“Koš magazine” sa zadovoljstvom predstavlja još jednog vrednog saradnika. Iz Zagreba nam se, povodom prijema Dina Rađe u “Kuću slavnih”, javio publicist Marjan Crnogaj, autor zapažene knjige ”Dražen-godina zmaja” i koautor, sa Duškom Miletkovićem-Soulyjem, knjige “Most generacija”.
***
Vjerujem da Vas ovih dana kao istinske košarkaške zaljubljenike nije zaobišla vijest o ovogodišnjoj klasi Naismith Hall of Famea. Da, onog u Springfieldu, Massachusets…
Ja sam za istu, priznajem, doznao iz nekoliko sms poruka gnjevnih fanova Rađinog nerazdvojnog suigrača s europskih parketa, pretpostavljam da znate o kome se točno radi. Zamislite samo, pustite malo mašti na volju, da su Rađa i Kukoč i u NBA zaigrali zajedno!
Taj tandem snova, nepobjediv i u NBA, bio je također ljetni san naše ‘Oaze snova’ 1980-ih.
Taj neviđeni stupanj njihove sraslosti u jedno, na terenu, posebno kad se bolje prisjetim druge polovine osamdesetih, bio je toliki da u Yu-košarkaškim kuloarima nije bilo složene rečenice koja uz Kukoča nije sadržavala i Rađu! I obrnuto. Dok ovo pišem vrti mi se u glavi jedan njihov NBA alley-hoop, Kukočev pas Rađi stigao je s centra, s Kupa u Rijeci, prije točno tri desetljeća.
Košarkaški ‘vanzemaljci’ okrunjeni zlatom iz Bormija krenuli su u osvajanje globusa!
Reprezentacija Jugoslavije u Bormiju 1987. (Photo: Migel Anhel Fornies)
Njihove su vickaste izjave raspodavale novine, njihovi su highlightsi punili naše prve video kazete a treneri su se doslovno nadmetali za titulu onog koji je prvi radio s Kukočem & Rađom.
Oni su jednostavno išli u paketu pa ih je tako i vizionar Krešo Ćosić košarkaškom glubusu predstavio na Eurobasketu 1987. u Grčkoj, netom pre zlatne avanture u Bormiju.
U paketu su ih bolje upoznali i reprezentativci SSSR-a olimpijske 1988. No, prava, zlatna godina ostvarenja za Kukoča & Rađu, Jugoplastiku te reprezentaciju Jugoslavije bila je 1989.
Te godine ne samo da je grupa Riva osvojila Eurosong već je u Rock me baby ritmu Jugoplastika zasjela na europski klupski košarkaški tron a reprezentacija Jugoslavije u nezaboravnom, gotovo neponovljivom juris, postala prvakom Europe! U finalu su Grci predvođeni grčkim mitskim herojem Galisom mogli samo promatrati leteće NBA ekshibicije Ivkovićevih izabranika, koji su skakali kao da su na trampolinu, rekao bi legendarni Dragan Nikitović.
A upravo je Rađa, u dokumentarnom filmskom hitu Once Brothers najpreciznije opisao zagrebački trijumf “plavih” u NBA štihu, jednom riječju, koja se u to vrijeme koristila kao sinonim za patentrani munjeviti kontranapad L.A. Lakersa – Showtime!
Istina, “plavima” na megdan nisu izašli reprezentativci SSSR-a ali nekako vjerujem da su i izašli Rađa bi također, u stilu Mailmana Karla Malonea ‘isporučio’ sva ta silovita zakucavanja koja je proslavljao ‘avionima’ pored razgaljene klupe “plavih”, prepune budućih NBA asova.
Nije bilo nikakve fikcije u razvijanju nove generacije Yu-asova. Hladni rat je sredinom osamdeseih bio na vrhuncu, SSSR je u Americi bio na glasu kao “carstvo zla”, a Halilović i Karalejić, Ćosić i Pešić dobili su nezahvalnu zadaću da identificiraju i educiraju igrače koji bi se uz Dražena mogli suprotstaviti ondašnjem Euro Dream Teamu, reprezentaciji SSSR-a, predvođenoj mladim super-centrom Sabonisom, kojem su mnogi već onda proricali zvjezdanu NBA karijeru.
Tih je godina svaki eventualni trijumf nad “zbornajom komandom”, koju je samo olimpijski bojkot 1984. udaljio od neke stepenice košarkaškog postolja u Los Angelesu, značio novi korak bliže nove generacije Yu-asova osamdesetih k nedodirljivosti zlatne generacije Yu-asova sedamdesetih koja je u susretima sa SSSR-om, vođena od strane Mirka Novosela, ostvarila nevjerojatnih 10-0!
Ono što su spomenuti Yu-treneri uspjeli tih godina, nije bio samo jedan, dva već čak tri igrača koji su mogli pratiti za protivnike bjesomučnu Draženovu napadačku ‘sambu’, realizirati otvoreni šut ili “zicer” zagarantiranom preciznošću, te spriječiti ‘propuh’ u obrani, ‘pričuvati leđa’ u žargonu svlačionice “plavih”, ako treba i ‘zaključati’ Galisa! Dražen je nove mlade suigrače upoznao upravo u Galisovom susjedstvu, na Eurobasketu 1987., gdje ih je doveo Ćosa.
No, tek je dolazak Dude Ivkovića na poziciju saveznog selektora označio potpuno srastanje nešto starijeg Dražena te nove generacije Yu-asova koja će zauvijek preporoditi i NBA ligu, a koju u knjizi Most Generacija slikovito nazivamo Nekim novim klincima iz Bormija 1987.
Već je olimpijska 1988. nagovijestila koliko su ti novi “plavi” pod Dudinom ‘dirigentskom palicom’ dobri – samo ih je sjajni Sabonis te relativno bolja pripremljenost reprezentacije SSSR-a na back-to-back utakmice (zahvaljujući američkoj jesenjoj turneji 1987. te povijesnoj ljetnoj seriji utakmica s NBA profesionalcima Atlanta Hawksima 1988.) stajala zlatnog postolja u Seoulu.
Zamislite samo da su “plavi” u ljeto 1987. ili ljeto 1988. odigrali seriju utakmica s recimo, Boston Celticsima, s kojima je Mirko Novosel nekako, čitamo kroz redove, gajio posebno dobre odnose. No, da se slijed događaja odvrtio u tom smjeru, nakon zlata u Seoulu uslijedio bi masovni odlazak Yu-asova u NBA a Gregg Popovich u Rotterdamu ne bi ušetao u dućan s slatkišima.
Kao olimpijski doprvraci, “plavi” su, uz posredovanje neizbježnog generalnog sekretara FIBA Bore Stankovića, zasluženo dobili pozivnicu za McDonald’s Open turnir u Madridu 1988. na kojem je uslijedila povijesna, epska utakmica s NBA prvacima iz 1986. Boston Celticsima, koju uz bitke sa SSSR-om reprezentativci i danas nazivaju utakmicom generacije.
Čak i bez Dražena, koji je na tom turniru nastupao za svoj novi klub Real Madrid, tercet budućih NBA asova Kukoč-Divac-Rađa, u direktnom je duelu s igračkim veličinama Boston Celticsa, kluba za koji su sva trojica u to vrijeme gajili simpatije, dokazala da itekako znaju i mogu! Nakon što je Palja (Paspalj) uneredio Birda preciznom ljevicom, a prije nego što je Stole (Vranković) baš poput O’Neala zakucao pored Parisha, upravo su Kuki, Diki i Dino bili ti koji su carevali parketom.
Cijela klupa Celticsa nijemo je, prvo u čuđenju, a potom otvorenom divljenju, iza leđa nemoćnog trenera Rodgersa, promatrala uskoro globalni fenomen nekadašnjih ‘Ćosićevih beba’.
Divac je prevodio loptu poput budućeg suigrača Magica Johnsona, Kukoč bi nakon duela sa svojim idolom Larryem Birdom zakucao iz kontre poput Larrya Nancea, a Rađa se bogatstvom s video-kazeta priučenih low-post okreta lakoćom rješavao igrača od kojih je iste i ‘skidao’ – Bostonske crne rupe, Kevina McHalea! Rađa koji je susret završio sa 19 poena u potpunosti je oduševio svoje buduće poslodavce iz Bostona, prije svih GM-a Celticsa Jana Volka.
Bez imalo smo pretjerivanja, kao svojevrsni moment za dodatno košarkaško promišljenje, trio Kukoč-Rađa-Divac u jednom od završnih poglavlja nedavno objavljene knjige Most Generacija (http://www.lulu.com/shop/http://www.lulu.com/shop/basket-press/most-generacija/ebook/product-23556308.html), uz trio Bird-McHale-Parish naveli kao jedan od najboljih trojaca visokih igrača u povijesti košarke. Vjerujem da se slažete, pogotovo ako ste ih barem jednom zajedno vidjeli na djelu…
Pojačani Draženom, na domaćem parketu zagrebačkog Doma Sportova, “plavi” su u ljeto 1989. napravili pravi dar-mar na europskoj košarkaškoj sceni, dvaput deklasiravši aktuelne vladare Grke, predvođene mitskim Galisom. U finalnom spektaklu za pamćenje rastrčani su Plavi košarkaškom rapsodijom razgalili 12.000 sretnika u zadimljenom grotlu Doma sportova.
Istini za volju, prvo su Zdovc, Paspalj i Kukoč ‘ukočili’ Galisa da bi nakon toga Dražen svojim patentiranim pasevima, u stilu Petea Maravicha, za silovita zakucavanja iz kontri ‘upošljavao’ Rađu i Divca, dva centra koji će već za par dana vidjeti svoja imena na NBA draft ploči.
Drugi strijelac “plavih” na turniru s prosjekom od 13.6 poena, Rađa, koji nepuna tri mjeseca ranije s Jugoplastikom otplesao sirtaki u Munchenu, svoju je kvotu od 25 poena uz 10 skokova rutinirano, kao da to čini na baš svakoj utakmici, okrunio tricom preko nemoćnog Fassoulasa!
Prvaci Evrope u Zagrebu 1989.
Ono što znalci danas zaboravljaju vezano za Rađinu karijeru, a što smatram da je itekako bitno naglasiti, jest da je Rađa u ljeto 1989. u Bostonu proveo čak 73 dana!
Bio sam točno 73 dana. Lako sam se snašao, za desetak danaa sam bez problema vozio, jedno vrijeme su tamo bili Danilović, Vranković i Ćosić. Ljudi su nevjerojatno srdačni, zaustavljali su me na ulici. Uglavnom sam trenirao, agent mi je rekao da ne igram u rookie kampu, valjda da se ne bih ozlijedio, nisam pitao, jednostavno sam ga poslušao. Samo sam posljednjeg dana trenirao s momčadi, bilo je malo neobično na početku, ali nakon jedne dobre akcije, asistencije kroz noge protivniku, Birdu na zicer, i zakucavanju u kojem sam odnio i protivnika i loptu u koš trema je nestala – pričao je Dino Rađa
(IZVOR: ‘Larry Bird je pravi momak’, Neven Bertičević, Sportske novosti, Zagreb, 18.11.1989.)
No, dok je on prolijevao znoj svakodnevno trenirajući za NBA rookie sezonu, njegov se, činilo se tad definitivno bivši klub, splitska Jugoplastika, čvrsto uhvatio slova na papiru Rađinog prvog seniorskog ugovora iz 1988., te nekako, uspio izbaciti Boston iz igre!
Jugoplastici je tako, vjerujem u nastojanju da složi što jači roster za ponovni Maljkovićev juriš na naslov europskih klupskih šampiona, pošlo za rukom nešto što u ljeto 1989. nije uspjelo niti Realu, koji se za Draženova prava s Portlandom uspio izvansudski nagoditi, niti Partizanu koji je isposlovao odštetu od L.A. Lakersa, u vremenu dok je Divca majstorske tajne sky hooka na Hawaiima podučavao ni manje ni više nego legendarni Kareem Abdul-Jabbar!
Da je Rađa tad ostao u Bostonu i postao dijelom prvog vala ‘istočnoeuropskih’ NBA igrača iz 1989. (Da, Ameri su ‘Jugu’ smatrali istočnom Europom) sa sigurnošću se može pretpostaviti da bi ušao u centarsku rotaciju Celticsa, s rookie brojkama otprilike u razini Divčevih u Lakersima (8p, 6s), te bi kao takav bio kandidat za dvije najbolje NBA rookie petorki u sezoni 1989/90.
Celticsi bi Rađinom aktivnom participacijom ne samo produžili vijek trajanja McHalea i Parisha, nego bi prisutsvo Rađe u periodu 1989-1993 zasigurno doprinjelo da se legendarni Larry Bird nakon comebacka od ozljede u sezoni 1988/89 upusti u bar još jedan championship run!
Možda vam to sve zajedno zvuči kao science fiction, ali ako stavite Rađu na parket s pomlađenim snagama Celticsa u sezoni 1990/91, skočnim i prodornim bekovima Dee Brownom i Brianom Shawom, koji su bili više skloniji tranziciji, a Dino u borbi za All-Star (paralelno s Divcem na Zapadnoj obali) ponudi svoje najbolje izdanje, recimo onakvo kao protiv Grka u Zagrebu, onda je naravno sve moguće. Što otvara još jedno nevjerojatno intrigantno What if poglavlje u povijesti najtrofejnije NBA franšize svih vremena, odmah iza poglavlja o Lenu Biasu.
Ovako, Dino se vratio u grad podno Marjana, pomogao Kukiju u osvajanju još jedne trostruke krune na prekretnici deseljeća (1990.). Na Igrama dobre volje u Seattleu u nezaboravnom je finalnom obračunu s Amerikancima slomio nogu te je na Mundobasket u Argentinu doputovao s langetom te rendgenskim snimkama, kojima je svim dežurnim kritičarima, začepio usta.
Već iduće ljeto, na posljednoj je zajedničkoj akciji “plavih”, Eurobasketu 1991. u Rimu, briljirao. Ta je akcija, na kojoj su “plavi” bili bez Dražena, bio konačni trijumf terceta Kukoč-Divac-Rađa, prije rastanka zlatne generacije koja nažalost nije imala priliku zajednički odmjeriti snage s originalnim Dream Teamom (NBA profesionalci su ‘zeleno svjetlo’ za nastup dobili još 1989.).
Rađa je na tom turniru bio drugi strijelac Plavih, iza Kukoča, s prosječnih 17.2 poena.
Prisjetimo se, usput, da ‘razarač’, kako ga slikovito naziva moj kolega po košarkaško-spisateljskom peru, Duško Miletković Souly, nije nastupio na SP u Argentini 1990. te na McDonald’s Openu 1990. Zamislite samo taj dvoboj pod obručima – Rađa & Savić vs. Ewing & Oakley, isti onaj dvojac koji je Boston Celticse eliminirao iz NBA play-offa 1990!
Celticsi su itekako bili zagrizli za usluge centra koji se na McDonald’s Openu nakon Celticsa, u uvjetima igre najsličnijim NBA, dokazao i u sudaru s nemoćnim centrima Nuggetsa (1989.), ali u ljeto 1990. nisu bili dovoljno konkretni te je na njihovu ponudu od 500.000 USD (u okviru salary capa od 11.871.000 USD za 1990/91), Rađin agent Marc Fleisher samo odmahnuo rukom.
Usporedbe radi Kevin McHale je za tu istu sezonu inkasirao 1.400.000,00 USD, a novi back-up Roberta Parisha, Stojko Vranković, okruglih 222.000,00 USD. Vrijedi podsjetiti da je Saša Đorđević bio posljednji igrač kojeg su Celticsi otpustili prije početka regularne sezone 1990/91, te također da je ključnu ulogu u dovođenju naših igrača odigrao scout Celticsa, Mišo Ostarčević.
Nije trebalo dugo čekati a Dino je prelomio odluku te potpisao za rimsko instant košarkaško čudo Il Messaggero za 15-18 milijuna USD (za pet sezona), u to vrijeme rekordan iznos, ne samo u košarkaškom, već i u sportskom svijetu. Od njega su u to vrijeme manje zarađivali i nogometni superstarovi poput Maradone i Van Bastena. Naravno, nemojte smetnuti s uma da su porezi u Rimu bili kudikamo manji od onih u Massachusetsu, što je naravno veliki faktor.
Rađin je nevjerojatno lukrativni deal s rimskim klubom, bez imalo pretjerivanja, i tu dimenziju treba posebno podcrtati i naglasiti u kontekstu njegovih ukupnih zasluga, postavio sasvim novu cjenovnu ljestvicu vrijednosti usluga najpoznatijih europskih košarkaških imena.
I Kukoč i Divac i Dražen i Paspalj i Zdovc i Danilović i Komazec i mnogi drugi su nakon Rađinog potpisa mogli tražiti barem koju stotinu tisuću dolara više od svojih potencijalnih poslodavaca u Europi ili NBA. Ako se malo bolje prisjetite i Dražen i Divac i Marculionis su u ljeto 1992. već bila etablirana imena na NBA nebu i kao takvi su mogli tražiti bolje uvjete, a čemu je, ako se malo bolje prisjetimo znatno doprinjeo i Rađa, podigavši europske cijene.
Kako? Kad bi neki od prvih Europljana imao problema u pregovorima oko novog ugovora sa svojim trenutnim američkim klubom-poslodavcem, primjerice Dražen s Netsima, odmah bi se mogao pozvati na nekoliko puno lukrativnijih ponuda iz Europe. Dražena bi pitali: Pa dobro, tko toliko zarađuje izvan NBA?!? a Dražen bi im bez trunke na jeziku hladno servirao Rađa! I Kukoč!
Dva suigrača iz redova reprezentacija Jugoslavije i Hrvatske, umalo su postali suigračima i u dresu Boston Celticsa, što bi, da je upalilo u još većoj mjeri revitaliziralo vremešne Celticse.
Intrigantna mogućnost da Dražen i Rađa igraju pick & roll pod svodom Boston Gardena, opisana je i u knjizi čiji sam također suautor – Dražen – Godine Zmaja, a čije je globalno izdanje dostupno na Amazonu pod naslovom Dražen – The Years of the Dragon a koja je dostupna na linku https://www.amazon.com/Drazen-Years-Dragon-untold-story/dp/1983545902/
Da je Draženov agent Warren Legarie isto uspio isposlovati, u pregovorima s Netsima, jer je Dragon nakon 1992/93 bio restricted free agent, Dražen i Rađa bi postali povijesno prvi tandem ‘istočnoeuropskih’ igrača u istom NBA klubu. Prvi, prije Divca i Stojakovića 1998/99.
Ali, 7.6.1993. dogodila se tragična nesreća…
Mnogi sugovornici su tijekom stvaranja spomenutih knjiga ukazivali na liderske kvalitete Dražena, Rađe, Divca… Profesor Dragan Milanović prepoznao je u Draženu i Rađi igrače koji su imali izražene liderske kvalitete dok je profesor Milivoje Karalejić u Draženu i Divcu prepoznao igrače koji su kad je na treningu najviše boljelo uvijek bili spremni povesti svoje suigrače.
No, svi su danas jedinstveni u ocjeni da je ‘juriš’ na zlato iz Bormija još na Igmanu poveo, junački i neustrašivo, dvojac jedan skače a drugi trči a.k.a. Dino Rađa i Vlade Divac!
Naravno tek nakon što su školovani autolakirer i autolimar, koji nisu marili za NCAA već samo za NBA ponude, Karaleji i drugarima servirali svoju svakodnevnu frišku kolekciju štoseva.
Nakon uspješne trogodišnje talijanske epizode, koja je u to vrijeme NBA klubovima služila kao svojevrsni ‘filter’, i to ne samo za njega, Rađa se, nakon što je za njegove kvalitete 1993. Gavittu i Birdu rječju garantirao osobno Mirko Novosel, napokon otisnuo u najeuropskiji američki grad.
No, bila je to već 1993. Svanulo je vrijeme i za Neke nove američke klince. I Kukoč i Rađa bili su tad globalno već etablirana košarkaška imena ali je američka košarkaška javnost bila gladna senzacije u vidu NBA fenomena za MTV generaciju – Shaquillea O’Neala i Chrisa Webbera.
Ali Rađa i Kukoč su ‘monetizirali’ otprije zarađene ‘čipove’ za izbor u 2nd NBA All-rookie team.
Ako malo bolje razmislite o svemu, O’Neal i Mourning draftirani su u ljeto 1992, pa ispada da su Divac i Rađa, bez imalo pretjerivanja, bili ponajbolji NBA centri draftirani u razdoblju 1988.-1992. što njihovim NBA uspjesima i dosezima daje još jedan dodatan značaj i težinu.
Draženu se kao beku definitivno bilo najteže probijati, i na treningu i na utakmicama, ali ako mislite da je Divcu i Rađi bilo puno lakše, varate se! Ameri su iz Ostatka svijeta povukli gotovo sve što valja s izuzetkom Sabonisa pa su se naši momci iz večeri u večer morali dokazivati u duelima s Best of the best – Olajuwonom, Ewingom, Robinsonom, O’Nealom, Duckworthom…
Vrijedi, stoga, kao prvo, od srca čestitati Dini Rađi, na izboru u Naismith Hall of Fame.
Kao drugo, ne smije se dozvoliti da nas izbor koji je, kao što znamo, prilično štur za sve neameričke majstore, iz godine u godinu opetovano razdvaja pitanjem Tko je bio bolji?.
Svaki od igrača i trenera o kojima čitamo i pišemo ima svoje specifične zasluge.
Ako sumnjamo da se košarkaški ‘toranj’ u Springfieldu nakosio, pitam se koji je onda smisao i težina budućih izbora, a u kojima ćemo dočekati i sva ona imena za koja to priželjkujemo, a koja su to definitivno zaslužila – Moku i Kiću, Kukija i Dikija…
Meni osobno, izbor Rađe jednak je i izboru Kukoča i izboru Divca, jer nikoga od njih se apsolutno ne može promatrati zasebno, pogotovo nakon višegodišnjeg retrospektivnog promatranja teško ponovljivih košarkaških fenomena poput Prvenstva Jugoslavije, reprezentacije Jugoslavije te prvih europskih NBA pionira u razdoblju 1989.-1993.
I da, vjerujem da su već iste večeri, prekinuli i njegovo iznenađenje odlukom, nazvali te mu poručili Bravo Majstore! I to baš onakvim odvažnim glasom i pobjedničkim tonalitetom kakvim ih je još u kadetskim danima podučio njihov trener, Identifikator vanzemaljaca Rusmir Halilović.
Jer Dinina je pobjeda, u ovom slučaju, na jedan poseban način, i njihova pobjeda!
Želio sam, za početak druženja s Vama, vjernim čitateljima meni omiljenog magazina iz tinejdžerskih dana, napisati nešto konstruktivno, nešto što objedinjuje a ne razdvaja sva nama dobro znana i zajednička košarkaška imena, a o kojima nam je, svima, čast i privilegija pisati.
Photo: Predrag Gajić, printscreen

