Za Ameriku kažu, najčešće oni koji su se u njoj rodili privilegovani, da je zemlja neograničenih mogućnosti gdje svako može ostvariti snove ako radi vrijedno i ima određeni cilj. U realnosti, “American Dream” je isprazna floskula iskovana u Holivudu, i nije bas najtačnije da su snovi dostižni kada je uspjeh u košarci u pitanju, osim za šačicu obdarenih, ili privilegovanih.

Svaki klinac koji igra košarku sanja da postane NBA igrač. U Americi pogotovo. Samo, kao prvo, slično kao i u svim drugim dijelovima svijeta, atletske predispozicije, a prvenstveno visina, prave početnu selekciju. Prve osnove ozbiljnije timske košarke i ozbiljna selekcija se u ovoj zemlji vrše u srednjim školama,  gdje mladi košarkaši već mogu da osjete da li će od tog sporta zarađivati hljeb, ili će na osnovu nadprosječne visine, a možda i težine, u godinama iza završetka srednje škole stajati na vratima nekog noćnog kluba, ili možda tek čitati o košarci, možda pisati blog o basketu kao evo što ja radim, (p)ostajući tek pasivni posmatrač košarkaških zbivanja. Drugo, što je barem u Americi još možda i važnije od fizikalija, uz rad i talenat, je i košarkaški konkurentna srednja škola, jer samo jaka konkurencija stvara kvalitet. U koliko ozbiljnoj srednjoj školi, košarkaški govoreći, će se neki američki tinejdžer koji potiče iz neprivilegovane finansijske situcije zateći, što će ga odrediti da napreduje ili stagnira u košarkaškom smislu u onim kritičnim godinama, je veoma bitno. Veliki dio talentovanih crnaca koji su fizički najbolje predodređeni za ovaj sport (to je po američkim standardima politički nekorektno primjetiti, ali je potpuno tačno) u poređenju s košarkašima drugih rasa, uopšte se ni ne upiše u srednje škole koje imaju kompetitivne sportske sastave, a veliki dio njih nikad ni ne završi srednju školu. Tu im se snovi o NBA nažalost raspadaju na param parčad – kao bivša Juga.

Američka djeca u godinama prije srednje škole učestvuju u košarkaškim lokalnim klubovima pod krovnom amaterskom organizacijom zvanom AAU, da bi od prvog razeda srednje škole, u pravilu u kraju u kojem žive, počeli da se ozbiljnije bave košarkom i kroz treniranje iste uz samo igranje utakmica. Nakon prve godine srednje škole, ili tokom druge godine, treneri i skauti tradicionalno jakih košarkaških srednjih škola, obično privatnih i samim tim skupih, koje su u pravilu pod patronatom raznih crkava, skeniraju i primjete kvalitetne srednjoškolce iz javnih škola, i otimanje za najperspektivniju djecu počinje. Sve kulminira pri kraju treće, ili tokom završne godine srednje škole selekcijom za koledže najtalentovanijih od talentovanih, gdje stvari postaju veoma ozbiljne prerastajući u svojevrsno otimanje  talentovanih i uspješnih srednjoškolskih igrača od strane agenata koji ih nerijetko plaćaju “ispod žita”. Što ne bi bilo toliko primjetno da ne uključuje i obavezno potplaćivanje njihove rodbine. Ovo opsjedanje najtalentovanijih, uz tajno ilegalno poklanjanje novca, nakita, sportske opreme ili raznoraznih usluga da bi se pridobio u pravilu siromašni talentovani srednjoškolac da ode stotine ili hiljade kilometara daleko od kuće, prlja toboznju čednost američkog kvazi-amaterskog visokoškolskog sportskog sistema zvanog NCAA. A prljavim radnjama je vrlo teško ući u trag. Recimo, zubar kod kojeg idem je takozvani “booster” i besplatan zubar čitavom trenerskom košarkaškom timu St Peter’s univerziteta, a i pojedinim igračima, ako ga trener zamoli. A zubarske usluge su u Americi skupe do bola.

Kako je američko društvo veoma rasističko, moja supruga me je prije skoro pet godina, nakon 14 godina mog života u urbanoj multi-kulti raznovrsnosti Velike Jabuke i rođenja našeg prvog djeteta, bukvalno odvukla u nedođiju Nju Džersija zvanu Metačen da bismo, kako ona to voli kazati, “mogli živjeli normalno”. Što me je u neku ruku podsjetilo na davno napuštanje rodnog mi Sarajeva i puštanje niz WC šolju “abnormalnog” života u multikulturalizmu koje sam već jednom iskusio. Ja sam, dosađujući se u malom monotonom bjelačkom mjestu 30 milja od grada, gdje se ništa posebno ne dešava, počeo intenzivno pratiti srednjoškolsku ekipu privatne škole u komšiluku koja je godinama jedna od uspješnijih u ovom dijelu države. Za tu srednju školu je svojevremeno igralo nekoliko NBA igrača, kao sto su Džejson Vilijams, ne onaj Divčev i Peđin plej nego bivši bek Djuka, propali ex-Lejker Endru Bajnam, a između ostalih i Pekmenov i Bjeličin trenutni suigrač Karl Tauns, koji se u Minesoti razvija u odličnog NBA igrača. Kad je Tauns bio 16-godišnjak već se dalo primjetiti da će postati igračina ne samo zbog visine u kombinaciji sa brzinom, skočnošću, koordinacijom pokreta i tehnikom, nego i zbog stalne prisutnosti oca, što nije pravilo kod crnaca nove generacije u Americi. Inače, Tauns senior je bio koledž igrač a poslije toga i košarkaški trener u obližnjoj slabije kotiranoj srednjoj školi, i  najzaslužniji je za uspjehe svog sina. Ne toliko zbog genetike, koliko doprinosom stručnošću i savjetima da se pravilno košarkaški razvije, a uz to postane i primjeran đak. Isto tako, Tauns senior je dobro procjenio na koji koledž da pošalje sina spremno primajući poklone “ispod stola” (a ko ne bi?) od trenera Kaliparija sa Kentakija, koji je poznat po sumnjivom vrbovanju talentovanih igrača. Bio sam svjedok kada je tata Tauns bio opsjedan na svakoj utakmici, pa i kada je Kalipari lično došao na jednu. Prije dvije godine se Tauns senior na sinovljeve utakmice, a ja nisam bio jedini koji je to primjetio, počeo dovoziti u skupocjenom terencu, i to baš u isto vrijeme kad je junior prihvatio Kaliparijev poziv da igra za NCAA velikana. Do tada je vozio polovnog izraubanog bjuika kojem su škripale kočnice, a NCAA je bila nemoćna da bilo šta dokaže. Mlađi Tauns je prošle godine briljirao u ekstremno talentovanoj ekipi Kentakija i postao prvim pikom NBA drafta.

Ovo je jedan od rijetkih svijetlih primjera u moru nedosanjanih američkih snova kad se gleda ukupna košarkaška uspješnost u populaciji američkih manjinskih rasnih grupa, naročito Afro-amerikanaca. Ali većina mladih crnih talenata ima sasvim drugačiju, tužniju sudbinu.Crnci iz siromašnijih naselja u Americi su, ma koliko bili talentovani, uglavnom osuđeni da odrastaju bez supervizije barem jednog od roditelja, nekad i bez oba, u kritičnim tinejdžerskim godinama, što ih u dobroj mjeri sprječava da ispune košarkaški potencijal. Javne srednje škole sa većinskim ili stoprocentnim crnačkim košarkaškim sastavima zaostaju u pravilu kvalitetom za privatnim gdje je sve bolje organizovano, i vrlo rijetko postignu zapaženiji uspjeh, jer organizovana košarka nije ulični basket.

To sam znao i prije nego što sam igrajući basket u lokalnom parku sam pretprošlog ljeta upoznao Džamara, talentovanog crnog mladića sa odličnim fizikalijama na kojima bi mu pozavidjeli mnogi NBA igrači. a koji je navijač Seltiksa, pa smo lako našli zajednički jezik i temu razgovora. Sa 18 godina i skoro 2 metra čistih mišica je izgledao puno stariji, igrao za javnu srednju školu košarku i američki fudbal, ali košarka mu je bila na prvom mjestu. Nije prošao na probi u jednoj privatnoj školi zbog slabih ocjena, kako je objasnio, ili ko zna čega drugog, ali u svojoj srednjoj školi je bio neprikosnoveni lider tima i daleko najbolji igrač. Oca nikad nije upoznao, majka mu je metadonski pacijent, pa je živio sa bakom i mlađim polubratom i polusestrom. Tih mjeseci kad sam ga upoznao je bjesomučno obilazio parkove sa dva prijatelja, i na opklade su uzimali pare svakom protiv koga bi igrali 3 na 3. Kvalitetom i uigranošću toliko su odskakali od rekreativaca kao što sam ja, koji po lokalnim “blacktop” terenima obično pikaju basket, da nije bilo sumnje u njihovu pobjedu čim basket počne. I Džamar i ostala dvojica su bili iscrtani kao Politikin zabavnik, nabildani, svjesni svoje nadmoći, samouvjereni i drčni. Saznao sam da je jedan od Džamarovih suigrača već i otac dvoje djece sa dvije različite majke. Ispostavilo se da je treći momak u njihovom timu Džamarov suigrač u srednjoj školi, pa sam odlučio da odem na jednu njihovu utakmicu čim je počela sezona u decembru. Njihova škola je igrala taj dan protiv škole sa stopostotno bijelom ekipom, i mada su crnci fizički dominirali, pogotovo Džamar i njegov prijatelj, i u početku vodili, bijeli tim je na kraju lako pobijedio sa 20 razlike. Nisam sreo Džamara do ponovnog slučajnog susreta prošlog ljeta u istom parku, još uvijek je bio u istom dresu Pola Pirsa ali još nabildanijji nego zadnji put. Reče mi da su mu oba basket suigrača u zatvoru, jedan od njih zbog rasturanja droge na godinu dana, a onaj što ima dvoje djece za nešto puno gore, osuđen na višegodišnju robiju, i da ima problem da nađe nove suigrače. Nikad nije dobio diplomu srednje škole, a čini mi se nije mu do nje puno ni stalo. Toliko o American Dream-u.

Koledž skauti se primjete odmah kad uđu u neku srednjoškolsku dvoranu. Koledž treneri, pogotovo oni poznati, izazovu histeriju među prisutnima. Istu srednju školu Metačen, koju je završio vec opjevani Karl Entoni Tauns, pohađa od septembra u završnoj godini i nova NBA lokalna nada Tajas Betl, jedan od najperspektivnijih srednjoškolaca u ovom dijelu zemlje i omladinski reprezentativac SAD. Važno je napomenuti da je u ovoj srednjoj školi godišnja školarina preko 13 hiljada dolara za obične smrtnike bez stipendije. Naravno, talentovani pojedinci ne plaćaju ništa, a Betl je već  potpisao za Univerzitet u Sirakjuzu i igraće od sljedeće jeseni kod kouča Džima Bejhajma pod punom stipendijom, mada mu je zadnja srednjoškolska košarkaška sezona tek počela. On je jedan od onih sretnih, na vrijeme primjećenih, visprenih, oportunih i privilegovanih, koji imaju šansu da se najedu košarkaskog hljeba, ako već nisu i počeli.

Kad čovjek ide vozom od Njuarka prema jugozapadu, prolazi se pored zatvora smještenog tik uz prugu blizu aerodroma. Često se vide zatvorenici kako igraju basket iza visokonaponske ograde. Tako blizu da mogu prebaciti loptu preko ograde i pogoditi vagon. Svi su crnci. Džamaru će najveći uspjeh biti da uskoro ne završi na sličnom košarkaškom igralištu.