Prele: Vođa puta (šatrovački – đavo tapu)
- October 3, 2017
- 0 comments
- Zoran Prelević Prele
- Posted in Blog
Uvek je na našim putovanjima bio i neki član uprave kluba, kao vođa celokupne delegacije. Kada je trebalo održati pozdravni govor ili zdravicu – to je bila njegova obaveza. Zvanično, on je bio vođa puta, a za nas šatrovački đavo tapu. Jednom prilikom je pomenuti đavo tapu bio član uprave, koga smo svi zvali Laža. Retko je govorio istinu, a kada bi rekao, ovoga mi krsta i pri tome se prekrstio – znali smo da sigurno laže. U Lenjingradu kada smo u kupu pobednika kupova igrali protiv Spartaka predvodjenim čuvenim trenerom Kondrašinom i sovjetskim reprezentativcima Belovim, Tarakanovim i Arzamaskovom, Laža je održao zdravicu koju je započeo na sledeći način: “Naša klupska boja je crvena i mi smo osnovani od strane kožarskih radnika 1920. godine.” Na takav početak zdravice jedan član vođstva puta, koji je već bio pijan, a inače rodom iz Kragujevca, pre nego što je pao pod sto dobacio je Laži: “Spomeni i streljane u Kragujevcu”.
Posle višečasovnog “bratimljenja i nazdravljanja” sa domaćinima Rusima, na stolu je ponestalo vodke a trojica domaćina su već oborili glave na stolove. Zato je Laža izdao porudžbinu kelneru. “Još jednu flašu vodke i tri nova Rusa. Ovi ne mogu više da me prate.”
Za mladje ljubitelje košarke da kažem da je pomenuti košarkaš Aleksandar Belov postigao pobedonosni koš na Olimpijadi u Minhenu, kada su Amerikanci prvi put od kada je košarka uvedena kao olimpijski sport 1936. izgubili finale. Rezultat je bio 51:50 za SSSR. Taj poraz ih je naterao da se uozbilje i da na narednu olimpijadu u Montrealu pošalju izuzetno jak sastav koji je u finalu pobedio Jugoslaviju 95:74 . Jedan od učesnika te utakmice, najbolji evropski bek svih vremena, Zoran Slavnić je duhovito znao da kaže: „ Igramo protiv Amera. Dva crna Amerikanca me udvoje i ja kao da sam ušao u tunel. Mrak i ja izgubim loptu.”
Na putovanjima smo zbijali šale na račun društveno-sportskih radnika koji su išli sa nama kao vođstvo puta. Na sastanku predsedništva kluba uoči polaska bi upozoravali vođu puta da se pripazi jer smo skloni zajebanciji...
Na turneji po Francuskoj, dok smo putovali vozom u kupeu nas je bilo četvorica. Tri igrača i đavo tapu (da podsetim, šatrovački – vođa puta). Nas trojica matorih igrača smo bili uigrana ekipa za preferans i zajebanciju. Ovo prvo bi još neko poverovao, ali drugo nikako. Naoko smo bili ozbiljni, oženjeni ljudi. Kao i obično prvi utisak vara. Na sedištu pored mene bila je knjiga. Kako se kaže, knjiga je najbolji drug. Đavo tapu je vrisnuo kao žena kada vidi bubašvabu: “Jao knjiga!” Onda je oprezno uzeo knjigu u ruke i otvorio je. I onda novi krik i bacanje knjige nazad na sedište: “Jao, sitna slova!” Kada se malo smirio blagoteleći je blejao naokolo. Tada nisu postojale lude krave, ali je teleći sindrom već uzimao maha. Pomislili smo da nam je đavo tapu oboleo od telećeg sindroma. Za neupućene, objasniću koji su simptomi telećeg sindroma.
Ne treba tu velika nauka da bi se utvrdilo da neko boluje od telećeg sindroma. Samo se setimo šta radi tele. Uleće kravi među noge i vata za sise. Tako i osoba koja ima teleći sindrom. Uleće među noge i vata za sise.
Đavo tapu je posmatrao našu partiju i prilično se dosađivao. Zato smo prekinuli sa preferansom i ukljućili i njega u igru. Igrali smo poker, ali tako da je đavo tapu stalno dobijao. Govorili smo mu da je genijalan i da ima neverovatnu sreću. Onda je pao predlog da se đavo tapu isproba u igri sa šibicama. Iz kutije za šibice smo uzeli jedno palidrvce i pokazali vođi puta. Sada on treba da zatvori oči, a jedan od nas bi trebalo da drži drvce u zatvorenoj šaci. Onda nas trojica treba da mu ponudimo da od šest zatvorenih šaka pogodi u kojoj se nalazi ono jedno palidrvce. Ne treba da kažem da je svaki od nas stavio u šake po jedno palidrvce.
Kada je vođa puta otvorio oči i pogledao naše šake, malo se dvoumio, a onda nepogrešivo “pogodio” gde se nalazi palidrvce. Bili smo “zadivljeni”. Govorili smo da je gledao dok smo sakrivali drvce. On se zaklinjao da nije. Ponovili smo igru i ishod je bio isti. Onda smo ga zamolili da izađe iz kupea da bi bili sigurni da ne gleda. Nije vredelo, opet je “pogodio”. Zato smo ga poslali malo dalje niz hodnik. Kada je i posle toga “pogodio”, zamolili smo ga da ode do vagon restorana. Posle toga smo prekinuli igru. Jednostavno, rekli smo mu da čim stignemo u naredno mesto obavezno kupi neku lutriju, jer je danas njegov dan.
Kada smo se vratili u Beograd, vođa puta je klupskom predsedništvu podneo izveštaj sa putovanja. Pri čemu nas je izuzetno hvalio, kao ozbiljne ljude i dobre sportiste.
Kada je vođa puta završio sa izveštajem, jedan od članova predsedništva ga je upitao: “Jesu li igrali sa tobom onu igru pogađanja u čijoj je ruci šibica?”
Bile su to godine romantike, hipi pokreta i jedne mladosti koja je živela uz parole: „Budimo realni – tražimo nemoguće. Make love – not war.” Sa druge strane bile su to godine prvomajskih parada i štafeta mladosti. U TV dnevniku je izveštavano gde je štafeta prenoćila i gde su sve omladina, radni ljudi i građani oduševljeno igrali kozaračko kolo da bi prikazali privrženost Titu i Partiji.
Mi smo kao igrači Radničkog FOB imali zaduženje da u Fabrici odlivaka Beograd, koja je bila naš sponzor, prisustvujemo dočeku štafete u krugu fabrike. U zakazano vreme smo se skupili pored pozornice i sa čuđenjem posmatrali svu tu skalameriju od zastava grbova i slika. Predsednik omladinske organizacije fabrike je održao vatreni govor i onda uz “Druže Tito mi ti se kunemo”, poveo kozaračko kolo. Nismo mogli da se načudim omladinskom predsedniku, koji nam je do tada delovao normalno, i na jednom od naših putovanja bio vođa puta.
Naredne godine, dok smo čekali štafetu, isti onaj predsednik omladine nije poveo kozaračko kolo i zapevao “Druže Tito”. Stajao je sa nama igračima i pričao. Upitao sam ga zašto ne ode i ne povede kolo i zapeva, a on mi je odgovorio: “Ma zabole me, dobio sam stan!”
Dok smo boravili u Pragu za vreme turnira nekako smo provalili da je vođa puta prethodne večeri priveo neku kamenjarku u sobu. U igru smo uključili i našeg dragog fizioterapeuta Duleta.
Za vreme ručka Dule je rekao: “Momci pripazite se ovde ima mnogo veneričnih oboljenja i ako je neko već nešto radio, evo daću mu ovu jednu tabletu da popije.” Javila su se dvojica, i Dule im je po dogovoru dao po jedan običan bajerov aspirin. Kada smo svi mi igrači ustali i krenuli u sobe, vođa puta je tiho rekao: “Dule, daj i meni jednu tabletu.”
Photo: Privatni album
(Odlomak iz knjige “Voždovački – Radnički”)