Race beše i otkrivena nekim proračunima i po „zvezdama“, pa tek onda pronađena i opipana.
Zašto sve ovo. Ponukao me je tekst mog prijatelja Soulija pod naslovom „Nevidljivi čovek“. On inspiraciju pronađe u jednom malo poznatom vizionaru pod imenom H.G.Wells.
I odmah da se vratim na onu kinesku drevnu, i u tome mi se kao najmističnije čini onaj deo o „vidljivosti“ i „nevidljivosti“. Vid je prirodna sposobnost ljudi koja im olakšava snalaženje, percepciju spoljnjeg sveta, i svi ga doživljavamo kao božiji dar. Mada, osmotrite ljude koji slabije vide ili ne vide uopšte, koliko su senzitivniji, emotivniji i duhovno jači od nas koji ovo svoje čulo često bagatelišemo.
Ali i često nas plaši i mistično deluje kad o nečemu čujemo da je nevidljivo. Jer se još od najranijih vremena manipulisalo nevidljivim silama, duhovima pa i „službama“, i na kraju nevidljivim ljudima. A sve je, mislim, imalo svrhu da potencira strah kod ljudi, iracionalan i nadprirodni, ali i iskreno mislim služilo je jačanju i očuvanju vlasti. Da, pomoću straha.
Sigurno ste čuli za onu čuvenu dramu Orsona Velsa na američkom radiju o invaziji Marsovaca, iz 1938, od koje mnogi od naše „braće“ Amerikanaca“ i sestri „Amerikanki“ ožuteše gaće. Mašta je čudo, a nevidljivost to samo potencira.
Beše i jedan crno beli film „Nevidljivi čovek“. Znači – davna prošlost. Da li beše Hičkok, ili neko sličan?
I ja iz zajebancije zamišljam kako bi to izgledalo da popiješ nešto, i na neko vreme budeš nevidljiv. Zvekneš prvog inkvizitora iz parking servisa na ulici, malo se skloniš i smeješ do besvesti negovoj izbezumljenosti. A tek izvršitelji! Uf, nevidljivost pruža neslućene mogućnosti za zabavu.
Međutim nekako mi je racionalnije i sigurno bolje ono jevrejsko:“Da Bog da da budem zrav, bogat i nepznat, dakle nevidljiv”. Ima tu puno intrigantnosti i pameti.
Ovo možda čita neko jako prilježan, pa da ne zaglavim – da se fokusiram na „nevidljivog“ u sportu, temu koju započe Souli. I odmah da kažem da ću namerno da izbegnem naklapanja o nevidljivima danas u košarci (sportu), koji su deo neke trgovačke statistike koju menadžeri ispisuju nevidljivim mastilom i time trguju. Da se sebično i subjektivno vratim na sport i organizacije koje u svojoj sveukupnosti teže nekom rezultatu po PRAVILIMA.
Svi koji smo imalo zakačili sport na bilo koji način, primetili smo da svuda postoje oni „nevidljivi“ čimbenici koji neizmerno doprinose, a o njima se malo zna okolo. Ma, i novinari nisu romantičari, čitaj budale. Pišu samo o onima koji “utiču“ na prodaju. Glavni urednik pa Bog, pa svi ostali.
Predsednici, menadžeri i njihovi puleni koji menjaju klubove ko cigani ikone – po trideset u karijer. Pa i o trenerima, danas najugroženijoj vrsti u košarci, koja mora da pravi gimnastiku između sopstvfenog znanja, i umetnosti košarke i „znanja“ ovih okolo od koji zavise. I da se pre „tekme“ debelo namaže penetratom protiv vlage zbog količine pljuvanja, ne daj Bože, od svih sem od igrača.
A duh sporstkog organizma čine i neki drugi nevidljivi ljudi – i domari, i ekonomi, i lekari. Beskrajno vredni zaljubljenici kojima puls ide na 200 kad se pobedi, a suze samo liju kad se izgubi. Oni koji nikad, ama baš nikad, ne gube nadu. Suštinska posvećenost. A za nas kojima život proteče u takmičenju sa sobom i protiv sebe, protiv i sa protivnicima, pomenuti „nevidljivi „ su neizbrisivi.
Da onda pređemo na suštinu igre (igara sa loptom).
Lopta je magnet. Pleni i sužava vidno polje svima – i onima na terenu, i onima pored. Kako napad traje, hteli mi to da priznamo ili ne, svi pomenuti sve više prate samo naš alat za igru.
Još od kako poče televizija, ona prva sa jednom kamerom sve do ovih danas, svi reditelji samo prate loptu, sem možda Veselina. Koliko ste u prenosima iz hala sa 20-30.000 ljudi videli total_ Doduše, oni sa najjeftinijim kartama kao zvonari crkve stalno vide total, i to dvogledom, ali im i košarkaška lopta izgleda kao hokelaški pak pa im dođe svejedno šta gledaju. A i reakcije im kasne kao internet prenos – reaguju na reakcije onih odozdo, ispred sebe.
Uđimo sada u teren među one četiri magične linije. I u igri postoje „nevidljivi“, i mnogo su značajniji nego što se da predpostaviti.
Svi vide onoga sa loptom. Svi, saigrači i protivnici. Obično ih zovu plejmejkerima, a mi malo viši smo ih iz čiste pakosti zvali – čvorovima.
Sem u slučaju Šveda, koji kao troškoholičar lopti treba za to da dobije orden. Ili svojevremeno onog Brazilca Šmita. A da ima izuzetaka potvr]uje i možda najbolji igrač Radničkog svih vremena – Nemanja Đurić, čiji su saigrači dobijali loptu, eventualno, na treningu. I donosilo je to neki rezultat.
Ali u ekipama koje su postizale vrhunske rezultate bilo je „nevidljivih“ koje sam ja video na svoj način. I džaba treneri koji sve vide, analiziraju i opominji na „nevidljive“ kod protivnika, kad počne utakmica i što više odmiče svi sve više gledaju glavne i često, skoro po pravilu nevidljivi završavaju posao. Nemilosrdna kamera samo doprinosi tome. A na samom terenu “nevidljivost“ je podrška, često glavna kategorija u postizanju vrhunskih rezultata.
Dobro je kad te trener opsuje kad odigraš glupo, a da ti ne vidiš kad te direktno podrži. To beše nekad. Sad su treneri silom prilika šou zvezde. Valjda pritisnuti svojim reakcijama žele da kanališu transfer odgovornosti, ili već šta. Nekad su bili veći psiholozi.
Sećam se kad uđoh u juniore Radničkog. Tamo je već igrao Miroslav Firga Stošić. Stariji godinu dana od mene. Bek zastrašujuće brz i jak. I dobar, student matematike i, koliko se sećam, već u tim godinama svetski vredan u problemskom šahu. Tek – onako brz ispreskače svoje čuvare i zabode se u reket. Ili, kako su treneri voleli da kažu, da zaglavinja. Neretko se dešavalo da ili baci loptu preko glave, ili sa njom padne na zemlju. Vladan Marković je, onako dobar i vaspitan, vrištao i jedva izbegavao da ne opsuje.
Upamtih ono Firgino: “Ali,Vladane, niko se ne kreće. Svi stoje”. Svi su iz nekog razloga za sve protivnike bili vidljivi, a za njega ne. To je bio moj lični prvi zaključak koji me je naveo da dam za pravo igraču. Normalno, ko me je tad slušao, a i oćutao sam.
Rekoh da su onda centri prebacivali bekovima što „glavinjaju” u reket, a ovi centrima što hoće da pucaju iz daleka. U vreme naših početaka i mnogo statičnije košarke te primedbe su imale smisla.
Onda, da ne budem lažno skroman, Piva sa nama uvede neki sistem kretanja bez lopte koji nas je na trenutak činilo „nevidljivim“ za protivnika, a za naše saigrače uvek prisutnim. To ne beše lak posao, ali polako i sgurno smo ulazili jedan drugom u mozak i vidno polje.
I kad na kraju postadosmo vidljivi samo svojima, a nevidljivi za protivnike – postadosmo nesvakidašnji tim.
Kad preobratismo Ražnja i iz njega izvukosmo mentalni vrh košarke, njegovi čuveni cik-cak koraci su izluđivali sve jer mu je uvek u vidnom polju bio neko u crvenom dresu kao rešenje, a za protivnike „nevidljiv“. Pa onda dođe Srećko kao božija nadogradnja. Potpuno drugačiji, a potpuno isti. Verujte, i to je moguće.
Ono Firgino od malopre postade stvarnost i kao njegova vizija. On nas je odavno veoma mlad, u 27. godini napustio, i verovatno ako nas gleda odozgo zadovoljan je samim sobom kao vizionarom. Zaista, ova naša igra i jeste igra vidljivih i nevidljivih, i sve to u milionitom deliću sekunde. Protivnik ne sme da okrene glavu ni za milisekund. Ne gledaš loptu, gledaš njega gde gleda, ako okrene glavu a ne može da ne okrene – nestaneš. A ako trepne na oba oka – odjedanput opet nestaneš.
To je kao šah kad svi okolo, sem igrača za tablom, vide potez a on ne, samo sve milijardu puta brže. Govorim iz ličnog iskustva iz Radničkog, i imam kredita za to. Bili smo jedno vreme veoma dobri, pa čak i najbolji. I apriori ne možeš da kažeš da su na terenu vidljivi i nevidljivi.
Danas se igra sa mnogo dogovorenih sudara, blokova koji su opravdanje za nesavršenost igrača i nesigurnost trenera, i mentalna borba je vrlo skučena. A lepota košarke je upravo u tome. Igra je kada se otme spoljnom utisku, kada se čuje huk hiljada okolo, i kada se u sekundi menjaju ideje i poimanje istih. Kada u tom istom deliću sekunde igrači i saigrači postaju od vidljivih nevidljivi, i obratno.
I ja sam se u svojoj koncetrisanoj talentovanosti za sport mnogo trudio, i uspevao da „eksploatišem“ kreacije drugih. Kao i da njihovim naporima dam završni smisao. To se uglavnom svodilo na nekad lake egzekucije, nekad teže. Ali da to tako nije bilo, ne bih ni igrao. Bilo je na klupi i drugih.
Bejaše i onih Soulijevih petardi iz ugla koje ubijaju odbranu, i šutiranja jedan protiv tri, četiri, pet, koje u svakom slučaju ubijaju. Odbranu ako pogodiš, a tvoje ako promašiš. Za svaku novu nevidljivost si morao da imaš maštu imaginaciju koju tvoji razumeju, a protivnik ne može da predvidi. Jer ako nemaš – na klupi sedi neko ko lako može da bude „nevidljiviji“ od tebe.
Jasno je da smo zajedno sa drugima početkom sedamdesetih napravili veliki iskorak i prevazišli stari način igre gde se znalo ko „kosi a ko vodu nosi“. Uveli smo sistem da poštujemo naš alat, i da su nam u napadu uvek nedostajale bar još dve lopte. Vraćanje lopte nam nije bila jača strana, i na tome nismo puno radili. To je i nerviralo Pivu, ali i teralo ga da se razgali od osmeha. Ta naša sveukupna igra nevidljivosti i vidljivosti u pokretu, ideji, nameri, davala je rezultate. I da neskromno kažem – bila progres u košaci.
Nijedan trener protivnika nije mogao da prepostavi kako i koga da čuva, jer su naši rasponi poena kod skoro svakog bili od 5 do 30 iz kola u kolo, pa nikad nisi znao ko je tu nevidljiviji. Što reče Lazo Lečić – kod vas i da pustite ekonoma ima da nam da 20.
Kao nevidljiv možeš da opstaneš samo ako stalno ubaciješ i dozvoliš sebi da te i kamera na kraju osvetli. Čak sam i od svojih saigrača i prijatelja par puta čuo – kad, bre, ubaci tolke poene? Teren je suština, ostalo su imresije. Subjektibvno prihvatanje objektivne stvarnosti.
U jednoj vrlo lepoj i za nas čuvenoj utakmici 1973. kad dobismo Zvezdu, direktnog konkurenta za prvaka, odigrao sam sjajno i u napadu i u odbrani, i kao bio najbolji. Ni ja nisam primetio da je moj pokojni prijatelj Mile Palanka postigao 20 poena. Ubio ih je kad su nas, ili mene, pritisli. Onako pun sebe i napuvan kao svaki klinac posle velike pobede i svog učinka, bejah spušten na zemlju kad mi posle izvesnog vremena Vučko iz Zvezde reče: “Ma, za tebe znamo, ali nas je ona vaša desetka Đorđević sahranio”. Mile veliki i „nevidljivi“!
Ovo je moje viđenje ali je sigurno da košarka apsolutno zavisi od relacije onih koji vide „nevidljive“ u svom timu, i od onih koji se trude da što više puta budu „nevidljivi“ za protivnika, na tome rade, koncetrišu se, misle i menjaju načine kako da ostanu „nevidljivi“.
I, da parafraziram Orvela: „I vidljivi bi da budu nevidljivi, nevidljivi da što češće budu to što jesu, ali međusobno moraju da se vide”.
PS. I u organizacijama isto doprinose mnogi. Pomenuh Vladana Mrkovića, dobrog trenera i čoveka koji je krajem pedesetih i početkom šesdesetih preveo toliko američkih knjiga o košarci da su mnogi naši treneri teorijski stasavali uz njkegov rad. Neprocenjivo. Ne znam da li u Savezu svi znaju za to, ali ljudi pamte i ja pamtim.
Photo: Printscreen