Sezona 1981-82: Moka u Partizanu, trofej u Zagrebu
- November 5, 2015
- 0 comments
- Darko Bjelobaba
- Posted in ISTORIJA
Još jedno turbulentno leto bilo je te 1981.za zaljubljenike košarke u Jugoslaviji. Osvajanje „samo“ srebrne medalje na EP u Pragu ocenjeno je kao neuspeh. U tom trenutku smo bili aktuelni olimpijski i svetski prvaci, i nacija je očekivala zlato od reprezentacije. Novi selektor Bogdan Tanjević je delimično podmladio ekipu, ali se pokazalo da novajlije Predrag Benaček, Ivica Poljak, Petar Popović i Boban Petrović jednostavno nisu taj kvalitet koji će adekvatno zameniti već pomalo istrošene i umorne asove koji su do tada bili nosioci. Doživljena su dva ubedljiva poraza od SSSR koje je predvodio fenomenalni Valdis Valters. Ponovo je posle samo jednog takmičenja smenjen selektor i, reklo bi se olako, potrošen jedan vrhunski stručnjak kakav je Boša Tanjević.
Zanimljivo je pomenuti i rezultat kadetske reprezentacije Jugoslavije, koja je na EP osvojila 5 mesto što je najlošiji učinak tog uzrasta u periodu od 1971. To ne bi bilo toliko zabrinjavajuće kd se ne bi znalo da su u toj generaciji 1964. godišta igrali Dražen Petrović, Stojko Vranković, Zoran Sretenović i godinu dana mlađi Velimir Perasović. Svi oni će za koju godinu postati seniorski reprezentativci. Tu negde leži i odgovor na pitanje da li su važniji rezultati u juniorskoj konkurenciji, ili da se iz svake generacije izbaci neki igrač vrhunskog kvaliteta.
U najavi za predstojeću sezonu 1981-82 naslov u listu Sport glasio je „Cibonino poslednje: sad ili nikad“. Nije slučajno odabran tako bombastičan naslov. Već nekoliko sezona Mirko Novosel je forsirao istu ekipu sa A. Petrovićem, Knegom, Nakićem i Pavličevićem, kojoj je prethodne sezone dodao i Krešu Ćosića. Ispostavilo se da je godinu ranije tim Partizana, predvođen Draganom Kićanovićem, ipak bio prevelik zalogaj. Pred ovu sezonu doveden je i najtalentovaniji mladi igrač Jugoslavije u tom trenutku Zoran Čutura. Imajući u vidu Ćosine godine (tad je imao 33) bilo je jasno da im vreme polako curi i da, ako te sezone ništa ne urade, male su šanse da će toj generaciji ikada poći za rukom osvajanje titule.
Glavni konkurent je trebala da bude ekipa Partizana. Najveća promena je bila povratak Dalipagića iz Italije, koji je u crno-belom timu trebao da zameni Kićanovića koji je potpisao za Skavolini. Ostatak ekipe je bio uglavnom isti – Pešić, Petrović, Marić. Dovedeni su iskusni Ristanović i jedan od najperspektivnijih mladih igrača Goran Grbović. Pošto je u JNA otišao plejmejker Dragan Todorić, njegovo mesto je ostalo upražnjeno. Pojavila se mogućnost da dođe do najveće transfer bombe u istoriji jugoslovenskih prvenstava. Ogorčen na neke ljude iz Crvene Zvezde, jedan od najboljih igrača u njenoj istoriji, legenda jugoslovenske košarke Zoran Moka Slavnić najavio je mogućnost da svoju, možda poslednju sezonu u karijeri, odigra u – Partizanu. Bilo je nekih problema oko registracije tako da se pred početak sezone nije tačno znalo da li će i kada popularni Moka zaigrati u crno-belom dresu.
Najveća novost u sistemu takmičenja je bila uvođenje plejofa, završnice u doigravanju, čime je košarkaška organizacija pokazala spremnost da se menja, ide u skladu sa vremenom i učini sve da prvenstvo učini još zanimljivijim. Pravilom da u doigravanju za titulu prvaka učestvuju prvi i drugi iz 1-b lige stvorila se situacija da praktično treći aspirant na titulu bude splitska Jugoplastika, koja se te sezone takmičila u nižem rangu. No, smatralo se da sastav u kojem su igrali povratnici iz vojske Jerkov, Krstulović i Matulović, uz iskusne Dukana i Šolmana, može potpuno ravnopravno da parira Ciboni i Partizanu. Ligaški deo takmičenja, može se reći, odvijao se po očekivanju. Moka Slavnić je u 7. kolu debitovao za Partizan protiv Budućnosti. Koliko je on značio za Partizan najbolje pokazuje podatak da su crno-beli u prvih šest kola koje su igrali bez njega imali skor 3-3. Sezonu su završili na prvom mestu sa bilansom 18-4 što znači da su sa njim imali 15 pobeda i samo jedan poraz. Ali nije samo to bilo u pitanju. Moka je povratio onaj šmekerski stil košarke koji je polako nestajao iz naših dvorana. Tribine su bile pune navijača željnih da uživaju u majstorijama i vragolijama Slavnića i Dalipagića.
Imajući u vidu snagu tima, smatralo se da Partizan ima kvalitet i za juriš na evropsku krunu. U završnici je bila grupa od 6 ekipa. Trebalo se izboriti za prva dva mesta u konkurenciji Makabija, Skviba (Kantu), Barselone, Panatanaikosa… Prvi deo jugoslovenski šampion je odigrao promenljivo. Bila je tu jedna od najimpresivnijh pobeda u istoriji protiv Barselone od 117:98, ali i nesrećan poraz od Makabija na domaćem terenu u poslednjim sekundama meča sa 83:84. No, najviše je boleo poraz od direktnog konkurenta Skviba sa 16 poena razlike. Tako da je u Beogradu trebalo ne samo pobediti Italijane, već to učiniti sa većom razlikom. A ekipu koju su predvodili Marcorati i Riva dobiti sa 17 razlike nije se baš činilo realnim. U jednoj potpuno neverovatnoj utakmici Partizan je bio nadomak cilja, a onda je primio koš u poslednjoj sekundi i pobedio sa “samo” 15 poena razlike. Uzalud je Praja odigrao jedan od mečeva karijere i postigao 55 košev! Bio je to kraj snova o evropskoj kruni.
Više uspeha je imala Cibona koja je u Briselu, u finalu Kupa pobednika kupova, pobedila slavni Real posle produžetka sa 96:95. Blistao je centarski tandem cibosa Knego (34 poena) i Ćosić (22). Sa druge strane su bile takve vedete kao Fernando Martin (30 poena), Vejn Brabender (17) i Mirza Delibašić (15), ali ni oni nisu mogli da spreče poraz Reala.
Vredi spomenuti i lep uspeh u Kupu Radivoja Koraća, gde su se u polufinalu našle čak tri jugoslovenske ekipe. Zadar je ispao od Limoža, a Šibenka je u revanšu prestigla minus od 16 poena protiv Crvene zvezde i pobedila pod Baldekinom sa 101:83. U finalu, iako su na poluvremenu vodili Šibenčani, Limož je bio jednostavno bolji i pobedio sa 90:84.
Jedna od zanimljivijih ekipa te sezone je bio čačanski Borac. Fascinanto je da su celu sezonu odigrali bukvalno sa samo sedam igrača. Spolja je bila ubitačna trojka Androić, Obradović i Arsić, a pod koševima su bili iskusni Drobnjak, Urošević I Šarančić sa mladom zvezdom koja je najavljivala blistavi potencijal – Markom Ivanovićem. Niko u timu iz Čačka nije bio viši od 203 centimetra. Bila je to tipično šuterska ekipa koja je sve rešavala pogocima spolja, a ispod koša se manjak visine nadoknađivao snalažljivošću i borbenošću. Zato i ne iznenađuje da su najefikasniji igrači u timu bili bekovi Vladimir Androić (16,4 poena u proseku) i Dragan Arsić (19,5), uz pomoć Marka Badže Ivanovića (16,5).
Na kraju ligaškog dela tri ekipe na dnu su imale isti broj bodova (pored Rabotničkog, koji je bio poslednji) pa se igrao baraž za opstanak. Radnički LMK i Borac su se spasili, a posle samo godinu dana iz elitr je ispala Sloboda iz Tuzle.
Treba reći nešto i o grešci vezanoj za prvog strelaca lige koja se, primećujem, često ponavlja u hronikama košarkaških prvenstava YU. Naime, navodi se da je prvi strelac Dražen Dalipagić sa postignutih 944 poena i prosekom od 42.9. Tu je napravljena dvostruka greška. Sabrani su poeni postignuti u regularnom delu i plejofu (što se ne radi), a onda je ta cifra podeljena sa 22 – koliko je bilo utakmica u regularnom delu. Ispravno bi bilo da je Dalipagić postigao 696 poena, ili u proseku 33,1 (odigrao je 21 utakmicu).
Prvi plejof je do finala proticao po očekivanju. U četvrtfinalu je najtežeg rivala imao Partizan, splitsku Jugoplastiku. Partizan je poražen u Splitu ali je prošao dalje zahvaljujući pobedama u Beogradu. U polufinalu je Partizan na sličan način izbacio Zadar. Mnogo neizvesnije i uzbudljivije je bilo u duelima Cibone i Crvene zvezde. Prvi meč u Zagrebu završen je tesnom pobedom domaćina 94:92, da bi posle pobede Zvezde u Beogradu u trećoj utakmici ipak trijumfovao iskusniji i kvalitetniji rival – Cibona.
Na redu je bila kruna sezone i veliko finale između Cibone i Partizana. Zagrepčani su već bili osvojili dva trofeja (Kup pobednika kupova i domaći kup) i time su pokazali kojim kvalitetom raspolažu, a Partizan je imao prednost domaćeg terena. Prva utakmica će ostati zapamćena kao jedna od najboljih koja je ikada igrana u finalnoj seriji. Bio je to sudar divova. Borba do poslednjeg atoma snage. Igrana su tri produžetka. Svako je propuštao svoje šanse i potom se dizao iz mrtvih. Na kraju, čak ni neponovljivi Dražen Dalipagić nije imao više snage i koncentracije, promašuje slobodno bacanje i Cibona pravi brejk u Beogradu. Vredi spomenuti rezultat – 108:112 (100:100, 92:92, 81:81). Mihovil Nakić (23 poena), Krešo Ćosić (20) i Andro Knego (19) su odigrali na svom nivou, a bljesnuo je sa klupe Sven Ušić sa 14 poena. U Partizanu je još jednu nestvarnu partiju pružio Dražen Dalipagić i od navijača sa oprostio sa postignutih 50 poena. Posle osam godina ponovo će igrati u Beogradu, ali u Zvezdinom dresu. Pomoć Slavnića sa 19 poena nije bila dovoljna. Na taj način faktički je rešeno pitanje prvaka. Dolazi do bizarne povrede Bobana Petrovića (navodno se sapleo na stepenicama u svojoj zgradi) pa Partizan bez njega putuje u Zagreb na drugu utakmicu. Cibona ukazanu šansu nije propustila i taj meć sigurno dobija sa 89:75.
Novi sistem takmičenja je potpuno opravdao očekivanja i pokazao da se i u sledećim sezona možemo nadati velikim uzbuđenjima i preokretima. Već u sledećem prvenstvu bljesnuće punim sjajem dečak koji će postati jedan od najvećih košarkaša koji su igrali na ovim prostorima. I desiće se najveći skandal ikad viđen na košarkaškim terenima Jugoslavije, koji će odlučiti o novom prvaku.
(nastaviće se)
Photo: 24H