Dugi i Džimi
- November 4, 2016
- 1 comments
- Duško Miletković Souly
- Posted in BLOG: SOULY
Nedavno me Aleksandar Ostojić predstavio jednoj srpskoj i jugoslovenskoj košarkaškoj veličini riječima – Ovo je kolega novinar iz Hrvatske. Malo sam se postidio kad je Aca to rekao jer ni uz najbolju volju ne može za mene da se kaže da sam neki vrli zanatlija žurnalističkog smera. Iskustvom struke ne obilujem previše i rijetko, prilično rijetko, odradim neki intervju sa nekom slavnom ili manje opjevanom košarkaškom osobom putem današnjih telekomunikacijskih kanala. Ređe mi odgovore, češće ne, a u jedan od mojih najvećih „novinarskih“ poduhvata spada poduži telefonski razgovor sa preminulim Rankom Žeravicom, ima tome već podosta dobrih godina. Čiča Ranko, iz sigurnosti svog španskog doma, u startu nije pokazivao neko oduševljenje što ga gnjave nadobudne persone s basketaških margina, ali kako je razgovor tekao, uspio sam da ga malo omekšam, tako da mi je na kraju dao par veoma korisnih savjeta o tome kako kontemplirati o košarci. Osobito o onoj kojoj sam nisam bio svjedokom…
„Ako nisi gledao neku utakmicu, najgluplje šta možeš da napišeš jeste da je najbolji bio onaj košarkaš sa najviše postignutih poena – nemoj da se oslanjaš samo na dostupnu statistiku.“ Tako glasi jedan od Rankovih iskustvenih poučaka. Ili njegova teorija košarkaške dualnosti. „Neke stvari u košarkaškoj hijerarhiji i strukturi su neodvojive. Kao dan i noć. Nema jednog bez drugog. Ako pišeš o Koraću, znaj da ne možeš da kažeš ništa konkretno ako nisi pomenuo i Ivu Daneua. Njih dvojica su košarkaško jedno, ne.“
Ovaj njegov savjet o dualnosti nekako mi legao na prvu, meštar Ranko samo imenovao je ono šta sam u dubini i sam kontao samo nisam bio zreo artikulirati. Tako ću, sljedeći uputstva pokojnog Žeravice, pokušati da podijelim koju reminiscirajući ona vremena dok se basket igrao na otvorenim terenima, a zagrebačka Lokomotiva imala jedan od najatraktivnijih košarkaških dueta Jugoslavije prve polovine šezdesetih. Riječ je o Draganu Kovačiću i Zvonku Petričeviću, poznatima i po nadimcima Dugi, odnosno Džimi. Bilo je to vrijeme kad zagrebačka škola basketa tek počinjala je svoj trnovit put do evropskog vrha, a uopšte još nije bilo jasno koji će od zagrebačkih košarkaških kolektiva imati primat u domaćem prvenstvu. Dugi i Džimi će Lokomotivu učiniti stabilnim prvoligašem, dok će Jugomontaža i Mladost, ostala dva kolektiva, plesati uglavnom u nižim razredima takmičenja.
Kovačić i Petričević, jedan od najvećih ofanzivnih dueta Yu-košarice, mogli su svakoga zatrpati poenima
Dragan Kovačić – Dugi zalutao je među koševe kasnih pedesetih i već nakon svoje prve prvoligaške sezone ’57 bio među najboljim igračima prvenstva. Visok nekih 193, igrao je na poziciji na kojoj i legendarni Radivoj Korać, tada centar, danas bi to bila neka čudna kombinacija trojke i četvorke. Karijera mu je trajala sve do sredine sedamdesetih godina. Zvonko Petričević – Džimi je, za razliku od Dugog, imao dosta kraću karijeru, kasnije je započeo, a mnogo brže svršio, ali ostaje znamenitim po nekoliko stvari, a značajnom je ta da je on bio prvim klasičnim, teškim centrom reprezentacije Jugoslavije. Sa 210 cm i gotovo 130 kilograma, bio je pandan čuvenom Kruminšu u reprezentaciji SSSR-a, a odlikovao ga je sjajan horok i šut. Za vrijeme svoje kratke karijere bio je među najboljim izvođačima penala u domaćem prvenstvu, u sezoni ’62 i najprecizniji sa tada rekordnih 84% realizacije slobodnih bacanja.
Dugi i Džimi nisu donijeli tadašnjoj Lokomotivi (kasnijoj Ciboni) niti jedan domaći naslov iako su bili blizu 1961. godine. I pored toga što bi njih dvojica zajedno utrpali gotovo 50 poena po susretu, završili su drugi te sezone, iza snažne Olimpije koja je tad bila među najboljim timovima Evrope. Dogodine su Kovačić i Petričević zajednički ubilježili čak 51,3 poena, ali je Lokomotiva završila četvrta, daleko iza najboljih… I pored toga što Lokosi nisu bili kremom bivšeg prvenstva šezdesetih, Petričevićeve i Kovačićeve igračke kvalitete nisu mogle promaći selektoru Aleksandru Nikoliću koji je Džimija uključio u sastav već na Olimpijskim igrama u Rimu 1960. godine. Iako prilično spor i trom, Petričević je dominirao visinom i instinktom za koš. Kovačić je na velikim takmičenjima debitirao nešto kasnije, na SP 1963. u Brazilu i odmah je osvojio srebrnu medalju, uz značajan doprinos od 10,4 poena po susretu, uglavnom figurirajući u prvoj petorci. I Petričević i Kovačić su za reprezentaciju sakupili više od 100 utakmica, a u dresu sa državnim grbom nešto je uspješniji Džimi Petričević koji ima četiri medalje sa velikih natjecanja dok Dugi Kovačić ima tri.
Džimi i njegov horog pred prepunim Tuškancem
I pored toga što se iz Juge i domaćeg košarkaškog prvenstva nije moglo lako prije ispunjavanja dobne granice koja je tad iznosila 30 godina, Petričević je posljednju sezonu na domaćim terenima odigrao 1965, sa 25 godina, a potom je pomalo misteriozno napustio zemlju kako bi dovršio postdiplomski studij arhitekture u Antverpenu. Jedan njegov bivši suigrač veli mi da je pokojni Džimi imao ponešto preveć slobodarske nazore za mjesto i vrijeme u kojem je živio. Za Petričevića veže se i priča o prvom kontaktu nekog jugoslovenskog košarkaša sa NBA ligom jer gorostas se oprobao u kampu Čikago Bulsa još 1968. godine, za vrijeme svog boravka u Americi. U domaćem prvenstvu imao je tri uzastopne sezone prosjek od preko 25 poena po susretu, a njegov prvenstveni prosjek iznosi sjajnih 21,4 poena po kolu. Od klasičnih centara samo je Vinko Jelovac ostvario više.
Zanimljivo je da je Džimi više nastupa ubilježio u reprezentaciji Jugoslavije no u domaćem prvenstvu. Za Jugu je odigrao 101 utakmicu i zabio 594 poena, dok je u Prvoj saveznoj ligi odigrao tek 94 susreta u šest sezona. Osvajač svjetskog srebra iz 1963, onih evropskih iz 1961. i 1965, te još jedne evropske bronce iz 1963, možda nije imao najsuvisliju i najdužu od svih karijera, ali svakako spada među najznačajnije igrače tzv. „srebrne“ generacije jugoslovenskih košarkaša, pa tako i među stotinjak probranih basketaša s ovih prostora.
Dragan Kovačić – Dugi mi na mojoj listi umjetnika u „stojadinu“ stoji još kategoriju više. I pored toga što je sa reprezentacijom Juge osvojio jednu veliku medalju manje no Džimi, Dragan je imao mnogo veću konkurenciju na svojoj poziciji u državnom timu. Dugi je osvojio dva svjetska (’63 i ’67) i jedno evropsko srebro (’65 u Moskvi) sa državnim timom, a u svoje 104 utakmice koliko je upisao za „plave“, ubacio je 761 poen. Po mnogim izvorima, Kovačić je bio košarkašem ispred svog vremena. Jovan Kosijer kaže da je Dugi bio prvim Amerikancem domaće košarke zbog svojih letačkih atributa. Na crno-bijelim dokumentarnim snimcima iz sredine šezdesetih, Dugi se doima poput preteče Žarka Paspalja – koraci od sedam milja, hitri kontranapadi, sjajan skok i u obrani i u napadu, hang-time nalik crnačkoj školi… Profesor Aca Nikolić nikad nije skrivao svoje impresije Kovačićevom atletikom; u nacionalnoj vrsti naročito ga je nagrađivao odbrambenim zadacima.
Kovačić u duelu sa Žućkom
Dragan Kovačić – Dugi je u domaćem prvenstvu ostavio dublji trag no Džimi. U periodu od 1961-1967. njegov prosjek ko[eva je 6 puta uzastopno iznosio preko 22 poena premda je godinu i po propustio zbog odsluženja JNA. Zaigrao je i protiv NBA All-Star sastava ’64 za vrijeme turneje Amera po Jugi. Nakon svoje individualno najuspješnije sezone, 1967, kada je peti strelac naše lige sa preko 27 poena po meču, Dugi odlazi na tri sezone u Francusku i već u prvoj (igrao za Viši po boku Nemanje Gordića) nagrađen je priznanjem MVP prvenstva. Iako su ga letačke sposobnosti pomalo napuštale, Kovačić ostaje aktivnim igračem još nekoliko sezona nakon Francuske odiseje.
Povratak Dugog u matičnu Lokomotivu u sezoni 1970-71 napravio je od vukova s Tuškanca aspirante na naslov košarkaškog prvaka Juge. Zagrebački tim je tad bio predvođen Plećašem i Rukavinom, mladim zvijezdama Yu-košarke, a Dugi je dobrodošao kao veteranska ispomoć. Kao i deset godina ranije, Lokomotiva je završila kao viceprvak države. Sezona ’72 bila je posljednjom Kovačićevom u klubu sa Tuškanca. Zagrebački klub te sezone stiže do povijesnog uspjeha, donosi prvi međunarodni trofej klupskoj jugo-košarci osvajanjem premijerne edicije Kupa Radivoja Koraća, a Dugi dolazi do svog jedinog klupskog trofeja.
I to nije bio kraj. Kovačić je odigrao još dvije sezone u zagrebačkom rivalu, Industromontaži, najprije pomažući da se ova plasira u Prvu saveznu ligu, a onda i odigravši posljednje minute u najjačem rangu u sezoni 1973-74. Dragan Kovačić umirovio se u 35. godini, ostavivši iza sebe impresiju na jednog od najdarovitijih igrača historije ovih prostora. U 12 sezona, koliko je odigrao u prvom razredu domaće košarke, Dugi je ubacio ukupno 3.638 poena i ostvario zavidan prosjek od 19,4 u 188 odigranih utakmica.
Dugi je više godina bio članom prve petorke reprezentacije – slijeva stoje Daneu, Đurić, Korać, Kovačić, Nikolić
Kovačića sam kasnije imao priliku vidjeti na raznim košarkaškim egzibicijama i turnirima veterana, a dosta dugo je obnašao i funcije u i oko Cibone i njezine dvorane. Džimija nikad nisam imao priliku upoznati, preminuo je prije više godina, poprilično zaboravljen i marginaliziran kao košarkaš. Zato, kako je ovo onaj dio „Stojadina“ koji uzima u obzir i neprocenjive savjete najvećih majstora košarkaškog zanata kada se radi o onima koje nisam gledao, moram poneku i o povijesnim ličnostima koje bi danas retko ko pomenuo, a onda i o toj dualnosti na koju ukazao mi naš pokojni čiča Ranko…
Koliko visoko mi stoje ova dvojica na skali najvećih jugoslavenskih košarkaša? Ne nešto previsoko, vreme koje protiče baca ih prema nazad kao i nas sve. Džimi Petričević nalazi mi se negdje oko 90. mjesta, dok Dugi Kovačić prilično lako upada u Top 70 „Stojadina“, znači prtljažnik odnosno zadnje sjedalo. Oni stariji koji ih se, za razliku od mene, sjećaju, reći će da je to prenisko, mlađi će da izignorišu taj anti-basket iz prahistorije, a ja ću ovu dualnu braću koji učiniše Zagreb sretnijim košarkaškim mjestom prve polovine šezdesetih prošlog vijeka, da povezem na zasluženi đir kragujevačkim kompaktom. Još samo da opet ne poskupi gorivo…
Photo: Privatna arhiva
Pingback: Kovačić Dragan