Prele: Moja viša trenerska škola
- July 12, 2022
- 0 comments
- Zoran Prelević Prele
- Posted in Blog
Košarka je nekad bila akademski sport. Širom sveta studenti su je igrali, a po završetku košarkaške karijere bi se bavili onim što su studirali. Bili bi inženjeri ekonomisti, arhitekte, lekari… Tako je bilo i u Jugoslaviji. Onda se promenio odnos prema košarci. Sve je postalo samo novac, novac… Sada se deca rano opredeljuju za košarku. Apsolutno zanemaruju školovanje. Rano počinju da treniraju dva puta dnevno i praktično nemaju vremena za bilo kakvo obrazovanje.
Sa druge strane, kako postati svetski poznati trener, kako kažu “trofejni trener”? Nije potreban ni talenat ni pamet. Jednostavno, grupa ljudi izabere nekog i postavi ga da bude trener. Onda potroše dvadesetak miliona dolara ili evra, i naprave nešto što se naziva dobar roster. Uz malo sportske sreće dobri igrači osvoje titulu i naprave “trofejnog trenera”.
Nije potrebno ni da je prethodno igrao košarku niti da je diplomirao na nekom fakultetu. Jednostavno, treba da ima ono što se naziva “socijalna inteligencija”. Treba da zna “ko vedri i oblači” i da ne talasa puno. Tako smo došli dotle da imamo ogroman broj trenera, a malo pravih igrača.
Košarkom sam se bavio i studirao na Saobraćajnom fakultetu. Diplomirao sam u 27. godini, odslužio vojsku i nastavio da igram košarku do svoje 34. godine. Posle sam počeo da radim posao za koji sam se školovao. Onda sam video izvesne ljude koji su se bavili trenerskim poslom i imali velike pare od toga. Jednom prilikom novinarka je pitala našeg “trofejnog” trenera: “Kako se vi bavite trenerskim poslom, kada nikada niste igrali košarku?” Ja imam završenu Višu trenersku školu, ponosno je odgovorio trener.
Iste godine sam pri Fakultetu za fizičko vaspitanje upisao Višu trenersku školu – smer košarka, koja traje dve godine, a treneri je studiraju godinama. Za godinu dana sam položio sve ispite (25. maja 1987. sam položio prvi, a 7. juna 1988. poslednji ispit). Fiziologija, kineziterapija, psihologija sporta, biomehanika, higijena sporta, osnovi sportskog treninga i ostali predmeti. Ocenili su me osmicama, devetkama i desetkama. Jedina šestica je bila iz anatomije koju sam polagao kod profesora na medicinskom fakultetu.
Mene su košarku učili veliki treneri: profesor Aleksandar Nikolić, Slobodan Piva Ivković i Dušan Duda Ivković. Igrao sam košarku i istovremeno učio od genijalnih košarkaša Ražnjatovića, Mišovića, Đerđe, Plećaša, Simonovića…. Ispostavilo se da sam ispite iz košarke najteže položio. Jedva sam dobio sedmice. I još su mi rekli: Da nisi ti, srušili bi te.
Jednoga dana sam polagao košarkašku tehniku. Pre podne praktično, a posle podne teoriju. Praktični deo ispita je trajao minut. Skinuo sam se u košarkašku opremu, dali su mi loptu i zatražili da driblam i pokažem prednju promenu pravca i promenu pravca iza ledja. Posle jednog minuta su mi rekli da sam položio praktični i da posle podne dodjem na usmeni deo ispita.
Prvo pitanje na usmenom delu je bilo držanje lopte. Sedeo sam preko puta profesora i pričao, ne znam više šta. Onda me profesor upitao da li sam kod držanja lopte ikada čuo za slovo T. Pošto sam odgovorio da nisam, profesor mi je objasnio da kada se lopta pravilno drži palčevi leve i desne ruke uzajamno formiraju slovo T. Nisam znao šta da kažem. Da se smejem – ne ide. Profesor me pita, i treba da mi upiše neku ocenu.
Naredno pitanje je bilo: šut na koš. Opet sam pričao i pričao, a profesor me upitao: U šta gledaš kada šutiraš na koš? Dok sam igrao košarku šutnuo sam na koš nebrojeno puta, ali u šta sam gledao to je sada pitanje. Opet ne mogu da kažem profesoru da smo svi gledali lepe devojke u publici, ali kod šuta na koš nismo. Zato kažem da sam gledao u obruč. Jeste u obruč, ali u koji deo obruča, pitao je profesor. Ostao sam bez reči, i onda mi je profesor objasnio: Ne gledaš ni u prednji ni u zadnji deo obruča, nego između. Dobro, pomislio sam, gotovo je, ali sam pogrešio. Profesor je nastavio: Osim u obruč, u šta još gledaš? Kazao sam da ne znam, i onda mi je profesor rekao da gledam u loptu i u obruč. Kao kada se nišani puškom. Poravnaš nišane.
Profesor je verovatno igrao košarku na nekoj omladinskoj radnoj akciji gde su na koš bacali loptu sa kolena. Kako da gledaš loptu i koš kada dok šutiraš skok-šut držiš loptu iznad glave. Srećom tu se završilo. Profesor mi je u indeks upisao sedmicu, i rekao: “Za ovakav odgovor druge studente obaram, ali tebe ću da pustim.” Zahvalio sam se i izašao sa ispita. Posle nekoliko dana sedeo sam sa Draganom Kićanovićem i postavio mu ista pitanja kao profesor meni na ispitu. Kićanović me je upitao da li sam normalan. Kada sam objasnio o čemu se radi, nije mogao da veruje i nasmejao se.
Diplomu više trenerske škole sam preveo na engleski i godinama sam je pokazivao dok sam kao trener radio u inostranstvu. Nikog nije interesovala moja igračka karijera. Od tada razmišljam čemu se možemo nadati od trenera koji nisu igrali košarku a završili su višu trenersku školu. Sigurno da ne razumeju košarkašku igru i ne mogu mnogo da pokažu iz individualne tehnike i taktike. Pravilan polazak u dribling, levi i desni horog, roling, pivotitiranje skok-šut, dodavanje …To je kao da ideš u slikarsku školu kod nekog ko nije slikar, ili na časove muzičkog kod nekog ko ne svira nijedan muzički instrument. Za sve je potreban talenat. Ne može košarka da se nauči iz knjiga.
Dugi niz godina sam bio FIBA Expert i držao sam predavanja u inostranstvu. Nadgledao sam i rad trenera. Morao sam da biram reči i da se mučim ne bi li napisao neki pozitivan izveštaj o trenerskom radu koji sam slao u FIBA. Dok sam boravio u Kataru raspisali su konkurs za trenera juniorske reprezentacije. Ljubazni domaćini su me zamolili da odaberem najboljeg kandidata. Na konkurs se javilo pedesetak kandidata iz zemalja Evrope, Azije i Afrike. Svi kandidati su u svojim prijavama na konkurs napisali da su bili jako talentovani juniorski košarkaši i onda doživeli povredu kolena ili ne znam čega, i morali su da prestanu da igraju košarku. Ali zbog velike ljubavi prema košarci počeli su da se bave trenerskim poslom. Veliki trener Slobodan Piva Ivković govorio je za trenere koji nisu igrali košarku: “Kada su toliko pametni – što nisu učili sebe i igrali košarku.”
Nizak nivo trenerskog kadra je razlog tolikom broju “polovnih” američkih i ostalih inostranih igrača koje njihovi menadžeri preprodaju klubovima širom sveta u paketu zajedno sa trenerima. Takva je situacija i u Srbiji gde domaći igrači imaju epizodne uloge u klubovima. U odlučujućim momentima u igri stranci šutiraju i odlučuju o pobedniku. Zato na utakmicama reprezentacije Srbije ti epizodisti iz klubova ne smeju da preuzmu odgovornost i poentiraju kada se rešava pitanje pobednika. Ne zaboravimo da je na samom kraju utakmice protiv Belgije Srbija vodila sa 11 poena prednosti. I onda niko nije smeo da preuzme odgovornost i reši utakmicu.
Photo: Twitter, privatni album