Souly: Lebronovi koraci
- June 20, 2016
- 0 comments
- Duško Miletković Souly
- Posted in BLOG: SOULY
Od jutros, eto, promijenile su se neke vrednote u mojim košarkaškim shvaćanjima, pa ću da posudim naslov od jednog našeg doajena, jer ništa bolje ne mogu da smislim dok smušen u košarkaškoj ispovedaonici čekam. Homo sapiens jedna je od vrsta koja katkad pokazuje znake mentalnih koračića unapred. Ili unazad. Za ove moje korake jutros zaslužan je momak koji mi i nije nešto posebno drag, iritira me godinama ponašanjem pomalo svemogućeg u NBA svijetu – komentarima na društvenim mrežama, negativnim govorom tijela koji je upućen saigračima kad zakažu u njegovim očima, strogom i egoističnom namjerom pobjediti, ali isključivo pod njegovim uvjetima, stotinama primjera zaštite i protežiranja od strane sudija koji mu ne sude korake i greške brojne – uopšte cijelom tom medijskom hajkom koja evo traje punih 15 godina, još od onog trenutka kad je kao 16-godišnjak pozirao na naslovnici Sports Illustrated.
Od samog starta NBA karijere, tekme protiv Sakramenta, jedne od retkih koju imao sam sreću gledati uživo još davne 2003. godine, bilo je jasno da takvu kombinaciju talenta i fizičkih predispozicija, visine i brzine, snage i prodornosti, nema niti jedan košarkaš u istoriji igre. Pitanje je bilo – šta će se desiti sa svim tim odlikama kad se spoje s klasičnim američkim očekivanjima i bildanjima stvarnosti – oni to zovu hajp. Desilo se mnoštvo stvari – igrački rast iz sezone u sezonu, pamćenja vredni momenti poput 24/48 specijalne plejof noći iliti dovlačenja smeća od momčadi (sorry na izrazu, ali tak je) do NBA finala 2007, pa ondak onaj decision iliti trakavica u obliku odluke da se ipak neki naslov osvoji, a uz Vejda i Boša, u Majamiju je to postalo izvjesnošću.
Majami je, u stvari, bio onaj fakultet koji Kralj Džejms postradao je u svom realnom životu jer je iz srednje škole morao među zrele muškarce. Prva godina u Majamiju je još uvik bila godina zajebancije i nezrelosti, Vejd je itekako dobro znao šta je potrebno da bi se osvojio naslov, ali LeBron nije, otud i ono forsirano nakašljavanje za vreme finala protiv Dalasa. Ali mojne brate, neiskusni brucošu, da se rugaš zajebanom Švabi, jer Švaba će te nagazi, ka ća je i nas (mislim ovo danas, ne baš ’45), tako da je ispalo malo nedoraslo i sramotno. O.K., druga sezona faksa bila je bolja, Oklahoma nije bila dorasla i premijerni naslov i potvrda nekih elementarnih vrednosti bila je tu, a sljedeći naslov, onaj drugi zaredom, nije me nešta posebno uvjerio jer više je Pop proćerdao prsten Sparsa kad je povukao Dankana na par sekundi u završnici šeste tekme, a Manu i Leonard mašili su penale, dok nas je Rej Alen vratio u stvarnost svoje veličine onom ponajvećom trojkom istorije NBA lige. Sparsi su sve vratili naredne godine, lakoćom potvrđujući teoriju autora, a Kralj je izgledao kao da je neđe pozaboravio svoje žezlo koje ionako posjedovao je samo virtualno.
I onda, nakon završenog faksa, povratak na maminu sisu Klivlenda i Ohaja. Povratak koji nije bio lagan, nije bio ni toliko očekivan, ali ispade konačnim kaljenjem za ekstraklasu koja morala je da ispliva. Ili da potone u senci medijskog pumpanja svih tih godina. Nakon prošlogodišnje nemoguće misije – definitivni respekt. Možda ja ću da pojedem svoje govno nakon svih ovih godina samo zbog jednog mejla koji dobio sam neki dan, a korespondent mi, između redaka onog uobičajenog i neizbježnog pominjanja najbliže mi ženske rodbine, još veli – …nemoj više usudit se da pišeš jer nemaš o čemu, u sadašnjosti ionako ne živiš i ne razumiš današnje vrijednosti i današnju košarku… I tako dalje i tako bliže. Uhvatila me neka neodređena sumnja u osnovne mi sposobnosti. Razmišljam pod hitno da nazovem psihijatra. Ta sumnja drži me i dalje – svi ponekad žrtvama smo pogrešnih koraka…
A postoje i oni koraci u životu koji veći su od drugih. Ovim naslovom sa Kavsima, kad je nakon više eona, u svom povratku, u svom drugom boravku, donio košarkašku titulu u Klivlend grad, Lebron je pokazao da je u potpunosti sazrio. I kao igrač i kao čovik. Jeste da je i sama NBA malo ga pogurala nakon pada u rupu zaostatka 3-1, i da bi 5 izgubljenih finala (od 7) bilo malo previše, ali neke stvari ne možemo da negiramo. Lebron, ne samo poradi brojki koje fantastične su – nikad niko nije dominirao na oba kraja parketa kao Kralj u ovom finalu, bio je najboljim strelcem (29,7 ppg), skakačem (11,3 rpg), asistentom (8,9 apg), kradljivcem lopti (2,6 spg) i blokerom (2,3) finalne serije – spojio je dominaciju Džordana u napadu, premda nikad nije razvio svoj šut s distance, vjerojatno nikad ni neće, i dominaciju Olajdžuvona u obrani – danas nedvojbenim Kraljem jeste. Ušao je u najelitnije društvo NBA istorije ovom titulom. Čak i u sistemu najviših kriterija. Ogromnim plusom mu je i što bi velika većina igrača sasvim izvjesno igrali prije s njim nego s npr. Kobijem.
Juče još, moja idealna petorka NBA povijesti izgledala bi drugačije, a jutros moram da priznam da su najboljih 5 koje ja sam gledao, po pozicijama logičnim od 1 do 5– Tomas, Džordan, Dankan, Olajdžuvon i – Lebron Džejms. Subjektivno, ali simbolični koraci koje pravimo, kažu mi da na poziciji 3 nikad niko nije igrao ovako, korisnije od Dr. J-a, atraktivnije i snažnije po cilom terenu od Birda, uspješnije od Bejlora, čak klasu ispred Tonija Kukoča, a to već nešto govori… Najveći u istoriji? Ne još, ali dakako, ima šansi… Ako ga ovo nevjerojatno telo posluži još par godina i par naslova (Džejms odigrao je već 13 sezona), nema sumnje. Uz Dankana, najveći košarkaš post-Džordan ere igra neopisivu košaricu. Za razliku od Evrope, ovo ća on igra jest košarka, ili ako ovo u Evropi danas jest košarkom, Kralj Džejms se bavi istraživanjem komšijskih i malo udaljenijih galaksija. Od svih svjetskih košarkaša, on je ove godine napravio najveći korak napred. Onaj od sedam milja. Ispred je svih, ća bi rekli – Miles Ahead. Ja ću, pak, morati da (p)ostanem ponizni klasičar, pojedem još jednom ono svoje i kažem, ‘ej Lebrone, Kralju – hvala na košarci.
Photo: NBA