Partizanovo čudo 1992. (1)
- January 2, 2016
- 0 comments
- Vladimir Stanković
- Posted in ISTORIJA
Naš cenjeni saradnik Duško Miletković, popularni Souly, svojim „privatnim“ sećanjem na Istanbul 1992. naterao je i mene da na istu temu kažem koju, tim pre što sam bio neposredni svedok ne samo „Čuda u Istanbulu“ već i celog puta koji mu je prethodio. Pre nego što se prihvatih pisanja, prelistao sam naš stari, dobri štampani „Koš“ da malo osvežim sećanje, mada najvažnije detalje pamtim kao da su bili juče. Pošto se ispostavilo da ima mnogo toga, odlučio sam da priču podelim u nekoliko nastavaka. Stariji će se podsetiti, mladi će, nadam se, nešto naučiti o putu ka jedinoj tituli evropskog prvaka osvojenoj od strane jednog srpskog kluba.
Obradović: „Mi smo autsajderi“
Listam „Koš“ br. 33. od 16.oktobra 1991. Na naslovnoj strani Žarko Paspalj i naslov „Košarkaški bog Atine“. Unutra opširan intervju Olge Đoković sa Mirzom Delibašićem, negde u sredini nailazim na mali intervju Željka Obradovića, trenera Partizana, dat kolegi Ivici Kajdočiju iz Subotice:
– Mi smo autsajderi. Imamo mlad tima, ne možemo da igramo pred našom publikom, rivali su ekonomski neuporedivo moćniji od nas… Zainteresovani smo za Zorana Savića – rekao je tada Obradović.
U istom broju „glave“ dve utakmice koje je Partizan odigrao u kvalifikacijama, oba puta u Solnoku protiv Olaj Banjasa. Kao gost pobedio je 92-65 uz 25 poena Saše Danilovića, kao “domaćin“ bio je bolji 89-72. Ivo Nakić je dao 19, pokojni Dragiša Šarić 17, Slaviša Koprivica 13, Danilović 11…Dve pobede odvele su Partizan u jednu od dve grupe sa po 8 timova jer je FIBA te sezone, godinu dana pre UEFA, uvela novi sistem takmičenja dozvolivši najjačim zemljama po tri predstavnika. Jugoslaviju su, uz Partizan, predstavljali još Cibona i Slobodna Dalmacija, bivša Jugoplastika. Igrali su pod zastavom zemlje koja je već počela da se raspada u krvavom ratu. Sva tri tima bili su domaćinini u inostrranstvu, u Španiji.
Dok se to dešavalo ja sam u Beogradu završavao pripreme za odlazak u Španiju kao dopisnik „Borbe“. Zbog Olimpijade u Barseloni 1992. i velike kolonije naših sportista i trenera u ovom gradu, u redakciji smo zajedno odlučili da moje sedište bude u Barseloni. Boža Maljković je tada bio trener košarkaša Barselone, Ljupko Petrović je trenirao Espanjol, Vujović, Vuković i Portner igrali su rukomet u „Barsi“…
U istom broju „Koša“ nalaziom i komentar žreba polufinalnih grupa, Partizan je zapao u „B“ sa Estudijantesom, Filipsom, Huventudom, holandskim Komodorom, belgijskim Maes Pilsom, nemačkim Bajerom i solunskim Arisom. Čitam naslov: „Partizanu se smeši četvrtfinale“. Ispostaviće se da je prognoza bila tačna. Još jedna zanimljiva rubrika: „Tri zemlje, jedna liga“. Priča o regionalnoj ligi koju će činiti po 4 kluba iz Mađarske, Austrije i Češke. Još tad je bilo aktuelno…
Partizan je u prvom kolu gostovao u Holandiji i pobedio Komodor 81-75. Danilović je bio prvi strelac sa 22 poena, Zoran Stevanović je dodao 13, Sale Đorđević 11. Prva dva boda bila su uknjižena. U drugom kolu „crno-beli“ su prvi put bili „domaćini“ u Fuenlabradi, i zbrisali Maes Pils 87-67. Danilović je dao 23 poena, Stevanović 16, Đorđević i Dragutinović po 11, Rebrača 8…
Još uvek sam bio u Beogradu, ali sa spremnim koferima i torbama. Ostala je samo „sitnica“: dozvola za izlazak iz države koja, dabome, nije bila u ratu ali je masovno mobilisala rezerviste i maksimalno zaoštrila izlazak iz zemlje. Sa gomilom papira i potvrda stajao sam u redu negde u Zemunu, u nekoj vojnoj zgradi, i sa strepnjom čekao taj papir. Dok ga nisam imao u rukama nisam bio siguran da ću putovati jer – šta vojsku zanima što neko nekoga šalje u inostranstvo za dopisnika…
Bilo kako bilo, čini mi se da sam 25. novembra 1991. stigao na aerodrom sa 6 kofera i torbi, i sa „biser“ pisaćom mašinom koja će mi u početku biti osnovno sredstvo za rad. U dogovoru sa Partizanom krenuo sam na put sa njima na vezanu mini-turneju: prvo „domaći“ meč sa Filipsom u Madridu, pa iduće nedelje gostovanje Huventudu u Badaloni. Sećam se da mi je Zoran Stevanović nosio pisaću mašinu a ja mu obećao da će kod mene uvek imati privilegovani status.
Nije počelo dobro jer je avion, zbog magle, umesto u Cirih sleteo u Bazel. Onda autobus do Ciriha, promena karata i dolazak u Madrid u zoru. Bilo je dovoljno vremena za odmor. Utakmicu sa Filipsom ovako sam opisao u „Košu“ br. 37. od 11 decembra 1991:
– U 18,45 polazimo autobusom za Fuenlabradu… iz kasetofona se ori Džej sa pesmom „Ko se s nama druži život mu je duži“… Prolazimo pored velike svetleće reklame na kojoj piše Philips… “Ovo će biti ugašeno kad se budemo vraćali“, konstatuje Slaviše Koprivica… Pred izlazak iz autobusa direktor Milenko Savović i tehniko Dragan Todorić obećavaju, kao ličnu premiju, po par odela svim igračima, treneru Obradoviću i pomoćniku Velimiru Gašiću „ako se pobedi Filips“…
Meč je bio gotovo savršeno odigran. Pobeda od 96-80 (52-34) nagovestila je velike mogućnosti tima, ulila ogromno samopuzdanje. Saša Danilović je bukvalno rasturio italijansku ekipu sa 31 poenom, Koprivica je dao 16, Sale Đorđević 11, ali svi su bili junaci. Zoran Stevanović, poznat kao Stragi, izludjivao je Darela Doukinsa, zvanog Gorila, koga je Filips platio milion dolara po sezoni. Majk D`Antoni, trener Filipsa, probao je sve, ali nije bilo rešenja. Na kraju je sportsaki priznao poraz:
– Izgubili smo već u 5. minutu, posle 5-15. Partizan je, jednostavno, bio bolji od nas. Nismo našli rešenje za Danilovića – rekao je D´Antoni, a ja zapisao i preneo.
Na povratku veselo. Opet Džej, trešti pesma, slavi se velika pobeda. Prolazimo pored one svetleće reklame Philipsa, još uvek gori, ali Kopriva konstatuje:
-To je sve što je ostalo od njih…
Igrači podsećaju Savu i Tošu na obećanje o odelima. Oni se vade:
– Dobićete po jedan par, ne može dva jer ste izgubili drugo poluvreme, to ozbiljnom timu kakav je Partizan ne sme da se događa – vade se direktori.
U hotelu nas čekaju Radomir Antić, trener fudbalera Real Madrida, njegov sun Duško i Danijel Prosinečki, mlađi brat Roberta Prosinečkog, igrača Reala. Tu je i Vlada Marković, nekadašnji stonoteniski as, kasnije uspešan poslovni čovek u Madridu, jedan od prvih menadžera preko koga su naši fudbaleri krenuli u Španiju.
– Sutra je 29.novembar, državni praznik, red je da dobijemo slobodan dan-reče Danilović.
– Ivi (Nakiću) i nije, ovi njegovi ni prošle godine nisu priznavali Dan republike, ove još manje. On mora na trening – peckao je Koprivica Ivu Nakića, kome nije bilo lako.
– Da moji nisu u Rijeci ne bih mogao da igram za Partizan – rekao je Ivo, koji se sa svojima čuo samo kad je bio u inostranstvu jer telefonske veze između Beograda i Hrvatske nisu radile.
Ivo će do kraja sezone ostati u Partizanu. Godina najvećeg sportskog uspeha bila je zagorčana njegovim tretmanom u „domoljubnom“ hrvatskom tisku za koji je on bio „izdajnik Hrvatske“.
U „Košu“ br. 37. vidim još jedan proročanski naslov: „Sa pogledom na Istanbul“. Partizan je posle tri kola imao 3 pobede i bio na dobrom putu za četvrtfinale.
Sutra: Tri poraza za redom
Photo: YouTube