Souly: Čudni instinkt Predraga Benačeka
- June 17, 2018
- 0 comments
- Duško Miletković Souly
- Posted in BLOG: SOULY
Kako se bližila sredina čudnovatih devedesetih minulog vijeka, već sam se nekako privikao da živim bez originalne mi domovine, ali još uvijek nastojeći pronaći sebi neki logičan i nasušan dom. Onda, u jednom trenu, učinilo mi se da sam ga našao, da sam se spasao od neartikulirane, bučne samoće i to pod okriljem magičnog grada Praga. Košarku u to vrijeme nekako sam zaturio, nije mi bila prioritetom u tim burnim vremenima bez domovine.
Kako su se devedesete već primicale svojoj polovini, a život vraćao u svoju kolotečinu, sjećanja na the košarku su se obnavljala sasvim spontano… Jednog dana tako zazvoni mi telefon, a sa druge strane žice moj češki prijatelj Honza – veli da ima karte za neki košarkaški susret prvenstva Češke (ili kupa?)…
Ja, ono, sav u nekom nećkanju, ma đe da idem da gledam češku ligu, drugovi, kad odrastao sam na onoj našoj? Ipak, pođosmo na taj meč, a i danas nisam siguran ko je igrao protiv koga. Nekako najbliže mi zvuči da je praška Slavija ugostila tim iz Pardubica. Smjestimo se Honza i ja u desetkovano gledalište s pivom u ruci, kadli već na zagrijavanju timova – meni nešto sumnjivo. Doli na terenu neki tip koji brutalno mi poznat – vidim tu balkansku glavu i taj bujni profil dotičnog košarkaša, i prisjećam se nejasno. Tek mi spikerov krik kod najave timova rasvijetli tajnu, na terenu je glavom i bradom – Predrag Benaček.
Nije da sam ja potpuno zaboravio Benačeka i njegove igračke atribute, samo sam znao da je još početkom decenije igrao u Grčkoj, pa kako je već bio dobrano u tridesetima, ispustio sam ga iz vida, valjda sam utripovao da je Predrag, kao i Jugoslavija, završio svoju igračku karijeru. Nema veze, tekma počinje, a Benaček me svojom igrom vraća desetljeće i više unazad, kad ordinirao je po dvoranama Juge, puca trojke, pogađa i promašuje trome ulaze, hvata odbijene lopte pa ih nekom neopisivom, balkanskom lakoćom vraća u koš protivnika. Ko ti je ovaj majstor? – pita me Honza pred kraj utakmice u kojoj je Benaček sa preko 40 isprašio protivnika. Čuj, ko mi je ovaj…
Šta da odgovorim čoveku, mislim si ja, kad ni sam ne znam otkud mi Predrag Benaček. Valjda otkad pratim košaricu, Benaček je bio tu negdje. Njegov debi u domaćem prvenstvu odigra se još u sezoni 1975-76, kada je ovaj bio šesnaestogodišnjakom, a ja tek razvijao svoju ovisnost o basketu. U početku je više sjedio i učio no što je igrao, a imao je i konkurenciju pod košem. Bosna je tih godina imala najbogatiju visoku liniju naših prostora: centrima su bili Zdravko Čečur i Raša Radovanović, a današnjih četvorki bilo je na izvoz – Krvavac, Đogić, Bosiočić, Zrno… Predrag je brzo izrastao u najkvalitetniju napadačku opciju s klupe, i već je dobrano pripomogao u sezoni ’78, na putu do prve domaće titule Sarajlija. Još uvijek tinejdžer, Benaček je bio i ponajbolji junior te generacije i istog ljeta, on sa 15-ak poena po susretu pripomogne u osvajanju kontinentalne bronce na šampionatu održanom tog avgusta u talijanskom Rosetu.
Svake sljedeće godine Predrag je podizao nivo svoje igre, a sezona 1978-79 ostaje zlatnim slovima izvezena u istoriji YU-košarke kad Bosna s trenerom Tanjevićem pokori Evropu prvi put, nadigravši čuveni tim iz Varezea u finalu. Benaček nije bio među najzapaženijim akterima finalnog susreta, ali ugradio je korisnih 6 poena u ovaj nezaboravni trijumf. Predrag na putu do trofeja odigra par zapaženih susreta; ciparskom Limassolu uvali 33 poena, svoj lični rekord u Kupu prvaka. Sevdalinka se nastavi u predolimpijskoj sezoni ’80 kad Sarajlije ponavljaju trijumf u domaćem prvenstvu, igraju finale domaćeg Kupa i završe treći u Evropi. Sezona ’81 nije toliko uspješna za Bosnu jer je Kinđe na odsluženju vojnog roka, ali Benaček je sad već regularnim starterom i postiže 17.7 poena po kolu. To je dovoljno da ga Tanjević vodi na EP u Češkoj, gdje Benaček, bez nekog većeg učinka, osvoji srebrnu medalju, njegovu jedinu reprezentativnu sa velikih međunarodnih takmičenja.
Pomalo iznenađujuće, to (i balkansko zlato iduće godine) je bio i neki kraj njegove reprezentativne karijere koja je počela još kasnih sedamdesetih iako je Predrag u drugom dijelu svog košarkaškog života napadački briljirao. Benaček je statistički najplodniji dio karijere imao u osamdesetima. Ako je prvih 6 sezona u prvenstvu ostvarivao nekih 8 poena u prosjeku, sljedećih 6 je ubacivao 22 s pet sezona preko 20, postajući jedna od najboljih “četvorki” domaćeg prvenstva. Bez Delibašića, ali još uvijek s Rašom i Varajom, Bosna uzima i svoju treću titulu proljeća ’83, a dogodine i Kup države, šesti i posljednji trofej ove iznimne generacije. Prestankom igranja Žarka Varajića i odlaskom Raše Radovanovića u inozemstvo konči razdoblje dominacije Bosne. Sarajlije ostaju sa sjajnim timom (uz Benačeka, pod košem Bilalović i Primorac, Vučević, Alibegović, Avdić na krilu, braniči Sabit Hadžić, Emir Mutapčić, Zdravko Radulović, Miroljub Mitrović…), ali u konkurenciji Cibone, Jugoplastike i Partizana to je dovoljno tek za povremene nastupe u evropskim kupovima.
Predrag je svoju igru obogatio nakon uvođenja pravila za 3 poena, postajući konstantnom opasnošću po svakog protivnika. Sjećam se hrpe utakmica, uživo ili u TV prenosima kad je Benaček znao natovariti 40-50 poena kad bi ga krenuo šut. Neki čudni napadački instinkt i nos za koš imao je oduvijek. Premda nije bio nekim do neba skačućim centrom, Predrag je na tu urođenu spretnost hvatao popriličan broj odbijanaca koje je pretvarao u koševe. Sezonu 1986-87 je proveo u JNA, odigrao još jednu sezonu u domaćem prvenstvu, a onda je sa 29 godina zapalio put obećane zemlje – Grčke. Tamo je udružio snage s domaćim strategom, Vladom Đurovićem, a zajedno su donijeli respekt i učešće u evropskim takmičenjima grčkom Panionisu. Te 1991. njih dvojica donose grčkom klubu prvi trofej u istoriji. Benaček je i za vreme boravka u Panionisu ostao na zavidnom nivou od barem dvadesetak poena i 5-6 skokova prosječno.
Igračko putešestvije završava u Češkoj, zemlji Benačekovog porijekla. Pojma nemam o nekim brojkama iz tog perioda što nastupao je za Pardubice, ali kapiram da je i u tom kasnom stadiju karijere bio jedan od najboljih igrača tamošnjeg prvenstva. Uostalom, ono malo što sam i vidio bilo mi je dovoljno da me podsjeti na najbolja izdanja ovog momčine. Neko mi reče da je Predrag kasnije pokrenuo i školu košarke u Čehi, a đe je danas i šta radi nisam se nešto pretrgao informirat – više volim da ga pamtim po igračkim danima dok Bosna bila je jedan od najkvalitetnijih košarkaških kolektiva u Evropi.
Benaček se, ako se možda pitate, u „Stojadinu“ smjestio prilično lagodno, mada na zadnjem sjedalu. Možda je mogao i više – ponekad na terenu činio mi se mnogo inertnim – ali u karijeri je ostvario pristojan broj klupskih trofeja najvišeg reda, odigrao je 49 utakmica za najbolju selekciju bivše države, postigao 4210 poena u domaćem prvenstvu i plejofu, uz prosjek od 15.6 po susretu i igrao ravnopravnu košarku sa svim vrhunskim španerima svog vremena. Pod ovim mislim i Amere koji su počeli preplavljivati Evropu tih godina.
Krunski razlog uvrštenja Benačeka u Top 70 YU-istorije u mojim uspomenama jesu njegove napadačke sposobnosti. Osim svih tih trofeja koje je s Bosnom osvojio, danas vidim malo ili nijednog košarkaša njegove pozicije koji je sposoban bilježiti poene tako lako, konstantno – danas teško da postoji četvorka u Evropi koja može do 20 poena iz kola u kolo. Za manje upućene, Benaček je, igrajući još u dresu sarajevskog kluba u sezoni 1985-86 ostvario 28.7 poena u takmičenju za međunarodni Kup Radivoja Koraća, a 5 godina kasnije, u istom takmičenju, samo u dresu Panionisa, ubacivao je 27 poena u prosjeku. Tu i tamo me majstor Mačvan podsjeti na moderniju varijantu, a kad je već tako – nema mnogo šta da se predbaci ni uvrštenju Predraga Benačeka u krug odabranih putnika vremeplovom kragujevačke marke.
Photo: Privatni album