Ovih dana sam (kao i vjerovatno mnogi od vas) pročitao dvije izjave koje su potpuno suprotne, ali obje su me motivisale da ponovo odvojim malo vremena i napišem nekoli riječi, ovaj put malo ličnih što meni baš i nije svojstveno. Odjednom sam poželio da napišem ono što nikada nikome nisam govorio, i nemojte mi zamjeriti što ću vam izneti sopstvena  razmišljanja i ono što bi vjerovatno svako od vas učinio kada bi bio u mojoj situaciji. Uvijek sam volio da pišem o drugima i naročito o uspjesima drugih, ali ovaj put sam, eto, motivisan izjavama dvojice tenisera i da kažem ono što su te izjave proizvele u meni.

Bernard Tomić je jedan od najtalentovanijih mladih igrača – trenutno 22. na svjetskoj ATP listi (jedan od dvojice najboljih igrača Australije, porijeklom iz Hrvatske što  nije posebno važno u ovom trenutku), ali je već više puta bio na stranicama štampe ili na TV ekranima po različitim osnovama. Njegova je stvar kako će se on odnositi prema svom sportu koji mu je donio već (kako kaže) više od 10 miliona dolara, ali je bila začuđujuca izjava da ne misli na put prema Brazilu, jer je preuzeo ranije obaveze da učestvuje na nekom turniru. Vjerovatno će učešćem na tom turniru uvećati dolarski saldo, a i prilika da ga osvoji će biti tim veća jer će svi svjetski asovi i najbolji teniseri svijeta u to vreme biti na Olimpjskim igrama u Riju. Dakle, talentovani mladi igrač preferira dolare pre nego iskustvo s Olilpijskih igara.

Neću da govorim o shvatanjima sportista rođenih na našim prostorima jer je većini reprezentativni dres najvažniji, a o učešću na olimpijadi da i ne govorim. Uporedite, na primjer, Novakove izjave (kada on govori o prethodnom olimpijskom iskustvu i njegovim željama da ponovo osvoji olimpijsku medalju, još sjaniju i još vrijedniju) sa Bernardovim – zaista ne bi imalo smisla. Izjave mnogih košarkaša, vaterpolista, odbojkaša ili drugih sportista su slične ili potpuno iste. Jedan drugi velikan je ovih dana kazao nešto što najveći dio pravih sportista osjeća i nosi u sebi, sanja iz dana u dan, planira i želi medalju u Riju. Rafael Nadal je sličnih stavova kao i većina pravih sportista bez obzira na porijeklo, a ovih dana je rekao: “Onaj ko ne želi da učestvuje na Olimpijskim igrama ne treba da bude u sportu!”

Pitajte sami sebe šta biste vi dali da ste učesnik olimpijade. Neću vas gnjaviti i govoiriti ono što svi znaju kako su se ratovi prekidali da bi se učestvovalo na olimpijskih igrama, kako su neprijateljske korejanske politike stavljene u drugi plan kako bi sportisti bili pod istom zastavom na olimpijadi, ili ono što baš nismo voljeli – kako se “olimpijski duh” koristio u političke svrhe od strane raznih zemalja, i kako su neki od najvećih sportskih skupova bojkotoveni od strane svjetskih političkih struktura.

Dakle, upitali ste sami sebe šta biste dali da budete učesnik olimpijade. Odgovor mi ne morate kazati, ali ću vam ja reći šta su mi govorili oni koje sam istu stvar pitao: “dao bih sve”, “ne bih žalio sve što imam da zamijenim za takvu sreću”, “to bi mi bila najveća čast”, “tada bih ispunio svoje sportske snove”, ”tada bih spoznao pravu vrijednost prolivenog znoja i truda”, “ostvario bih ono u zdravom tijelu zdrav duh” i još bezbroj sličnih odgovora. Niti jedan poput Tomićevog. Nećemo o Bernardu, neka on sam razmišlja o sebi, mi ćemo o olimpijadama koje su iza nas i ovoj koja uskoro dolazi.

Moja sjećanja na olimpijade su počela s Rimom (1960). Pamtim kao juče da smo svi bili okupljeni, slušali i drhtali upijajuću svaku riječ proslavljenog radio reportera Radivoja Markovića, koji nam je dočaravao osvajanje zlatne fudbalske medalje u Rimu. Tada je generacija predvođena Kostićem i Galićem vodila 2:1 protiv Danske, a meni nikada minute nisu prolazile sporije. Kada je sudija svirao kraj, a “plavi” s igračem manje osvojili zlato, shvatio sam da sam rođen u čudesnoj sportskoj zemlji.

Tokio je donio nove radosti, ali su meni reprezentativci strijelci i gimnastičari posebno bili dragi jer su bili iz mog grada – predstavnici Sarajeva. O Meksiku neću niti da govorim jer nam je Đurđa Bjedov postala najdraža Jugoslovenka, a njene dvije medalje (srebrna i zlatna) su bile medalje svih nas. Naravno, kada je Cvetković pogodio slobodna bacanja i kada smo pobjedili Sovjetski Savez, tada smo započeli najveće košarkaške radosti koje nisu skoro pa nikada prestajale. Tada smo svi mi bili uz TV ekrane i svaki nastup naših reprezentativaca je bilo naše poistovjećivanje sa najboljima. Ostale olimpijade su bile slične i uvijek su jugoslovenski sportisti osvajali medalje, a onda i predstavnici novih zemalja su potvrđivali da je olimpijada najveća želja i ambicija za sve prave sportiste.

Sjećam se tih dječačkih dana (vjerovatno kao i mnogi drugi iz mojih generacija) i mojih snova. Razmišljao sam šta to znači predstavljati svoju zemlju, slušati himnu, gledati svoju zastavu, tada su se rađali moji olimpijski idoli, tada su počinjale moje olimpijske misli i ne znajući šta će mi donijeti život. Tada smo svi mi klinci sanjali da budemo poput naših najboljih i najvećih sportista, tada smo se divili svima koji su nosili plave dresove i slušali “Hej Sloveni”.

Kada me sportska sudbina odjenula u sivu sudijsku košarkasku uniformu, i kada sam sa 25 godina postao najmlađi FIBA sudija u Evropi (1977), počeo sam da se približavam mojim dječačkim snovima. Od tada sam svaku sezonu posvećivao cilju da budem među onima najboljima, želio sam da jednog dana budem u olimpijskoj ekspediciji i da krenem na neku olimpijadu. Tada su to još uvijek bili snovi, ali moja ambicija je rasla iz dana u dan. Svaki put kada bih sudio beogradskim i hrvatskim klubovima, kao neutralac iz Sarajeva, bivao sam srećan jer sam znao da me dobro obavljeni zadatak približava ostvarenju dječačkog sna.

Sarajevske Zimske olimpijske igre su ostavile neizbrisive tragove na sve one koji se sjećaju davne 1984. godine. Bio je to najveći sportski događaj ikada organizovan na ovim prostorima. Kako je tada bilo lijepo biti Jugosloven, ili Sarajlija, kako smo svi pominjali Vučka kao da nam je drug, kao da nam je prijatelj, neko koga poznajemo ili kako je naš ljubimac bio naš najveći jaran!!! On nas je sve vezivao, a onda previše brzo mnogi su sve zaboravili (a samo 8 godina kasnije upravo negdje pred Olimpijadu u Barseloni tadašnja zemlja je počela da se oronjava – nećemo ni o tome, tako je kako je i moramo dalje – valja nama preko rijeke, što bi rekao pjesnik). Dakle, Sarajevo je tada bio “naš grad” ne sarajevski, ne jugoslovenski, ne evropski nego je Sarajevo tada bilo svjetsko čudo. Svi su tada govorili da su to bile najbolje organizovane Zimske olimpijske igre (da li je to bilo tačno ili nije, nije niti važno, nama su bile naše i najbolje). Tada smo živjeli 24 sata na dan, tada skoro niko nije niti spavao, niti razmišljao o bilo čemu što se nije zvalo olimpijsko.

Naravno da sam i ja bio među onima koji su bili svakodnevni učesnici jedinih “naših” olimpijskih igara. Po danu smo gledali svjetske skijaške ili hokejaške asove, jurili smo da vidimo takmičenja u umjetničkom ili brzom klizanju, a onda svako veče i sve dane Olimpijade smo išli smo na plato ispred Skenderije gdje su najboljim sportistima dodjeljivane olimpijske medalje. Ja sam bio uvijek okružen klincima kojima sam želio da prenesem moja “olimpijska razmišljanja” i kao da sam htio da prenesem ljubav prema sportu, ili prema olimpijskom pokretu i Gorjanu, i Alenu, i Igoru, i Marku, i Kenanu, i Daliboru, i svima koji su rasli uz nas. Radovali smo se medalji Jureta Franka i skandirali njegovo ime, a onda smo se svi smijali tada ni trogodišnjem Gorjanu koji je stalno vikao “bjavo Juje” – jer moj sin nije želio da ne bude i on dio naše radosti i osvajanja olimpijske medalje.

Tada su nekako moji snovi postajali realniji i stalno sam se nadao da će u avionu za Los Anđeles (1984) da bude i mjesto za mene, mislio sam da ću moći kao mladi košarkaški sudija da ovjerim olimpijsku vizu. Trudio sam se i znao sam  da je tamo mjesto rezervisano samo za najbolje. Tada sam imao 32 godine i znao sam da imaju dva mjesta za Yugo FIBA sudije, a imao sam samo jedan cilj: on se zvao Olimpijada u Los Anđelesu! Ništa me nije sputavalo da svaku utakmicu odsudim na najbolji mogući način i činilo mi se da sam bio sve bliži odlasku tamo. Sezona 1983-84 je bila završena, a ja sam se našao kao prvoplasirani na listi tadašnjih najboljih jugoslovenskih košarkaških sudija. Nadao sam se, želio sam i sanjao da budem na putu ka LA, a onda su objavljene informacije o nominacijama za Olimpijske igre. Moj svijet se srušio. Nikada nikome nisam kazao koliko sam bio tužan tada, kad sam saznao da su određeni drugoplasirani Rade Petrović (izvrsni sudija iz Beograda) i moj česti partner iz Tuzle Zdravko Kurilić (trećeplasirani na listi) da predstavljaju jugoslovensko suđenje u LA. Priznaću vam da sam mislio tih dana da ću da umrem od tuge, bili su mi uništeni svi snovi olimpijski, mislio sam da je kraj i sve mi je bilo crno.

Plakao sam na ramenu mog najboljeg prijatelja Zorana Radmilovića (nekadašnjeg rukometaša i sšampiona Jugoslavije sa sarajevskim Željezničarom). On me tješio, ali se i smijao i govorio mi kako ima više miliona sportista koji u tom trenutku žele da budu na Olimpijadi i da ne plaču, i nisu tužni što neće biti u LA. Govorio mi je o sportu, o važnosti učestvovanja, o konkurenciji o ljepotama sporta koje se nisu zvale olimpijske, ali do mene ništa nije dopiralo jer mi je u glavi bila samo Olimpijada. Kada je izgubio snagu objašnjavanja i davanja razumnih argumenata, iznemogao od ubjeđivanja, upitao me: “Hoće li još da bude olimpijskih igara, ili su ovo posljednje?” Ja sam mu odgovorio potvrdno, a on se nasmijao pa rekao: “Eto, spremaj se od danas pa idi u Seul” (1988). Naravno da sam mu kazao da je lud, i da ga uopšte ne smatram prijateljem jer nema nikakve razumne riječi koje mogu da me utješe, a on je i dalje insistirao na tome da samo najbolji idu na olimpijadu i da, ako nisi bio ovaj put najbolji, moraš da budeš još bolji i da kasnije možda odeš u Seul, ili na neku drugu olimpijadu. Zapamtio sam njegove riječi dobro i ovaj put i vama želim da ih ponovim.

Neću vas gnjaviti puno, ali vjerujte mi na riječ istinsku, ljudsku, svakog dana sam se budio s tugom što ne idem u LA, ali sam se i hrabrio snovima o Seulu. Svaki trening koji sam odradio bio je u cilju ostvarivanja tog cilja, svaku utakmicu koju sam odsudio bila je sa željom da se približim Seulu. Sve moje misli, sve moje sportsko bilo je u istom pravcu, i zato danas sjecajući se tog perioda ne mogu da razumijem tog mladog čovjeka iz Australije koji ne želi da ide na Olimpijadu. Ja sam želio, ja sam se trudio, ja sam trenirao, ja sam sudio kako bih ostvario svoj san. Mislio sam da ću odlaskom u Seul 1988. da ispravim nepravdu koju sam duboko osjećao u sebi. Tada, četiri godine ranije jedva sam našao snage da čestitam Radetu i Zdravku na odlasku u LA, i samo što sam spustio telefonsku slušalicu suze su navrle na oči. Mislićete kako sam bio kukavica, ili kako sam bio “seka peka plačljiva”, kako nisam bio muško koje je moglo da prežali neodlazak na Olimpijadu. Ne, nisam ja plakao, plakala je moja duša, plakali su moji dječački snovi, plakala su moja sportska opredjeljenja, plakali su svi dani odricanja od porodice, od prijatelja, plakali su znojevi proliveni, plakali su sati treninga i sve utakmice koje sam odsudio, plakala je moja olimpijska ambicija – naravno drugačija od Tomićeve.

Moj neodlazak u LA učinio je da promijenim pristup suđenju. Moji osjećaji u pripremanju za svaku utakmicu bili su još jaći i još studiozniji. Sjetio sam se priče starog prijatelja koji mi je govorio: ako skakač udalj skoči blizu 8 metara a to mu nije dovoljno, mora nešto da promjeni – ili trči brže, ili se pomjeri za još koji korak unazad kako bi mu zalet bude duži. Ja sam želio da promjenim puno toga i tada sam pričao sa onima koji su već bivali olimpijci, a njih je u Sarajevu bili ne malo. Upijao sam svako olimpijsko iskustvo i razmišljao o tome šta i kako ja treba da radim, kako da treniram i kako da sudim i da jednom i ja budem olimpijac. Bivao sam spremniji i psihički jači (kažu da ono što te ne slomi učini te još jačim – tačno – ja sam to lično osjetio). Svaki puta kada bih zatvorio oči prije izlaska na teren moje posljednje misli su bile upućene olimpijadi. Tada je LA već bio prošlost, a bliska budućnost je bila sledeća Olimpijada u Seulu koju sam želio još više, čak mnogo snažnije i dublje nego onu na koju nisam otišao. Nije mi bilo lako, ali sam se sjećao stalno mog drugara Kokija koji mi je govorio: “Moraš biti najbolji pa da odeš na olimpijadu, tamo je mjesto samo najboljima”. To danas želim da kažem i svima vama koji ste u sportu, i koji razmišljate o olimpijadi.

Neću sada da vas “peglam” kako bi mi iz Sarajeva kazali, a neću da budem ni neskroman ili neću da sudim ni sebi niti mojim kolegama, ali kada sam dobio delegiranje da idem u Seul bio je to moj najljepši sportski dan u životu. Tog dana sam ispunio svoj san (onaj koji Bernard neće osjetiti), ispunio sam ono što je Rafa kazao prije par dana (ne volim ga, ali ga poštujem kao Novakovog suparnika i najsretniji sam kada ga Nole pobjedi – srećom u posljednje vrijeme sve češće i više). Tada sam dijelio radost sa svim prijateljima (bilo ih je na moju sreću puno) i želio sam da im kažem kako je moj cilj u sportu ostvaren, bio sam ponosan na sebe i svoju karijeru i nikada te dane neću zaboraviti. Zahvaljivao sam se porodici na stalnoj podršci, govorio sam svojim drugarima Crnom, Almiru, Željku, Broćeti, pokojnom Vesku, Harisu, Ediju, Draganu, Maksi i ostalima kako su svi oni zaslužni što ću da idem u Seul.

Pretjerao sam o sebi i mojim uspomenama (makar nije mala stvar suditi kao međunarodni sudija skoro 30 godina),  malo ću da “popustim” jer nisam samo ja išao na Olimpijadu kao košarkaški sudija. Mnogi iz starijih generacija – Jakšić, Belošević, Oblak, braća Kavčići, Radović, Matijević, Oberknežević, Minić ili bilo ko iz prethodne garde sudija, su krčili put nama mladima i ja sam im uvijek (pa i sada) zahvalan na tome. Naravno, današnja vremena su se promjenila pa su neki išli i više puta. Ilija Belošević je već dva puta bio na Olimpijskim igrama (u Pekingu i Londonu je bio među najboljima), a treća sreća će da mu bude u Riju. Kada sam čestitao popularnom Boci on nije mogao da se ne sjeti svog prvog odlaska na Olimpijadu:

“Kada sam dobio delegiranje za Peking, prvo što mi je palo na pamet bila je zahvalnost ocu kojeg sam ostao željan kao klinac, a on mi je bio životni i sudijski uzor, i još više sam zažalio što nije živ kako bismo zajedno podijelili radost. Mislio sam kako bi ćale Boca (jedan od dvojice – Obrad Belošević – iz najboljeg Jugo tandema  Jakišić – Belošević, čije je ime u FIBA Kući slavnih – prim. aut.) bio ponosan što sam s uspjehom nastavio porodičnu tradiciju. Stalno sam mislio na njega i moje obaveze da budem najbolji. Takva razmišljanja su mi donijela premijeru u Pekingu i kasnije suđenje u Londonu, a uskoro idem i u Rio. Mislim da je teško da budem kao moj otac, ali ja sam zadovoljan što sam ga naslijedio”.

Ilija Belosevic nije želio da bude neskorman, ali ja dobro znam koliko mu je važno što je već odavno među najboljim svjetskim sudijama, a sudio je i “samo” četiri svjetska prvenstva, sedam evropskih prvenstava, ili što je rekorder po broju Final Four-ova Evrolige.

“Čovjeku nikada nije dovoljno i svaki uspjeh ga motiviše za nove rezultate. Sudije su kao i sportisti, nikada medalja ili utakmica nije dovoljno. Svako učešće na velikoj maniifestaciji vuče novu želju za prisustvom među najboljima. Rio je takođe bio veliki san, ali ne želim da kažem kako su moji snovi ostvareni, jer ih hoću ponavljati stalno. Tačno znam šta olimpijada nosi, i zato ne želim da budem skroman kada su uspjesi u pitanju (naravno znam da nisam jedini koji zaslužuje da bude na velikim takmičenjima). Svi uvek želimo da sudimo finalne igre, ali ja ne želim da sudim finale ni muško niti žensko u Riju. Ovaj put žarko želim da po prvi put dve reprezentacije Srbije budu u finalu Olimpijade, i da se bore za olimpijska zlata” – kaže Ilija Belošević.

Od košarkaških sudija iz Evrope u Rio će da putuju: Hristodulu (Grčka), Garsija Gonzales (Španija), Latisevs (Letonija), Lotermozer (Nemačka), Panter (Nemačka), Pastusjak (Poljska), Rižik (Ukrajina), Vijator (Francuska), a uz njih pored Beloševića će da budu najbolji hrvatski sudac Sreten Radović i Slovenac Damir Javor.

Radovića se svi sjećaju jer je na fenomenalnom Svjetskom prvenstvu u Španiji sudio polufinalnu utakmicu SAD – Litvanija. Ovaj stasiti Dubrovčanin crnogorskog porijekla je takođe izuzetno ponosan na svojih pet rvropskih prvenstava, ponosan je što je sudio puno Final Four-ova i u Euroleague i u drugim FIBA takmičenjima. Uvijek posebno ističe da je sudio finale u Litvaniji (2011), a bilo je još finala u njegovoj karijeri, no nikada nije bio na olimpijskim igrama. Kada je Sreten Radović dobio delegiranje za Rio pomislio je, kao i mnogi drugi među nama:

“Hvala porodici što me je podržavala uvijek i što je stalno bila onaj najvažniji motivirajući faktor mog suđenja. Svako od nas sanja olimpijadu, pa i ja naravno. Svaki put kada bih sudio neko veliko takmičenje uvijek bih sebi rekao: Bravo, super je da si ovdje, ali olimpijada je vrh. Sada sam dobio potrdu da sam na vrhu. Čudna su naša razmišljanja, želimo da budemo učesnici, pa onda želimo da budemo među najboljima, a onda nas svi ti uspjesi motivišu za naredna tamičenja.Takav je život, pa i ovaj sportski ili sudijski. Kada sam dobio degiraje za Rio kroz misli su mi prošla sjećanja na moje igračke dane, na moje sudačke početke, sjetio sam se mnogih sa kojima sam želio da podjelim svoj uspjeh. I ja želim da budem onaj koji će da potvrdi svoje kvalitete u Brazilu, ali i da kažem kako još imam ambiciju i da me Rio samo motiviše za sve ono što će da dođe nakon Brazila. Raduje me takođe da mi sa ovih prostora stalno pokazujemo kako je kod nas košarkaška krv izuzetno jaka, i kako smo uvijek među onim najznačajnijima.

Najmlađi među trojicom sudija sa ovih prostora je Damir Javor. Njegov put nije bio lagan, rođen u Sloveniji od roditelja koji su došli iz Bosne u Ljubljanu, gdje je svaki dan i svaki put morao da dokazuje svoje kvalitete. On je već 10 godina FIBA sudija i dijelio je poravdu tri puta na evropskim prvenstvima i mnogim drugim šampionatima svijeta i Evrope u mlađim kategorijama. Mnogi su mu često osporavali kvalitete, no FIBA je u cjelini ispoštovala njegov stil suđenja:

“Bio sam u Beogradu i sudio utakmicu ABA lige, a vi znate da me tamo baš nisu voljeli, i onda kada sam čuo za ovu fenomenalnuj vijest, mojoj sreći nije bilo kraja. Niti u snu nisam očekivao ovako nešto, ali brzo sam to prihvatio. Posebno sam bio obradovan jer (kakva slučajnost) moj najveći rođendanski poklon je bila informacija da putujem u Rio. Kada gledaoci nisu zadovoljni mojom odlukom, ja sam veoma čvrst u svojim opredjeljenjima, ali kada sam saznao za Rio, pokazao sam slabost, ili samo radost: suze nisam mogao da zaustavim! U sekundi su mi kroz glavu proletjele misli o mom samoodricanju, radu i stalnom dokazivanju” – priča Javor.

U pravu su Sreten, Ilija i Damir, svako od nas želi da bude najbolji i da to svoje mjesto stalno potvrđuje. U mojoj generacije je bilo puno izvrsnih sudija, kao što nam je košarka bila fenomenalna tako smo i mi sudije iz dana u dan bivali sve bolji. Svejedno je bilo ko je od nas sudio: Petrović, Kurilić, Grbac, Radić, Jovančić, Rems ili neko koga sada nisam nabrojao (a danas među živima nisu ni Ristovski, ni Tošović, ni Gulevski, ni Srdoč, ni Čengić, ni Bubalo), jugoslovensko suđenje je uvijek bilo na vrhunskom nivou. Istina je da su i košarkaški uslovi bili drugačiji, i da je nama bilo puno lakše da budemo pravi djelioci pravde nego sada. Danas su uslovi drugačiji, i sudijama je puno lakše da bude među najboljima u svijetu ili Evropi, nego u Srbiji, Sloveniji ili Hrvatskoj, ili u Jadranskoj ligi. Kod nas je bio tako veliki broj odličnih sudija, ne kao košarkaša, ali bilo je pravih majstora svog zanata.

Kako su isitnske priče rijetko pričane iz pera sudija, dao sam sebi slobodu da u ime svih sudija napišem po nešto što nikada niko od nas nije kazao. Koliko su u pravu Sreten, Damir i Ilija, i koliko svako želi više, potvrdiću vam na ličnom primjeru. Kada sam završio sa suđenjem, a sudio sam do 53. godine Evroligu makar je granica bila 50 godina (ni sam ne znam kako se to desilo), onda sam postao komesar i kontrolor suđenja. U mojoj kancelariji dominantno mjesto ima fotografija iz Seula na koju sam posebno ponosan, a ima i puno lopti i uspomena sa finalnih turnira najboljih evropskih klubova. Mi nekadašnje sudije, sada komesari ili kontrolori, smo takođe ponosni kada dobijemo delegiranje za važne sportske manifestacije, isto kao i igrači, treneri ili naravno sudije. Kada sam bio prvi put komesar na finalu F4 u Madridu, sjetio sam se mojih misli o olimpijadi, a onda kasnije još češće mislio o olimpijskim igrama. Bio sam puno puta komesar na raznim finalima, ali sam nastavio moje snove drugačije od onog Tomića s početka ove priče.

Mene je ratni vihor odveo u Francusku a gdje više od “dobar dan” ili “hvala” nisam znao na francuskom jeziku, život me nije mazio. Sam, bez porodice, bez prijatelja započela je borba za svaki čas, za svaki dan, za svaki uspjeh koji je mogao da mi olakša život. Moji novi prijatelji Francuzi (nikada im neću prestati da budem zahvalan) su mi pomogli na pravi način – onako kako kažu iskonska opredjeljenja: nisu mi dali ribu da jedem, nego su mi dali pribor da lovim ribu, i ja to činim svaki dan. Ja sam tada započeo, i danas nakon 22 godine još uvijek sam u istoj funkciji – stalne borbe za život i radni uspjeh. Kada sam prestao da sudim dobio sam još bolje mjesto u Francuskoj kosarkaskoj federaciji, i posljednjih 8 godina sam ponosan što sam direktor međunarodnih odnosa. Smijem sa ponosom da kažem da nisam nikada zaboravio odakle sam došao, i da sam u stalnim kontaktima sa košarkom ovih prostora. Sve košarkaške reprezentacije zemalja nastalih nakon raspada Jugoslavije su dolazile u Francusku (ovih dana košarkašice Srbije su započele svoje olimpijske pripreme u Francuskom Anžeru, a i ove godine će najbolji košarkaši da odigraju dvije utakmice, prvu 21. juna u Parizu i drugu 25. juna u Beogradu, kao pripreme za Predolimpijske kvalifikacije u Beogradu i Maleziji). Ja sam sva naša iskustva prenio novim prijateljima i puno toga orijentisao na pravu košarkašku stranu. Danas sam ponosan što sam dio uspješne i najbolje organizovane fedderacije na svijetu (u FFBB danas radi 127 službenika, a Federacija ima budžet od preko 32 miliona eura i ima preko 620.000 igračkih licenci, sa više od 11.000 sudija, 18.000 trenera).

Dolaskom u Pariz nisu prestali moji olimpijski snovi. Tačno sam znao šta znači biti učesnik Olimpijade, šta znači suditi važne utakmice na olimpijskom turniru. Sjećam se svakog minuta provedenog u Seulu, makar je prošlo skoro pa 28 godina. Tamo sam spoznao istinsku radost vezanu za zastavu ili himnu. Nakon Seula sam danima gledao video snimke raznih olimpijskih događanja. Vidio sam puno više na TV nego u Seulu. Gledao sam uživo osvajanje medalja naših košarkaša i košarkašica, a istovjetne osjećaje sam imao kada sam gledao njihove pobjede na TV ekranima.  I danas sam srećan što sam sudio kada je čudesni Brazilac Oskar Šmit pogodio svojih 41 poen.

Kada sam dobio delegiranje da budem komesar na Predolimpijskom turniru u Karakasu (2012) moji dječački snovi su ponovo oživjeli. Bio sam ponovo srećan, ali nisam baš bio u potpunosti ispunjen, jer u Venecueli ipak nije bila olimpijada. Kada sam kao gledalac u Londonu posmatrao sve košarkaške utakmice, stalno sam razmišljao o ponovnom učešću na olimpijadi. Bio sam srećan jer sam bio u Seulu, bio sam ponosan na svoje uspomene i na mojih 500 internacionalnih utakmica, bio sam srećan zbog svih mojih gostovanja i suđenja u 78 različitih zemalja, bio sam ponosan na sve šampionate svijeta i Evrope koje sam sudio, ili na sve funkcije komesara koje sam obavljao, ali nekako dječački još uvijek sam nosio u sebi želju da budem učesnik olimpijade. Znao sam da to isto želi i svaki od nas oko 750 vrhunskih komesara ili kontrolora suđenja u svijetu.

Moja košarkaška aktivnost je donijela nova iskustva, rad u FFBB me oplemenio u profesionalnom domenu, bio sam direktni učesnik svih manifestacija koje je organizovao FFBB u posljednjih 22 godine, i postao sam “važan šaraf” u jednoj ogromnoj i izuzetno organizovanoj strukturi. Samo oni koji su bili u Lilu, ili gledali na TV, znaju šta je značilo posljednje Evropsko prvenstvo i rekordnih 27.372 gledalaca na finalu. Baš sam bio zadovoljan svojim profesionalnim aktivnostima, a onda sam ove godine dobio veliko priznanje jer mi je predsjednik FFBB Žan Pjer Siutat uručio Nagradu za životno djelo – Kristalni balon FFBB.

Biću neskroman pa ću vam kazati da sam šarm naših prostora prenio mojim novim prijateljima, i da sam im nekako postao simpatija. Svi ostali su bili Francuzi i ja sam jedini bio različit, pa sam postao miljenik i igrača, i trenera i gledalaca, a i novinara. Svi su me prihvatili kao najrođenijeg ili najbližeg, pa sam često bio dobitnik raznih priznanja. Često su pisali razne članke o meni, o mom porijeklu, o mom suđenju (a ja za 14 godina u Francuskoj nikada nisam dosudio tehničku grešku), i naročito o načinu komuniciranja sa svima – gledaoci me nisu zaboravili ni posljednjih 9 godina od kada sam prestao da sudim. Kada je spiker objavio da sam upravo ja dobnitnik nagrade za Životno djelo, svih 15.000 gledalaca u obnovljenoj Bersi areni (sada Accor Hotels Areni) su se digli na noge da me pozdrave.

Riječi da ću da budem komesar i ponovni učesnik Olimpijskih igara u Riju svi su pozdravili gromoglasnim aplauzom, a ja sam zatvorio oči i sjetio se Rima kada su počeli moji snovi o olimpijadi, sjetio sam se roditelja, porodice, supruge, djece kojima sam govorio o olimpijadi, sjetio se svih prijatelja, a posebno mog druga Kokija koji je rekao da je na olimpijadi mjesto samo najboljima…

Vi koji čitate ove redove, nemojte da propustite priliku da zatvorite oči, da sanjajte vaše snove, da mislite na neku vašu Olimpijadu, neka vam Olimpijada bude motiv, pokazatelj kojim putem da idete, neka vam nastupi vaših ljubimaca budu radost, uživajte pored TV ekrana, mislite o onome što je Rafa kazao. Nemojte da budete nesrećni što nećete da putujete u Rio, uživajte da volite sport, da budete sljedbenik svega što se dešava u vremenima kada su olimpîjske igre, navijajte za vaše reprezentacije, za vaše omiljene sportiste, radujete se medaljama, ali poštujte sve postignute rezultate jer svi oni koji odlaze na takvu smotru su ostavili sate, dane i godine odricanja. Oni koji su bili učesnici olimpjskih igara moći će da razumiju moje uspomene, ali i radosti buduće. Ja vam obećavam da ću nastaviti da mislim o vama dok budem u Riju…

Photo: Arhiva Koša i MN press