Početna BLOG: SOULYSouly: Dan kad je otišao Krešo Ćosić

Souly: Dan kad je otišao Krešo Ćosić

od Duško Miletković Souly
79 pregleda

Prošlo je već više od četvrt vijeka otkako nas je napustio Krešimir Ćosić.

Sve nešto mrčim se prikazati, zaključiti putem opisa igračkih djela, brojki, ružnih i lipih reči, ali kad radi se o Kreši Ćosiću – nema tu nekih dokazivanja i argumentiranja piskaranjem braćo. On je košarkašem koji je bio najvećim još od onog trenutka od kojeg ja pamtim košarku.

Momak nadimka „Žila“, zajebant i ridikul svoje vrste, bio je ponajboljim domaćim košarkašem već krajem šezdesetih prije no što je odlučio preći atlantski ocean kako bi se ljudski (?) i igrački nadogradio u NCAA ligi. A još prije toga, zajedno sa neponovljivim Đerđom, učinio je Zadar dominantnim timom Juge, osvojivši tri titule u superjakom domaćem prvenstvu. Disponirao je najvećim mogućim vještinama za jednog centra, dodavao je nenadmašno, preko glave, iza leđa, od parketa, lupao banane, šutirao s distance bez greške, pogađao iz nemogućih okreta prilikom kojih je ostajao visjeti u zraku dok se čuvari ne sklone, nemilosrdno je zakucavao preko svih kad je bila potreba…

Amerika je izmjenila Ćosića, od neodoljivog spadala postao je vječni inatlija, konstantno u sukobu sa košarkaškim establišmentom. I pored toga, Jugoslaviji, naročito njezinoj košarkaškoj reprezentaciji – ostao je vjeran kao malo tko. Najvećim je junakom prvog zlata naše zajedničke košarkaške nacije na povijesnom prvenstvu globusa u Ljubljani (sjeća li se iko onih 27 poena i 22 skoka u trileru protiv Italije); na svečanoj večeri proslave tog antologijskog naslova naručio je sladoled i za pokojnog Koraća kojeg je obožavao, isto kao što i Žućko gotivio je slajac. Iako je na sveučilištu Brigham Young (Provo, Utah) konvertirao na mormonsku vjeru, to mu nije negativno uticalo na imidž i košarkaško majstorstvo, dapače, igrao je zrelije no prije.

Za one koji manje znaju o Ćosićevim godinama u Americi, moram da kažem da je prvim evropskim košarkašem koji je bio zvijezdom u Americi. Kao prvi Evropljanin može se podičiti izborom u treću petorku NCAA šampionata u sezoni 1971-72. Također je prvim ex-Yu košarkašem koji je biran na draftu. Iako je bio jedan od najboljih košarkaških fakultetlija u Americi, jedan od paradoksa zemlje slobode jest da je pomalo potcjenjivački, da ne kažem nešto gore, biran tek kao 144. u desetom krugu 1972. i dogodine tek 84. u petom krugu od strane L.A. Lakersa. Brigham Young sveučilište je za vrijeme Ćosinog mandata dvaput osvojilo prvenstvo Zapadne konferencije (WAC), ali do titule šampiona Amerike ipak nije uspio doći.

Mladi Krešo Ćosić

Legendaran jest sudar Kreše i njegovog Brigham Young tima sa dominantnim UCLA fakultetom koji je bio u pohodu na petu uzastopnu krunu studentskih kraljeva Amerike u drugom krugu doigravanja 1971. UCLA je Ćosiću suprotstavila megalomanski najavljivanog Sidney Wicksa – a Krešo ga je izludio unatoč uvjerljivom porazu njegove ekipe. Na poluvremenu je bilo prilično izjednačeno, a Ćosić je Wicksa više puta učinija smešnim. Za manje upućene, Wicks je dogodine bio najboljim novajlijom u NBA ligi, ostvarivši 24.5 poena, 11.5 skokova i 4.3 asista prosječno u premijernoj sezoni, a četiri puta uzastopno igrao je All-Star susret. Šta bi tek uradio Krešo da je imao priliku zaigrati u NBA?

Elem, i pored poraza Ćosić je na toj utakmici ubilježio 23 skoka što je i danas rekord sveučilišta u doigravanju. Nakon četiri godine u Americi, Krešo se vratio domaćim prostorima, svom Zadru i ponovo je neviđeno dominirao u sezonama ’74 i ’75 kad je Zadar premoćno osvajao domaće titule, a u sezoni 1974-75, Zadrani su nakon poraza protiv Jugoplastike, nanizali čak 22 pobjede za redom. Krešo je te sezone postizao 24.5 poena i hvatao 13 lopti po kolu prvenstva. Na apsolutnom vrhuncu karijere, po drugi put je bio MVP evropskog prvenstva koje se igralo u Jugoslaviji, a ova je uspjela odbraniti primat stečen dvije godine ranije u Španjolskoj. Ovaj pothvat, dvije MVP titule evropskih košarkaških prvenstava (prva još ’71), uspio je ponoviti tek Pau Gasol. Pogledajte sljedeću listu i otkrit ćemo koliko visoko Krešo stoji u istorijskoj hijerarhiji najvećih evropskih umjetnika košarke svih vremena…

Izbora u All-FIBA timove na velikim natjecanjima. Masno su označene MVP titule.

1. Pau Gasol (Spain)92001, 2003, 2006, 2007, 2009, 2011, 2014, 2015, 2017
2. Kresimir Ćosić (Yugoslavia)71969, 1970, 1971, 1973, 1975, 1978, 1979
2. Sergei Belov (USSR)71967, 1969, 1971, 1973, 1974, 1975, 1979
4. Dragan Kićanović (Yugoslavia)51974, 1978, 1979, 1981, 1982
5. Dražen Dalipagić (Yugoslavia)41975, 1977, 1978, 1981
5. Nikos Galis (Greece)41983, 1987, 1989, 1991
5. Arvydas Sabonis (USSR/Lithuania)41983, 1985, 1986, 1995
5. Dirk Nowitzki (Germany)42001, 2002, 2005, 2007

Sezona 1975-76 bila je izgubljena – „Ne vidim nikakve koristi od služenja JNA“ – rekao je drsko i otvoreno Ćosić u intervjuu iz 1976. godine. Uslijedila je znana trakavica ex-Yu košarke, sljedeće dvije sezone Krešo je proveo u sukobu i sudskim parnicama sa samim KSJ(?), nakon što je postao trenerom ljubljanske Olimpije, a dio sezone igrao za Zadar kako bi mu osigurao opstanak. Olimpija je u sezoni 1977-78 imala strašan tim, najavljivani su kao budući prvaci države, ali Krešo kao igrač/trener nije uspio do naslova te sezone. Ne smeta, sljedeće dvije sezone proveo je u Italiji, gdje je Bolonji donio uzastopne titule u šampionatu zapadnih nam komšija.

Iako je u reprezentaciji prenio velik dio svojih ovlasti na mlađe igrače i dalje je bio stupom momčadi koja je svoju zlatnu žetvu nastavila sve do onog najsjajnijeg zlata – olimpijskog. Krešinih 6 zlata i ukupno 14 velikih medalja u reprezentaciji Juge je rekord bivše države, isto kao i njegovih 303 nastupa za istu.

Na Olimpijskim igrama u Moskvi

Nakon pobjedničkog projekta u Italiji (17 poena i 10 skokova kroz te dvije sezone), čak i pored činjenice da ni tamo nije uspio osvojiti Kup šampiona, Ćosić je u smiraj karijere potpisao za zagrebačku Cibonu i onda doveo klub do najvišeg stepenika izvrsnosti. Cibona je u proljeće ’82 osvojila trostruku krunu, prvi domaći naslov, Kup kupova i domaći kup, a Krešo je i dalje guštao u dijeljenju dobrog komada slave svojim suigračima, akcelerirajući karijere Nakića, Knege, A.Petrovića, Čuture… još uvijek briljirajući u odlučujućim momentima finala… Nečuvenih osam (!) prvenstvenih naslova osvojio je Ćosić, unatoč tome što je četiri godine proveo u NCAA. Jedino je njegov oproštaj od međunarodne košarice dobio neočekivano tužan i nedoličan zbogom na EP ’83 u Francuskoj kad se Juga raspala pod teretom godina, nedostatka motivacije, smjene generacija, neki vele i trzavica Kreše s Pinom Đerđom koji je tad bio selektorom. Ovaj oproštaj nekako bacio je Ćosića i cijelu tu zlatnu generaciju u zapećak sjećanja, mnogo brzo smo ih svi zaboravili…

Ja lično prvi sam Ćosića gurnuo u budžak ličnih uspomena jer sam ubrzo nakon njegovog oproštaja imao neke nove domaće košarkaške heroje za koje sam svojevremeno mislio da su dobrano nadmašili Krešu i njegovu generaciju. Kad danas pogledam na to – teško da su ih nadmašili…

Krešo je imao oproštajnu utakmicu u Zagrebu, mislim da je bilo godinu ili dvije nakon EP-a u Limožu i sjećam se da je pogodio tricu, njegovu jedinu u karijeri, prije no što je zauvijek otišao spram klupe. A kad se već našao na klupi repke ubrzo nakon toga, tu sam mu neke stvari i zamjerio, naročito ono polufinale SP-a u Madridu ’86. Jedno se ipak priznati mora, Ćosić je imao genijalan nos za skauting i pripremu mladih igrača. Uvođenjem Čuture, onda 18-godišnjeg Divca, pa dogodine četvorke Kukoč, Paspalj, Rađa, Đorđević, u nacionalnu selekciju, Krešo je postavio silne temelje Dušanu Ivkoviću u njegovim budućim uspjesima s timom SFRJ. Jedan od momaka iz iste te generacije zlatnika rekao mi je jednom – Krešo je pobrao kritike, a Duda vrhnje…

Ćosić na utakmici Partizan-Zadar

I pored toga što su Ćosićeva igračka i trenerska karijera teško usporedive, on je ostao u košarci i dalje, sve do samog kraja svog životnog puta. Jedno od njegovih zadnjih otkrića bio je izvjesni Dejan Bodiroga kojeg je ovaj „natjerao“ da potpiše za Krešin matični Zadar. Kako su vremena počela da se kvare, a republike bivše tvorevine da krvare, Ćosić se aktivirao u hrvatskoj diplomaciji kao ministar savjetnik u veleposlanstvu Republike Hrvatske u Americi. Oficijelna istorija kaže da je tad neđe obolio od raka limfoma kojemu je i podlegao 25. maja 1995. godine, točno na onaj datum kad slavili smo fiktivni rođendan glavnom tvorcu bivše države. Ja ne vjerujem previše samo u tu službenu, tragičnu povijest odlaska najvećeg domaćeg španera  – smatram da je, kao i mnogi drugi u tom nesretnom vremenu, obolio pa nas napustio i uslijed sramotnog, neciviliziranog i nekulturnog kraja jedne zemlje kojoj je toliko dao na košarkaškim terenima.

Kako bilo, mislim da nijedna napisana i ispričana storija o Kreši Ćosiću ne valja; starijima se svaka od njih čini nekompletnom i siromašnom, svi imaju neko svoje, bogato, izdašnije sjećanje na nj. A što se mlađih tiče, siguran sam da se u školama državica nastalih raspadom bivše Jugoslavije ne uči previše o takvim veličinama – danas u modi drugi su igrači. Uostalom šta bi danas djeca, današnji mladi navijači, naloženi posjetitelji košarkaških arena, pomislili da vide stvarnog genija na nekom od domaćih terena? Ne bi bilo u redu, genij, ako se ovdje i rodi, brzinski pali preko bare i već duže vremena ne stanuje ovde.

Photo: Twitter

Možda će vas interesovati

2 komentari

Salomon Kinky May 25, 2021 - 17:53

Iskreno, koliko god pokusavao da shvatim ovaj pristup sa govorom i pisanjem narecja dalmatinske zagore, ne ide mi. Mozda neko moze da objasni sta autor kodnog imena Souly zeli ovim da postigne. Da je vrstan poznavalac kosarke, jeste, a da iritira (jos par ljudi mi je potvrdilo), i to je. Cak i da je iz tog kraja, a i moji su, ne bi pisao na taj nacin osim ako nije juce dosao. Plus, mesa govor zagore, like i primorja (izvinjavam se na malim slovima).

Odgovori
souly August 18, 2022 - 17:35

Jebiga, Salomone, kraj klasičnog perioda po meni bio je “Beli tigar” a početak istog “Idol Vi(a)jandota”. Vidiš, zagrada zbog. Kad neko govori 23 jezika i 137 narečja – to je mnogo velik problem – jer na vlasti su oni koji nas pitaju – koliko je jedan. Govor i riječ su veći od nas i svih naših pokušaja. Odajmo im počast.

Odgovori

Ostavite komentar