Souly: Kaponja – kapiten svih zvezda

U nekom tamo drugom svijetu onog prošlog stoljeća, na jednoj skoro pa poznatoj, košarkaškoj planeti udaljenog solarnog sistema u galaksiji bogatoj istinskim zvijezdama, ne samo popularnim i napuhanim proizvodima kapitalističkog tržišta, jugoslovenski igrači nisu mogli igrati u NBA ligi. Barem do 1989. godine kad su prvi vjesnici jednog novog košarkaškog proljeća pokazali da mogu itekako dobro igrati u toj opjevanoj američkoj ligi. Nekoć smo svi mi mislili da nema šanse, da smo preslabi i prespori, a da su oni tamo većinski crni, pa još Ameri, toliko dobri da umjesto bureka jedu živu decu za doručak. Još prije no što su prvi domaći košarkaši postali regularnim dijelom NBA priredbi, bivši košarkaš Zadra, Nedjeljko (Mišo) Ostarčević postao je, na nagovor Reda Ojerbaha, prvim NBA skautom sa naših terena. Nedjeljko je pre par godina izjavio: Tadašnji asovi, poput Dražena Dalipagića, Petra Skansija, Mirze Delibašića, Dragana Kićanovića, možda čak ponajviše Dragana Kapičića… definitivno su mogli da igraju u NBA ligi. Ojerbah je hteo Dalipagića, ali se taj transfer iz više razloga nije realizovao. Amerika je u to vreme evropskim igračima bila prevelika nepoznanica.”

Kako je čovik više od trideset godina u tom biznisu, nije mu za ne virovat. Njegovo mišljenje dijele i Pero Skansi (veli da je tridesetak igrača u periodu šezdesetih do devedesetih moglo igrati NBA ligu), te Bogdan Tanjević (smatra da je čak pedeset imena bilo sposobno za tako nešto u navedenom periodu). Nema veze, desilo se dosta kasnije, a danas je Amerika krcata ex-Yu košarkašima, već ih je gotovo 70 oprobalo čari tamošnje glavne košarkaške pozornice.

Verovatno ste registrirali ono Ostarčevićevo „…možda čak ponajviše Dragana Kapičića…“. O svojedobno izuzetno popularnom Kaponji, po meni jednome od pet najvećih igrača istorije Crvene zvezde, napisano je mnogo toga, bio je jednim od najpopularnijih sportista Jugoslavije ranih sedamdesetih, kako zbog svog backgrounda, tako i zbog košarkaških kvaliteta. Nisko krilo od nekih 198 centimetara i 95 dobro raspoređenih kilograma, Dragan je kao nezgodan strelac i fajter snažnog skoka ostavio impresivne stavke iza sebe. Uz to i frajerčina s pedigreom, Dragan je svoju igračku karijeru u Crvenoj zvezdi započeo polovinom šezdesetih. Momčad je bila predvođena iznimnim Vladimirom Cvetkovićem, tad prvim strelcem prvenstva, a osim Kapičića, prvotimcima postaju još dvojica mladića s kojima će Dragan u nadolazećoj deceniji činiti legendarni trio ex-Yu parketa – Zoran Slavnić i Ljubodrag Simonović. Gotovo istovremeno, počinje i njegova reprezentativna karijera. Na EP za juniore, 1966 u talijanskom San Đorđu, Juga osvaja srebro a Kaponja započinje svoje prijateljstvo s Krešimirom Ćosićem, odnos koji će rezultirati doživotnim respektom i kumstvom.

Već naredne godine Kapičić je u sastavu A selekcije na eksperimentalnom Evropskom šampionatu u Finskoj, đe su plavi znatno pomlađeni i završe tek deveti. Sa Zvezdom, Dragan napreduje iz utakmice u utakmicu i š njome vraća staru slavu prvoj dinastiji Yu-košarke osvajajući prvenstveni naslov u sezoni 1968-69. Dragan pripomogne svojom robusnom igrom i napadačkim repertoarom, bilježeći 16,3 poena po susretu te sezone. Samo par meseci kasnije, on je u sastavu srebrne reprezentacije SFRJ na EP u Italiji, gde osvoji prvu medalju na velikim takmičenjima, uvelike i njegovim doprinosom od respektabilnih 9,7 poena i 4,5 skokova prosječno.

Kapičić u svom karakterističnom naletu na koš

Jedna od najljepših uspomena njegove igračke karijere veže se za 1970. godinu i Svjetsko prvenstvo u Ljubljani. Prva zlatna medalja domaće košarke učinila je od Kapičića jednu od najpopularnijih persona u državi, a on će u narednih nekoliko godina taj kult i održavati, u sprezi s brzim automobilima i braku s popularnom glumicom Bebom Žugić. Crveno-beli u sezoni 1970-71 osvajaju prvi od tri domaća kupa, a Kaponja prvi put u prvenstvu prebacuje 20 poena u prosjeku, započinjući niz od pet uzastopnih sezona sa više od 20. Njegova rola u državnom timu nikad nije bila veća nego na EP ’71 u Esenu, đe je Kapičić, uslijed izostanka svog krilnog konkurenta Damira Šolmana, trećim strelcem srebrnog tima sa 12,1 poena prosječno.

Slijedi sjajna sezona ’72 u kojoj Zvezda, nakon majstorice sa splitskom Jugoplastikom, dodaje još jednu domaću titulu, a počinje igrati značajnu ulogu i u Evropi gde dolazi sve do finala Kupa kupova. Dragan svojih 20+ stavlja i u tom takmičenju – najefikasniji je sa 24 poena u čuvenoj pobjedi Zvezde nad Simentalom iz Milana, utakmici poznatoj po šakačkoj predstavi Arta Kenija, američkog centra Milaneza, a Huventudu u polufinalnom srazu u Begešu spremi okruglih 30 poena. U finalu je ponovo čekao snažni Simental i pokazao se prejakim, a jedan od razloga leži u činjenici da se Dragan (16 poena) isfaulirao još u 31. minuti susreta. Naredna sezona 1972-73, Crvenoj zvezdi nosi još jedno slavlje u kupu SFRJ, a Draganu njegov rekordni prosjek u prvenstvima jer je sa skoro 29 poena po susretu trećim strelcem prvenstva koje iznenađujuće završi u rukama beogradskog Radničkog.

Drugo učešće Zvezde u Kupu šampiona, pokvareno onim Ducijevim, oću-neću košarku, završava sa dva poraza u polufinalu od moskovskog CSKA. Na putu do istog, još uvik najvećeg rezultata Zvezdine istorije u najprestižnijem evropskom takmičenju, Kapičić je odigrao više kolosalnih partija. Osim 24 koša Realu u domaćem trijumfu crveno-belih, onda i 34 poena lanjskom dželatu Simentalu, Kaponja 17. januara 1973. u domaćoj pobjedi Zvezde nad izraelskim Makabijem iz Tel Aviva, utrpa 41 poen, i dan-danas klupski rekord u najprestižnijem takmičenju. Godina je pokvarena povredom oka, zbog koje je Dragan propustio izvjesno zlato, prvo kontinentalno za repku Jugoslavije, na smotri u Španiji.

Zato je Kapičić ponovo u stroju u uspješnoj sezoni ’74, kad Crvena zvezda osvaja jedini međunarodni trofej svoje istorije. Riječ je o Kupu kupova, u kojem Zvezda dominira finalnim megdanom protiv Spartaka iz Brna i slavi sa 86-75 u utakmici odigranoj 2. aprila te godine u Udinama. Kaponja je najbolji u najbitnijim susretima. U polufinalu dvaput ubaci 27 punktića Estudijantesu, a u finalu protiv Spartaka iz Brna je najefikasnijim pojedincem na parketu sa 23 ubilježena poena. Na domaćim pašnjacima, talentom najveća ekipa Zvezdine bogate historije, pokazala se nedoraslim rivalom dalmatinskom Zadru i splitskoj Jugoplastici, a primat u Beogradu preuzeo je Partizan. U neku ruku, i pored 6 trofeja osvojenih u tom periodu, ovaj tim crveno-bilih nikad u potpunosti nije iskoristio svoj ogromni potencijal, ali tu ponajmanje vidim Kapičićevu krivicu. U tercetu velikih on mi se činio najnormalnijim. Posljednjim međunarodnim finalom te generacije bilo je još jedno finale Kupa kupova ’75, gdje je Zvezda ispustila siguran trofej protiv lenjingradskog Spartaka, u ludoj tekmi Moke Slavnića, s neprepoznatljivim Ducijem Simonovićem (5 poena) i Kapičićem u najslabijoj predstavi karijere (3 poena).

Dragan je kao kapetan Crvene zvezde podigao najvredniji pehar njezine istorije kao pobjednik Kupa pobjednika kupova ’74

Posljednje akcije Kapičića s repkom Juge rezultirale su svjetskim srebrom u Portoriku 1974, a dogodine i evropskim zlatom na domaćim parketima. Dragan je tako zaokružio svoju zbirku velikih reprezentativnih medalja na 5, od čega su dva zlata. Mnogo nas je kontalo da će imati priliku upotpuniti svoju vožnjicu olimpijskom medaljom koja mu fali u kolekciji, ali Mirkec Novosel ga ni povel na Olimpijske igre u Montrealu ’76, dok je Kaponja služio narodu u vojski. Uz Praju i Šolmana, u Kanadu putovao je Žarko Varajić. U svojoj dugogodišnjoj reprezentativnoj karijeri, Dragan Kapičić je za najbolji tim nakupio 167 kapica i postigao 1.484 poena, skoro 9 u prosjeku. Zanimljivo je da je osvojio čak 5 zlata na balkanskim šampionatima (’68, ’69, ’70, ’72, ’73), a na priredbi održanoj 1972. godine u Sarajevu, bio je najboljim strelcem državnog tima sa 17 poena prosječno na četiri susreta.

Posljednjim aktom Kapičića u Zvezdi bila je sezona 1976-77, a nakon toga još je neko vrime igrao u njemačkoj ligi, u dresu Saturna iz Kelna. Kaponja i njegov bivši suigrač Duci Simonović bili su pionirima u tamošnjem prvenstvu. Dragan se umirovio relativno rano, tek što je prešao tridesetu. Nakon uspješne igračke karijere, Kapičić je ostao blizak basketu. Za vrijeme njegova mandata kao predsjednika KSS od 2007. do 2011. godine, samostalna Srbija osvojila je svoju prvu medalju i vratila se u elitu svjetske košarke.

Na dugoj listi igračkih legendi što ih dade Crvena zvezda, Kaponja zauzima jedno od najviših mjesta. Za mene, on je lagano član Top 40 južnoslavenskih umjetnika basketa, i smjestio se između još dvije legende crveno-bijelih. Mjesto iza Vladimira Cvetkovića, a jedno ispred svog višegodišnjeg kompanjona, Ljubodraga Simonovića. Možda upitate – pa kako ispred Ducija? – a ja ću vam velim da u tome i jest esencija košarkaškog bitisanja njih dvojice. Simonović je nedvojbeno bio talentiraniji, raznovrsniji i revolucionarniji košarkaš, ali ja se ipak odlučih za Kaponju – ne zato što je bio manje konfliktan i nije reka zbogom reprezentaciji pa je s istom osvojio više no Simonović. Nije niti zbog toga što je njegov total od 4.662 prvenstvena poena i njegov prosjek od 18,3 po susretu superioran onome Ducija Simonovića (3.268 poena, prosjek 16,5). Kapičić je to jedno mjesto ispred svog kompanjona zato što se kao košarkaš realizirao, zato što se kroz košarku ostvario. A Duci nije…

Kaponja svoj legendarni status duguje i uspjesima u državnoj selekciji SFRJ

Simonovićevu karijeru uvijek gledamo kroz prizmu napuštanja Olimpijskih igara ’72, gledamo je kroz filter onog što je uslijedilo kasnije kad je ovaj postao, kakti, kritičar kapitalističkog sistema ili prosto kritičar svega i svačega.. O Kapičiću se, za razliku od Ducija, ne ispredaju tolike poluistine i neistine. Za Simonovića neki revizionisti košarkaške istorije pišu da je bio našim najboljim igračem na epohalnom i zlatnom SP u Ljubljani. Nije! Bio je sjajan, ali tek 6. igrač repke, tek korisni kotačić. U prisustvu jednog Kreše Ćosića u repki, Duci je najviše mogao biti vodonoša. O Duciju piše i da je bio najboljim igračem domaćeg prvenstva. Nije ni to! Niti jednom! Konkurencija (osim Kreše) Pina Đerđe, Šolmana, Skansija, Plećaša, Slavnića, Mišovića… nikad mu nije dopustila tako nešto. Možda je Simonović za tako nešto imao štofa, ali nije se desilo… Ponajviše njegovom krivicom… Duci je svega jednu (’71) ili dvije sezone bio najboljim igračem svoga tima, i to onda kad su Kaponja i Moka (1975-76) bili u JNA.

Kapičić nema taj Ducijev problem kontroverze i istorijske revizije, ali ima problem prizme. Prizme kroz koju posmatramo njegova dostignuća. Uz ta iznimna košarkaška ostvarenja, ponekad u sjeni svog čuvenog oca – narodnog heroja i generala UDBE, s prstima u hvatanju Draže Mihajlovića, povezanog s imenom Golog otoka, kasnije kritičara Miloševićevog režima, potpisnika apela intelektualaca protiv opsade i bombardiranja Dubrovnika, te gorljivog zagovornika crnogorske neovisnosti – Dragan Kapičić bi od velikog dijela javnosti danas bio percipiran drugačije da je kojim slučajem bio sinom nekog bradatog vojvode koji je ’45 završio svoju otužnu i besmislenu životnu priču u nekom blatnom, balkanskom jarku. Ili sam opet i iznova, po mom starom lošem običaju, barem što se prizme tiče – u potpunom krivu?

Photo: Screenshot