Ponovo srebro, Daneu MVP
Slučajno ili ne, i peto prvenstvo sveta igrano je u Južnoj Americi. Domaćin je od 27. maja do 11. juna 1967. bio Urugvaj. Učestvovalo je 13 timova, olimpijski šampion iz Tokija 1964. SAD, Urugvaj kao domaćin, po 4 selekcije iz Evrope (SSSR, Jugoslavija, Poljska i Italija) i Južne Amerike (Argentina, Brazil, Peru i Paragvaj, koga je kasnije zamenio Čile), dve selekcije iz centralne Amerike (Meksiko i Portoriko) i Japan kao šampion Azije. Grupe (po 4 tima) su bile u Mersedesu, Montevideu i Salti, dok je Urugvaj ušao direktno u finalnu grupu, zajedno sa po dva prvoplasirana tima iz kvalifikacionih grupa.
Na kormilu naše reprezentacije došlo je do smene. Profesor Aleksandar Nikolić povukao se posle srebra na EP 1965. u SSSR-u prepustivši kormilo dugogodišnjem pomoćniku Ranku Žeravici. Novi selektor se oslonio na proverene snage i iskusne igrače, ali je vizionarski u Urugvaj poveo Krešimira Ćosića koji je tada imao nepunih 19.godina. Oslonac su bili iskusni asovi Daneu, Korać, Đurić, Trajko Rajković, ali ogroman doprinos dali su igraču u punoj zrelosti: Ražnatović, Cvetković, Skansi, Basin… Žeravica je pred očima imao Mundijal 1970. u Ljubljani, ali drastično podmlađivanje tima uslediće tek za EP u Finskoj 1969.
Naš tim je počeo 27. maja u gradu Mersedes pobedivši Meksiko 86-73. Prvi strelci bili su Nemanja Đurić (20) i Dragoslav Ražnatović (19 poena), obojica članovi beogradskog Radničkog. Petar Skansi i Radivoj Korać dali su po 12 poena, Vladimir Cvetković 10. Dan kasnije savladana je Italija 71-62. Ražnatović je opet bio efikasan (18), Daneu je dao 16, Korać 14 poena. U trećem meču usledio je poraz od SAD 71-76 posle našeg vođstva na poluvremenu (38-34). Blistao je Trajko Rajković, autor 22 poena, Daneu je dao 14, Đurić 12. Činilo se da Amerikanci nisu nepobedivi.
Na startu finalne grupe u Montevidu Jugoslavija je 4. juna teško pobedila Poljsku 82-78, pre svega zahvaljujući Radivoju Koraću koji je dao 27 poena. Pratio ga je Ražnatović sa 21, Dragan Kovačić, član Lokomotive iz Zagreba, bio je treći dvocifreni strelac sa 13 poena. Sledećeg dana obradovala nas je pobeda nad Brazilom, bilo je 87-84 (41-47). Blistao je Ivo Daneu koji je uz ulogu organizatora igre ubacio i 22 poena. Cvetković je dao 15, Korać 14, Ražnatović 10. Usledila je laka i ubedljiva pobeda nad Argentinom (93-69) sa Koraćem (27) i Kovačićem (16) kao najefikasnijim igračima. Onda je došla velika pobeda nad ekipom SAD (73-72). Čijenica je da Amerikanci nisu došli sa najboljom ekipom (o učešću NBA igrača još nije bilo ni govora) ali pobeda nad ekipom SAD, ma u kom sastavu ona bila, uvek je vredna. Opet je blistao Ivo Daneu, dao je 26 poena i istakao kandidaturu za najboljeg igrača Prvenstva. Đurić je dodao 13, Korać i Ražnatović po 12.
Onda se dogodio neočekivani poraz od Urugvaja (57-58) ali to nije uticalo na plasman. Meč sa SSSR-om 11. juna pred 15.000 gledalaca bio je finale. Sovjetski tim je (još uvek) bio bolji, pobedio je 71-59 pre svega zahvaljujući Lipsu i Polivodi koji su dali po 16 poena. U našem timu najefikasniji je bio Daneu sa 23, Rajković je dao 13, Ražnatović 10.
“Plavi” su se vratili sa drugom uzastopnom srebrnom medaljom. Na redu je bilo zlato.
Prvi strelac prvenstva bio je Poljak Mjećislav Lopatka, u to vreme jedan od najboljih evropskih igrača, sa prosekom od 19,7 poena. Zanimljivo je da je i drugi strelac bio iz poljskog tima, Bogdan Likso sa 19,3 . Na 7. poziciji našao se Meksikanac Manuel Raga (15,6) buduća zvezda Injisa iz Varezea, dok je naš Radivoj Korać bio na 8. mestu sa prosekom od 14,6 poena.
U najbolju petorku izabrani su Ivo Daneu, ujedno i MVP šampionata, Modestas Paulauskas (SSSR), Mječisalv Lopatka (Poljska), Radivoj Korać i Luis Klaudio Menon (Brazil).
Tako je Montevideo, 37 godina posle istorijskog uspeha naših fudbalera na prvom Svetskom prvenstvu, ponovo bio srećan za naš sport, ovog puta košarku.
„Montevideo, bog te video“…
(Izvor: RTS)
Photo: FIBA, privatni album