Početna OLIMPIJSKE IGRE 2016.Sofija Pekić – jednostavno legenda

Sofija Pekić – jednostavno legenda

od Božidar Manojlović
52 pregleda

Na aerodromu „Nikola Tesla“ ovih dana velika gužva. Ne idu samo turisti na razne strane sveta, već naši predstavnici na Olimpijskim igrama u Riju, po grupama, u zavisnosti od početka njihovih takmčenja, kreću put najveće zemlje Južne Amerike. U najvećoj do sada grupi, zajedno sa fenomenalnim vaterpolistima i dobrim delom Olimpijskog komiteta Srbije, krenule su i naše zlatne košarkašice, prvakinje Evrope. Kao što je to bio red i sa njihovim muškim kolegama, ne samo iz novinarskih, već pre svega ličnih, prijateljskih i ljudskih razloga, otišao sam ispratim te divne devojke koje su posle mnogo godina vratile žensku košarku na sportsku mapu ove zemlje. Doduše, klubovi nam i dalje nisu na ponos ali to je neka druga priča.

Vesele, dobro raspoložene, utrenirane, plenile su harizmom i lepotom, skrećući poglede svih na beogradskom aerodromu. Gledajući njih, razmišljao sam da li će one biti baš te koje će nas obradovati medaljom sa Olimpijskih igara. Mnogo vremena je prošlo od kada je neka naša ženska selekcija osvojila neku od medalja na najvećoj sportskoj manifestaciji na svetu. U stvari, osvojili smo „samo“ dve. U Moskvi 1980. bronzanu i 1988. u Seulu, srebrnu. Tog Seula se ljudi nekako više sećaju, ako ništa drugo, a ono po čuvenom košu Anđe Arbutine u poslednjim sekundama polufinalnog meča koji je dugo krasio špice sportskih emisija. Moskva je, međutim, pomalo izbledela uspomena.

 

Bila je to strašna generacija. Realno, druga na svetu, jer se preko tada neprikosnovenih Sovjeta nije moglo. Doduše, i Bugarke su bile dobre, izgubili smo od njih za ulazak u finale ali to se, cenim, moglo dobiti. Međutim, medalja je medalja i to olimpijska. Reprezentaciju su tada činile: Vera Đurašković, Mersada Bećirspahić, Jelica Komnenović, Mira Bjedov,Vukica Mitić, Sanja Ožegović, Sofija Pekić, Marija Tonković, Zorica Đurković, Vesna Despotović, Biljana Majstorović i Jasmina Perazić. Selektor Milan Ciga Vasojević.

Nedavno sam imao čast da pravim priču o Sofiji Pekić, jednoj od najboljih evropskih igračica tog vremena, legendom jugoslovenske i srpske košarke, ženom koja se vrlo malo pojavljuje u medijima poslednjih godina. Evocirali smo uspomene na Moskvu i tu bronzu, prvu u istoriji naših nastupa na OI. Sofija je divna gospođa koja svojim živopisnim stilom priča i podseća se događaja iz Moskve. Seća se velikog poraza od Sovjetskog Saveza, odmah na početku takmičenja 97:62. Tada je za strašni sovjetski tim igrala još strašnija Uljana Semjonova. Sofija duhovito kaže kako su joj lečili komplekse govorivši joj da je visoka 2,10, a u stvari je imala 2,20. Ne znam koliko je ova anegdota tačna, ali i tih 2,10 je delovalo zastašujuće. To bi, otprilike bilo kao da je neko u muškoj konkurenciji visok preko 2,35, recimo, ili još više. Razlika u visini je bila ogromna, a Sofija se kao centar sa svojih 1,84 nosila koliko je mogla. Kaže, nekako joj i nije žao što nisu ušle u finale jer opet bi usledio neki veliki poraz od SSSR-a, a i muškarci su tad igrali svoje finale i ne bi, kaže, da im kvari taj događaj.

Naše devojke su tada na OI pobedile Kubu, Mađarsku, Italiju, izgubile od Bugarki 81:79 i u borbi za treće mesto savladale Mađarsku 68:65. Sofija je na toj utakmici dala 29 poena. Maestralno. Na celom olimpijskom turniru imala je prosek od preko 20 poena po meču. Sa Draženom Dalipagićem je proglašena za najbolji par ali ona ta lična priznanja nikada nije stavljala u prvi plan. A ima ih toliko. Onih sportskih, i onih društvnih: Oktobarska nagrada Beograda.

Više se seća doživljaja Olimpijskog sela, najboljih sportista sveta na jednom mestu, kako je gledala Teofila Stivensona, čuvenog kubanskog boksera i Nađu Komaneči, najbolju gimnastičarku u istoriji, kako su bežale iz Sela samo da bi otišli u Boljšoj teatar, kako je sve vrvelo od policije i organa bezbednosti, seća se bojkota Amerikanaca. I seća se tog 30. jula 1980. kada su tadašnjoj našoj zemlji donele prvu olimpijsku medalju.

Sofija Pekić je bila čudo od igrača. Rođena je 15. februara 1953. u Lovćencu, kasno je počela da se bavi košarkom ali je sve nadoknadila. Ima i srebro sa Evropskog šampionata 1978. u Poljskoj i bronzu sa EŠ 1980 u Jugoslaviji. A sa njenom Crvenom zvezdom, to je posebna priča, Ima 6 titula prvaka države, 4 Kupa i kao kruna svega, Kup šampiona 1979, kada su u La Korunji savladale mađarski BSE iz Budimpešete 97:62.

Najbolju generaciju u istoriji naše ženske klupske košarke činile su, uz Sofiju Pekić, još i Vukica Mitić, sestre Vukmirović, Zorica Đurković, Natalija Bacanović. Ova sjajna generacija koja je harala Jugoslavijom s kraja 70-ih i početkom 80-ih, igrala je još jedno finale Kupa šampiona, što je manje poznato, 1981. godine ali je tada kaznena ekspedicija Daugave iz Rige bila bolja. Sofija je, dakle, obeležila jedno reprezentativno i klupsko vreme, najtrofejnije kada je ženska košarka na ovim prostorima u pitanju.

Dugo godina nakon završetka igračke karijere Sofija je radila u Sportskom centru 25. maj kao pedagog, imala je i svoju školu košarke iz koje je izašao na primer jedan Luka Bogdanović. Volela je decu i deca su volela nju. Davala se cela na tim časovima košarke, kao što je to godinama pre radila na terenu. Sada se povukla, živi na relaciji Beograd-Lovćenac, ponekad odigra neku fudbalsku humanitarnu utakmicu (ne, nije greška, fudbalsku, a ne košarkašku) sa svojom veliko prijateljicom i takođe sjajnom igračicom Vukicom Mitić, i prati itekako Marinu i „njene devojčice“ kao ih ona zove. Prati svaki njihov nastup i svako takmičenje. Tako će biti u Riju. Poželela im je sve najbolje i da se vrate sa jednom od medalja. Bila bi to treća  za našu žensku košarku.

A ja se nešto mislim, u Moskvi su učestvovali i žene i muškarci. I obe selekcije su uzele medalje. U Seulu su učestvovale obe selekcije i isto su uzele medalje. U Riju nastupaju obe selekcije……….Ima li neke analogije?

 

 

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar