Košarkaško čudo zvano Art Basket
- March 16, 2021
- 0 comments
- Božidar Manojlović
- Posted in DOMAĆA KOŠARKA
Art Basket je osvojio Kup Milana Cige Vasojevića. O tome je Koš magazin izvestio svoje čitaoce, a to su učinili i ostali mediji. I to se zna. Ono što je manje poznato jeste ko su te devojke, ko ih vodi, kakav je to klub i kako je organizovan. Upravo to smo pokušali da saznamo od čelnika Art Basketa, čije se devojke u roze dresovima priredili pravi senzaciju u Kupu pobedivši mnogo starije i trofejnije timove. Najpre Korać u polufinalu, a zatim i Vojvodinu u finalu. Još kada smo čuli da su to uradile sa samo dve prave, odnosno tri seniorske igračice, želja da malo bolje upoznamo ovaj klub je svakako porasla.
Krenuli smo od čelnika, ili bolje reći od vlasnika jer je reč o privatnom klubu. Kad tamo – opet iznenađenje. Na čelu žena, i to mlada. Ana Mrkić, bivša košarkašica i trener iz Šapca koja je hrabro zakoračila i u ove privatne, biznis vode, osnivajući klub u Beogradu:
– Osnovani smo 2010. godine kao jedna mala škola košarke, i to u osnovnoj školi ‘Vladislav Ribnikar’ u Beogradu – priča Ana. – Svi su mi govorili da je u centru grada jako teško okupiti devojčice koje hoće da treniraju košarku, i da mi je to loša ideja, ali mene je baš to inspirisalo da pokušam i uspem u svojoj nameri. Imala sam dosta energije, brzo sam okupila neke mlade ljude oko sebe, kao i nekih 20-ak devojčica. Trenirali samo kao školica, dva puta nedeljno, a kako je to krenulo, sledeća je bila škola na Voždovcu, još jedna u centru, i potom Novi Beograd. Broj devojčica se vrlo brzo proširio na preko 100, registovali smo se odmah u Košarkaškom savezu Srbije i Beograda, i počeli da se takmičimo. Pored devojčica koje smo na početku okupli, ideja mi je bila da priključim u rad i neke devojke koje sam ranije trenerila, a potom i neke koje su prelazile iz drugih klubova. Danas imamo sve selekcije,od mlađih pionirki do seniorki. Nekada je bila ideja da te devojčice koje treniramo prelijemo u neki klub koji je adekvatan, ali sam posle shvatila da mi sami možemo to da uradimo I pre nešto više od tri godine smo formirali i seniorski pogon. Tada smo napravile jednu ozbiljniju saradnju sa Megom, tamo nam treniraju seniorke i juniorke, kvalitetnije kadetkinje su na Starom DIF-u a ostale devojčice su po tim školicama.
Ana Mrkić je iz Šapca. Rano je zbog povrede prekinula igračku karijeru i već sa 20 godina je uplovila u trenerske vode. Od početka je imala malo drugačiji pogled na košarku i organizaciju klubova, što ju je i dovelo do našeg glavnog grada i pokušaja da napravi nešto svoje i novo.
– U Beograd sam se doselila 2004 godine, izazov mi je bio sam taj prelazak u veliki grad, a i činjenica da je bilo mnogo muških klubova i da smo mi morali da ubeđujuemo ljude da postoji i ženska košarka – nastavlja priču Ana Mrkić. – Radila sam najpre u All staru, pa u Zvezdi, ali sam uvek želela da sprovodim svoje ideje i evo, pokazale su se kao dobre. Sigurno da je neobično ovo što vas čudi da smo od 2017. prešle put od osnivanja seniorskog pogona do pobednika Kupa. Te godine smo igrale kadetsku ligu Srbije, i te prve godine smo bile treće, pobedivši Zvezdu. Tada smo shvatlie da to moramo da podignemo na viši nivo. Pa smo 2018. krenuli sa regionalnom ligom gde smo bile prve, pa smo u Drugoj ligi bile prve. I onda prva liga pa Kup. Do ove godine 80% devojčica su bile iz našeg pogona, što je meni i bio cilj, a onda kako je to postajlo sve ozbiljnije, počeli smo da dovodimo i devojke sa strane, ali samo na onim pozicijama koje su nam trebale. Dovele smo četiri igračice, Snežu Čolić, Katarinu Zec, Žaklinu Janković i Martu Mitrović. Te pozicije nismo imale, a one su već imale iskustvo igranja na tom nivou pa samo ih prilključile timu.
Malo je žena u košarkaškoj organizaciji. Malo za ono što bi trebalo da bude. Na rukovodećim mestima još manje. Vreme je teško, treba se snaći i finansijski, i na svaki drugi način.
– Ne znamo ni mi sami kako se snalazimo. Ali eto, imamo veliku podršku od Mege u svakom smislu pa nam to mnogo olakašava rad. Što se mlađih selekcija tiče, tu je način finansiranja klasičan, od članarina, nekada neko od roditelja pomogne. Nastavićemo da idemo ovim putem jer je dao rezultat. Seniorke Art Basketa sa četvrte pozicije idu u plej-of, mlađe kategorije su nam sve ili prve, ili druge. Napravljen je sistem koji daje rezultat. Korak po korak je moj moto – nastavlja Ana.
A rezultat je zaista odličan, Od debitanta do pobednika nacionalnog Kupa. Pored igračica, naravno da deo zasluga ima i mladi trener Milan Vidosavljević.
– Istorijski uspeh za nas – kaže Vidosavljević. – Seniorski tim postoji svega tri godine i za te tri godine smo uspeli da preskočimo tri ranga takmičenja, da osvojimo Kup i udjemo u plej-of. Prosek godina ekipe je 18 I ito je zaista veliki uspeh. Protivničke ekipe su respektabilni timovi, mnogo su iskusniji od nas. Jedna igračica u nekom od tih klubova ima više utakmica i titula nego sve moje zajedno. I Zvezda i Korać i Vojvodina su mnogo toga već osvojili. Ono na šta sam ja posebno ponosan je da, kada sam došao u klub pre četiri godine, te igračice koje smo tada trenirali su sada baza našeg seniorskog tima. One su prošle sve provere, sve selekcije i sada su osnova našeg seniorskog tima, uz ovih par iskusnijih koje smo doveli. Imamo veliku energiju, fokus nam je samo na košarci, devojke sjajno rade, Mega nam je dosta pomogla oko uslova u kojima treniramo, i mogu slobodno da kažem da imamo najbolje uslove u Srbiji. Imamo i najviše reperezentativki, kada govorimo o mlađim kategorijma, imamo ih deset, od U16 do U20. Imamo Katarinu Zec i Višnju Stefanović koje su na spisku A reprezentacije kod Marine Maljković, tako da je to sve rezultat dobrog i upornog rada. Idemo i dalje kao do sada, da damo sve od sebe, da nemamo za čim da žalimo. Nekada se izgubi, nekad dobije, ali da damo maksimum od sebe na terenu.
Jedno od poznatih lica u igračkom pogonu još iz mlađih kategorija Zvezde jeste i već pomenuta Katarina Zec, koja je Kup odigrala onako kako nalaže njen reprezentativni status:
– Posle odlaska iz zemlje u Ameriku na koledž, iskeno nisam mislila da ću se još vraćati u Srbiju – kaže Katarina Zec. – Međutim, situacija se promenila, dobila sam poziv za Art Basket, Sneža Čolić je već bila tu, to me je dosta ohrabrilo, imamo sjajna iskustva zajedno. Videla sam da su i ostale devojke fine, kulturne, vredne, radne, da je atmosfera odlična. Svidela mi se sredina ne samo što se tima tiče, već i celog kluba i onog dela kako se brinu o nama, to je zaista sjajno. U polufinalu Kupa igrale smo protiv Koraća, koga smo dobili dva puta u ligaškom delu, ali smo zanle da je to teško i treći put uraditi. Tako je i bilo. Teško smo dobile taj meć. Zartim u finalu je bila Vojvodina koja je nas dva puta pobedila u ligi, i osećale smo da je nemoguće bilo da nas dobiju i treći put. Veliki rad tokom cele godine je morao da se isplati, Poginule smo na terenu. To je prvi naš Kup i trofej, a i prvi put da debitant u Ligi osvoji Kup. Ali nije ni čudo. Odnosi u ekipi su odlični, ljudi oko nas su odlični, uslovi su sigurno najbolji u Srbiji, a možda i na Balkanu kad se radi o ženskoj košarci. I to je nešto što nas dodatno gura. Kad se svi oko tebe trude, onda je to i tebi motiv da ostvariš neki uspeh.
– Nastavljamo dalje, ne opuštamo se, naprotiv, želimo da ponovo dobijemo Vojvodinu u plej-ofu, u koji dolazimo sa dozom zrelosti i željom da i tu uspemo – objašnjava Katarina Zec, jedna od junakinja novog košarkaškog čuda zvanog Art Basket.
Photo: KSS