Olimpijska godina je uvek označavala kraj jednog ciklusa i početak novog. Što se Jugoslavije krajem osamdesetih tiče, to je početak jedne ere nezapamćene dominacije za koju je teško reći koliko bi trajala da su nisu umešali neki vankošarkaški faktori. Novi selektor Dušan Ivković je na Olimpijske igra u Seulu 1988. poveo još mlađi tim nego Krešo Ćosić godinu dana ranije na Evropsko prvenstvo. Jedina dvojica koja su malo kvarila prosek (a on je bio okruglo 23 godine) su Željko Obradović sa 28 i Zoran Čutura sa 26 godina. Pobedom na otvaranju Igara protiv moćnog SSSR-a stavljeno je svima do znanja, bez obzira na mladost i neiskustvo, da je to tim za velika dela. I zaista, stigli su vrlo sigurnom i ubedljivom igrom do finala (jedini poraz doživeli su od Jugoslaviji uvek neugodnog Portorika), a u finalu ih je čekao – Sovjetski Savez. Po prvi put od kada se košarka igrala na olimpijskom turniru selekcija SAD nije igrala u finalu. Doduše, nije ni 1980. ali tada su Amerikanci bojkotovali Olimpijadu. A poraz od Sovjeta u Minhenu 1972. je tako bolno odjeknuo u postojbini košarke da se počelo razmišljati o učešću NBA profesionalaca u želji da se sačuva mit o nepobedivosti američke selekcije. No, trebalo je da dožive još nekoliko neuspeha na svetskim i regionalnim takmičenjima pre nego što su doneli takvu odluku 1992. Bilo kako bilo, u finalu su “plavi” dali sve od sebe, ali je „zbornaja komanda” bila prejaka. Sabonis, Tihonenko i Kurtinaitis su na taj način uspeli da se Jugoslovenima revanširaju za onaj bolan poraz u Moskvi osam godina ranije, kada nisu uspeli da na domaćem terenu osvoje zlato. Dražen Petrović je odigrao briljantan turnir u Seulu, a uspešno su ga pratili Divac, Paspalj i Rađa.
Potvrda da se dobro radi sa mladima je i zlatna medalja koji juniori Jugoslavije osvajaju na Evropskom prvenstvu održanom u Vrbasu i Srbobranu. Perjanice te selekcije su bili Arijan Komazec i Dževad Alihodžić, a nemerljiv doprinos su dali Predrag Danilović i Žan Tabak. Sedam mečeva i sedam pobeda, u finalu je pala Italija 84:75.
Pred početak prvenstva 1988-89 nije bilo baš nekih preteranih promena u sastavima timova. Najveći gubitak za Cibonu, ali i za celu ligu, jeste odlazak Dražena Petrovića u Real. Time je završena jedna epoha gde su se sve najbitnije stvari dešavale oko njega, bilo da je igrao za Šibenku ili Cibonu. Zagrepčanima su se vratili Nakić i Aca Petrović iz inostranstva, a stigao je i centar Crvene zvezde Mirko Milićević, koji je trebao da ojača igru ispod samog koša. Bosnu je napustio kapiten Predrag Benaček, “poslednji Mohikanac” iz one šampionske generacije koja je bila evropski prvak, ali se pojavila mlada zvezda u velikom usponu Zdravko Radulović. Kormilo Crvene zvezde je preuzeo Moka Slavnić, a navijači crveno-belih su se nadali da će deo magije koje je imao kao igrač uspeti da prenese na generaciju koja je sada bila na terenu. Od njega se očekivalo da pored dobrog rezultata pomogne afirmaciju mladih snaga (Neše Ilića, Daše Obradović, Mirka Pavlovića, Rastka Cvetkovića).
Sve su to bile izuzetno kvalitetne ekipe, i bilo je jasno da će se do poslednjeg kola voditi bitka za treće mesto. Jer, prva dva mesta su već bila rezervisana za Jugoplastiku i Partizan. Stvoreno je rivalstvo između dva tima koje je pomalo podsećalo na ono između Lejkersa i Seltiksa u NBA. Da je država još malo potrajala verovatno bi i tih duela bilo više. Ovako su u preostala četiri finala plej ofa ova dva time se sastala tri puta, a bilo je još jedno njihovo finale u domaćem kupu. U tom trenutku bila su to dva najbolja tima u Evropi, a rezultati koji će i Splićani i Beograđani postići u evropskim takmičenjima pokazaće da ova tvrdnja nije preterana. Ilustrativna je izjava Žana Tabaka, košarkaša “žutih” iz tog vremena, u nedavnom dokumentarcu snimljenom povodom jubileja 70 godina Jugoplastike: “Igrali smo protiv Barselone, Žalgirisa, Makabija ali su nam, ipak, najteži bili dueli protiv Partizana”.
Partizan je bio čvrsto rešen da povrati šampionsku titulu. U tim su se vratili iskusni Milenko Savović i posle niza godina Jadran Vujačić, umesto Miće Pecarskog koji se otišao u SAD da završi studije. Pravo igranja je, posle iznuđene pauze zbog prelaska iz Bosne, stekao i super-talentovani Predrag Danilović, pa je Partizan bio jak na svim pozicijama. Jugoplastika je sačuvala u potpunosti ekipu samo je stigao, posle neuspele avanture u Ciboni, mladi plej Luka Pavićević.
Ključna utakmica u regularnom delu sezone odigrana je u 10. kolu u Splitu, kada su se sastali favoriti prvenstva Jugoplastika i Partizan. Prethodnih devet duela u Splitu Partizan je izgubio, poslednji put je slavio još 1981, one sezone kada su “plastičari” ispali iz lige. Zato je pobeda od 76:75 bila pravi podvig Splićana i najava da će biti osvojeno prvo mesto posle regularnog dela sezone, što bi predstavljalo veliku prednost pred plej of. U Partizanu su se istakli Paspalj sa 19 poena i Divac I Nakić sa po 16, a kod domaćina najraspoloženiji su bili Rađa sa 22 poena i Perasović sa 14. Ipak, u drugom delu sezone Partizan je u Beogradu vrlo sigurno trijumfovao sa 94:84, i time potvrdio prvo mesto. Razlog za neuobičajno velik broj poraza (oba tima su pretrpela po šest) treba tražiti u njihovom igranju evropskih kupova, što se onda odrazilo i na nešto lošije rezultate u domaćem prvenstvu.
Jugoplastika je, imajući u vidu mladost ekipe, bez prevelikih ambicija krenula u Kupu šampiona. Međutim, kako je sezona odmicala bilo je jasno da oni mogu potpuno ravnopravno da se nose sa ostalim daleko iskusnijim i skupljim timovima. U četvrtfinalnoj grupi (osam ekipa igraju dvokružno, prve četiri idu na fajnal for) zauzeli su treće mesto sa osam pobeda i šest poraza. Izdvojile su se dve ekipe, Makabi i Barselona, kao glavni favoriti za osvajanje titule evropskog šampiona. Makabi je bio jedini tim koji je Splićane dobio u obe utakmice. Završnica je igrana u Minhenu, gde je Jugoplastika u polufinalu vrlo sigurnom zrelom igrom dobila Barselonu 87:77. Splićani su bili odlični i u prvom poluvremenu, kad je dominirala napadačka košarka (50:41), ali su odoleli I u drugom kad se igralo mnogo tvrđe (37:36). Ni zvezde katalonskog tima, San Epifanio sa 16 poena i Sibilio i Noris sa po 15, nisu mogli ništa protiv briljantnog Tonija Kukoča koji je bio igrač utakmice postigavši 24 poena, Duška Ivanovića (21) i Dina Rađe (18).
U finale je Makabi ušao kao veliki favorit, pa ipak prvo poluvreme je prošlo u izjednačenoj igri i rezultatu. Na odmoru je bilo nerešeno 35:35, i kao da je tek tada mladi tim Jugoplastike shvatio da Izraelci nisu nikakav bauk, i da se mogu pobediti. Kako su utakmica bližila kraju Izraelci su bivali sve nervozniji, pa kad su Splićani pet minuta pre kraja poveli 69:64 već se nazirao pobednik. Maestralni Kukoč sa 18 poena vodio je Jugoplastiku do senzacionalne pobede od 75:69, a veliku pomoć je imao u Rađi koji je postigao 20 koševa i imao 10 skokova. Jugoplastika je postala treći jugoslovenski tim (posle Bosne i Cibone) koji je stigao do krova Evrope.
U Kupu kupova Cibona je stigla do polufinala. Dalje se nije moglo jer je (opet) sa suprotne strane stajala ekipa slavnog madridskog Reala. Sve je bilo rešeno sa dve lagane pobede Madriđana, a zanimljivost je da je u glavnoj ulozi ponovo bio Dražen Petrović – ali ovog puta u dresu kraljevskog kluba. Postigavši 38 poena u Zagrebu i 47 u Madridu, nije pokazao neku sentimetalnost prema klubu u kojem je stekao svetsku slavu. No, ono što se desilo u finalu bilo je tek za priču. Zamislite kakav je osećaj kad na utakmici postignete 44 poena a vaš doprinos niko i ne spomene! A upravo to se desilo legendarnom Brazilcu Oskaru Šmitu, prvom strelcu italijanskog Snajdera. Imao je tu nesreću da je na finalnoj utakmici tačku na svoju evropsku karijeru stavio Dražen postigavši neverovatna 62 poena (14-12 za dva, 16-8 za tri, 15-14 penali) donevši pobedu Realu u produžecima protiv Snajdera (Kazerta) 117:113.
Ovde nije bio kraj međunarodnim uspesima naših klubova. U polufinalu Kupa Radivoja Koraća našli su se Zadar i Partizan, u direktnom obračunu. U tom trenutku mnogo jači tim Partizana je dosta lako slavio u oba duela i plasirao se u finale. Tamo ga je čekao slavni klub iz Kantua, dvostruki osvajač Kupa šampiona. Iako je na prvoj utakmici na poluvremenu gubio deset razlike serijom od 15:4, Partizan je čak uspeo u 25 minutu i da povede 50:49. No tada najbolji bekovski par u istoriji italijanske košarke uzima stvar u svoje ruke pa Marcorati (9 poena) i Riva (19) donose domaćim pobedu 89:76. Najistaknutije figure kod crno-belih bili su Divac (28 poena) I Đorđević (22). Revanš je odigran u paklenoj atmosferi pred 7.000 bučnih navijača u novobeogradskoj Palati sportova. Trebalo je ne samo pobediti Kantu, već i nadoknaditi minus od 13 poena. Domaći su krenuli silovito, već u 13 minutu bilo je 39:22, no iskusni Italijani smanjuju razliku i na poluvreme se odlazi sa +12 (55:43). U drugom delu crno-beli dodaju gas i prednost u 35. minutu je bila 83:61, i ona je praktično održavana do kraja meča. Konačan rezultat je bio 101:82, sasvim dovoljno za ukupan trijumf i još jedan trofej u kolekciji Partizanovih evropskih pehara. Junak pobede je bio Vlade Divac (30 poena) a nemerljiv doprinos dali su Paspalj (22) i Đorđević (21). Ni sjajna partija Antonela Rive i njegovih 36 poena nisu bili od pomoći Italijanima. Da rezimiramo: Jugoplastika osvojila KEŠ, Cibona u polufinalu KPK, Zadar u polufinalu KRK, Partizan osvojio KRK. Da spomenemo da je i ženska ekipa Jedinstva (Tuzla), predvođena Razijom Mujanović, postala prvak Evrope pobedivši u finalu Vićencu 74:70. Šta reči osim – fenomenalno.
U međuvremenu Partizan je osvojio i domaći kup. A da bi to uspeo morao je da pobedi dva bivša i jednog budućeg evropskog prvaka. U četvrtfinalu je pobeđena Bosna, a u Mariboru na završnom turniru u polufinalu i Cibona. U finalu ih je čekala Jugoplastika. Još su bila sveža sećanja na završni turnir od pre godinu dana koji su obeležili brojni incidenti, no ovaj put sve se završilo u sportskoj i fer atmosferi. Iako je tenzija bila vrlo prisutna, ekipa Partizana se bolje snašla i praktično čitav meč je držala pod kontrolom. Na poluvremenu je bilo 42:37 i razlika je samo uvećavana tokom drugog dela. Krajnji rezultat je najbolje odslikao odnos snaga – 87:74, zaslužena pobeda Partizana pa je kapiten Savović podigao pehar. Briljirao je Vlade Divac (26 poena), koji je ponovo bio najbolji kada je to bilo najpotrebnije.
Posle samo jedne sezone provede u društvu najboljih, Prvi Partizan iz Užica preselio se u niži rang. Ispadanju je kumovala izuzetno jaka konkurencija koja je postojala u ligi ali i klupska neorganizovanost. Jednostavno, igranje u I saveznoj ligi je za Užičane u tom trenutku bio “prevelik zalogaj”. Raspad ekipe se desio još u toku sezone kada su ih napustili najiskusniji Vladimir Androić i Nebojša Matić. Neka ostane zabeleženo da su ostvarili tri pobede, savladavši Šibenku i oba puta komšije iz Čačka, a da je prvi strelac tima bio Milan Zečević, nekadašnji bek Jugoplastike i Šibenke. Za par godina “ere” će iskoristiti raspad države i ponovo zaigrati u elitnom rangu.
Drugi tim koji se preselio u niži rang bio je čačanski Borac. Tridesetšestogodišnji Obrad Šarančić je nosio Čačane koliko je mogao, no ostatak tima je bio prilično tanak tako da se od skromne tri pobede nije moglo više. Iz 1B lige došli su Sloboda (Tuzla) i po prvi put Zorka (Šabac). Titulu najboljeg strelca poneo je vrlo ubedljivo Milan Mlađan (IMT) postigavši 677 poena (30,8 u proseku).
Plejof se igrao u novom formatu. Samo prve četiri ekipe su se borile za titulu. Timovi plasirani od 5. do 8. pozicije borili su se za dva mesta koja vode u Kup Radivoja Koraća. U plejautu su igrali 9. i 10. iz 1A lige sa 3. i 4. iz 1B lige dvokružni bod sistem i prve dve ekipe su (p)ostajale prvoligaši. I upravo se tu dogodilo veliko iznenađenje jer je Šibenka završila na začelju, sa svih šest poraza, a novi prvoligaš je na prilično iznenađenje postala ekipa Novog Zagreba.
Najveće interesovanje, naravno, izazivala je borba za novog prvaka države. U polufinalu je Jugoplastika lakše nego što se očekivalo u dva meča prosto zbrisala sarajevsku Bosnu. Bilo je vidljivo da je Boža Maljković odlično tempirao formu svoje ekipe i da igraju sve bolje kako se približila sama zavšnica takmičenje. Sa druge strane, Partizan je delovao pomalo umorno i potrošeno pa se baš namučio u dvoboju protiv večitog rivala. Prvi meč i nije ukazivao da će trebati proliti toliko znoja jer je Partizan slavio 106:92, uz odličnu igru Paspalja (31 poen). Laka pobeda kao da je opustila crno-bele, koji su u drugi meč ušli preterano samouvereni. Kolektivnom igrom u kojoj je bilo čak šestorica dvocifrenih, Zvezda pobeđuje sa 85:83, dok su kod Partizana jedino raspoloženi bili Divac (34 poena) i Đorđević (22). Videvši da je vrag odneo šalu, Partizan je baš zapeo u trećem meču. No, kako to obično biva, kako nisu uspevali da se odlepe i stvore osetniju razliku nervoza je rasla. U dramatičnom finišu ipak je trijumfovao kvalitetniji sastav Partizana sa 100:95. Paspalju (22 poena) I Divcu (21) ovaj put se pridružio Ivo Nakić (22) i to je bilo dovoljno za pobedu i plasman u finale. Kod Zvezde je naistaknutiji igrač bio Zoran Radović sa 24 poena.
Usledilo je veliko i dugo čekano finale. Po prvi put se igralo na tri dobijene utakmice. Svi aduti su bili u Partizanovim rukama. Sva tri sezonska duela rešio je u svoju korist, a što je još važnije imao je prednost domaćeg terena. Ono što je išlo u korist Splićana bio je utisak da se u tom trenutku nalaze u boljoj formi od crno-belih. Utakmica je odigrana u prepunoj Hali sportova, gde su gledaoci sedeli bukvalno na terenu, pored aut linije. Od samog početka je bila rezultatska klackalica gde nijedna ekipa nije uspevala da ostvari osetniju prednost. Partizan nije mogao da pronađe rešenje, kao ni godinu dana ranije, za snažnog centra Gorana Sobina koji je bio najefikasniji kod Splićana sa 21 poenom. On i Rađa su u samom finišu meča doneli Jugoplastici vođstvo 74:71. Divac je smanjio iz slobodnih bacanja pa su “žuti” dozvolili da im istekne napad bez šuta. Ostalo je još 23 sekunda za napad Partizana. Lopta je spuštena na Divca, koji je pokušao poluhorogom, lopta je skakutala po obruču i Tabak je na kraju uspeo da je skine. Sudije nisu ništa svirale i to je bio znak za kraj utakmice i veliko slavlje Splićana. U dvorani je zavladao muk kao da je svima bilo jasno da su šanse da ponovo gledaju duel ovih ekipa u četvrtom meču gotovo nemoguće. Prosto, to je bila prilika koju će Jugoplastika teško propustiti.
U revanšu je viđena divovska borba dva izjednačena rivala. Kažu da su oboreni svi rekordi po poseti i da je na Gripama bilo 8.000 gledalaca. Veći deo meča Partizan je bio bolji, ali je Jugoplastika opet u drugom delu uspela da preokrene rezultat. Bilo je tu svega i svačega, pa i problematičnih sudijskih odluka. To je u samom finišu dovelo do poprilične nervoze kod igrača i trenera Partizana. Kod rezultata 73:70 nije sviran prekršaj nad Đorđevićem, a Pavićević je u kontranapadu povećao na pet razlike. Onda je sviran prekršaj nad Paspaljem 29 sekundi pre kraja. Uzima se tajmaut i tu nastaje potpuni haos. Trener Vujošević dobija tehničku grešku a kovanice počinju padaju na teren. Jedna od njih, navodno, pogađa Divca i igrači Partizana napuštaju teren. Da su uslovi za igru bili problematični – bili su. Da je suđenje bilo diskutabilno – bilo je. Da li je sve to bilo ipak dovoljan razlog za napuštanje utakmice – veliko je pitanje. Ostao opor utisak da su rukovodstvo i košarkaši Partizana sve to učinili kada je postala jasno da je utakmica već izgubljena. Razdragani navijači Jugoplastike pevali su “Marjane, Marjane…” išćekujući da li će se igrači Partizana vratiti na teren. Ali se oni nisu vratili. Utakmica je registrovana rezultatom koji je bio u trenutku prekida. A treće utakmice nije ni bilo jer je predsednik Takmičarske komisije KSJ dr Radomir Šaper odlučio da KK Partizan bude kažnjen tako što će treća utakmica biti registrovana službenim rezultatom 2:0 za Jugoplastiku. Splićani su (p)ostali šampioni a svim onim što se desilo najviše su kažnjeni iskreni ljubitelji košarke koji su se nadali da će uživati u velikom košarkaškom spektaklu. Umesto toga, ostala je neka gorčina u ustima kao loša slutnja za neka vremena koja tek dolaze.
Photo: YouTube