Željko Obradović
Sjećam se k’o sad da se dešava. Sredina je domaće košarkaške sezone 1982-83, jedne od najprepričavanijih u narodu, lijeni, prohladan dan, a ja sjedim u maloj dvorani Doma sportova s nekom svojom tinejdžerskom ekipicom purgera, malo iskosa iza jednog od koševa, ne znam točno dal’ prvenstveni ili Jugokupa ogled s čačanskim Borcem se igra. Cibona je velikim favoritom jer njome upravlja Krešo Ćosić u posljednjoj sezoni svoje košarkaške igranke, ali ni Borac ne prodaje kožu olako, a neki Pigmej s nategnutih metar i osamdeset čuva loptu maestralnom jednoručnom tehnikom, dok drugom rukom balansira kao cirkuski plesač na žici, dijeli ovećem Šarančiću neke lopte što urode plodom, a kad su Čačanlije u zaostatku, nemilice zasipa Cibonin koš dalekometnim šutevima sporog hoda i visoke trajektorije, šutevima čudnog izbačaja što bjehu trojkama koje tad još vredile su 2 poena. Cibona ipak lomi žilavog protivnika, uprkos tridesetak poena omalenog košarkaškog cepača mrežica i dojmu da je ciljao 12 od 15 iz igre.
Te sam večeri prvi put uživo vidio Željka Obradovića igrati košarku.
Kad sam malo bolje istražio tu sezonu, zaključih da je Želimir, skraćeno ŽOC – može i manjim slovima, znate i zašto taj nadimak – te godine bio ponajboljim plejmejkerom u Jugi. Moka, Kića i Mirza dovršavali su karijere vani, Jarić je bio prestar, Dražen premlad, Aco prelud, Zorkić nezreo, Bukumirović nikad sazrio, Radović prepožrtvovan, Pavličević i Hadžić preveć samozatajni… Te sezone ’83 Željko Obradović ostvario je maksimalni prosjek svoje karijere od 17,8 poena po kolu prvenstva – ali nikome nije palo na pamet da bi momak mogao primirisati reprezentativnim akcijama. Željko je još sezonu proveo u Borcu, ali onda je prešao u Partizan, valjda po kićanovićevskoj liniji, i već tamo je postajao onim čuvenim trenerom kojim je danas, a usput je odgajao mnoge mlađe saigrače. Jednim od njih, samo da podsjetim, bio je i Aleksandar Đorđević koji nikad nije dosegao nivoa Obradovićeve štedljivosti, ali dobio je mentora za juče, danas, sutra….

Borac, 1978-79, Obradović drugi zdesna u prvom redu
Upravo racionalnost bila je motom igračke karijere Želimira Obradovića. Takvog pleja rijetko se vidi… Više nizak no visok, nepostojeće atletike, sumnjivog kapaciteta u obrani, limitiran po pitanju svega – osim po pitanju šuta koji je bio i ostao vrhunski, baš čačanski, i nevjerojatno razvijenog mozga, što će samo potvrditi posljednjih decenija. Žoc nikad nije bio istaknutim artistom, pa ni zabavljačem, kakvih je za vrijeme njegovog mandata u crno-belima bilo sijaset, on je tu bio da momčad vodi do pobjede. I uspio je; u njegovoj trećoj sezoni u Partizanu, maksimalno kontrastni su prvaci države u sezoni ’87, a dogodine sjajno guraju u Evropi i padaju tek u polufinalu Final Foura u belgijskom Ganu. Igre iz ovih sezona priskrbile su Želimiru mjesto u najboljem državnom timu, premda je već napunio 28. I nije da se našao u repki kako bi samo popunio broj. Na OI u Seoulu 1988. godine, Obradović je bio jedan od najboljih igrača Juge – nakon 5,3 poena prosječno u prvenstvu, kao Đorđevićeva rezerva, na Olimpijskim igrama je ubacio 9,6 ppg , često ka starter, gađajući trojku fantastičnih 64% (14-22) na turniru. Jedinom tekmom đe ga nije išlo za 3 (0-2) jest olimpijsko finale gdje smo poraženi od strane Sovjeta – znakovito, zar ne?.
Imao bi Žoc štogod reći i dogodine u ansamblu Dude Ivkovića na domaćem EP u Zagrebu, ali on je te sezone okajavao grijehe prošlosti. Kažu da je još za vrijeme igranja u Borcu skrivio smrt osobe u automobilskoj nesreći, a uz služenje kazne, Želimiru se natovarilo i izbjegavanje služenja vojnog roka. On o tome i sam nerado priča, tako da što ću ja više o tom? Kad se Obradović vratio Partizanu, ovaj je imao očajnu sezonu 1989-90, ali je Želimir ponovio ljetno herojstvo s repkom Juge, dodajući svjetsko zlato olimpijskom srebru na prvenstvu u Argentini. Obradovićeva priča s reprezentacijom Juge trebala se okončati zlatom na Eurobasketu ’91 u Rimu, gdje je ovaj trebao biti kapetanom posljednjeg plavog tima u 31. godini, ali Željko je ekspresno, preko noći, okončao karijeru i postao trenerom Partizana, omogućujući Saši Đorđeviću da konačno upadne (vrati se) u repku SFRJ i osvoji svoje prvo veliko zlato. Veoma je opet indikativno da je tadašnji selektor Ivković konstantno davao predost Želimiru pred legendom kakvom je kasnije postao Đorđević.

I nakon što je izgubio jedno evropsko zlato zbog pravnih i zakonskih začkoljica, Obradović je drugu priliku propustio svojevoljno, odustajući od igračke karijere, kako bi trijumfalno načeo onu u kojoj još i danas guštamo svi. Ili barem većina… Još jednom vam kažem, braćo, čudo od košarkaša bješe Žoc, čudo košarkaške racionalnosti i rijetke srpske mudrosti – teško da je bilo ovako pametnog pleja koji je, od naizgled nikakvih fizičkih atributa, napravio ono što je s karijerom uradio Želimir. Kad bih u nekom košarkaškom ogledu trebao par trojki kako bih dostigao protivnika, Obradović bi mi bio jedna od glavnih opcija – on je zabijao veliku većinu svojih poena kad je to njegov tim najviše trebao. Kad bih trebao sačuvati povoljan rezultat, Želimir bi bio neizostavnim elementom na parketu. To je kontao i Dule Vujošević, često dajući prednost Željku pred nacional – Saletom.
Elem, bilo je i neke čiča-radmilovske magije u igri tog Željka Obradovića mada ga svi danas pamte kao trenera. Ej – još tamo od juniora i 113 poena na jednoj žutokljunoj tekmi, pa do mojih sjećanja i brojnih trojki visokog luka, bilo je nečeg jedinstvenog u egzistenciji tog malog generala na parketu. Za one koji se pitaju kako je Žoc završio ispred Saše Obradovića, osvojivši dosta manje i na klupskoj i na reprezentativnoj razini – velim sljedeće. Saša bi teško upao u kompletnu repku Juge, za razliku od Želimira, osim toga nikad nije osvojio tako jako prvenstvo u karijeri kakvo je osvojio stariji Obradović u sezoni ’87. Posljednji razlog je i najjači – Želimir Obradović je po meni i po Dudi Ivkoviću za vrime stare SFRJ bio boljim i korisnijim košarkašem od Aleksandra Đorđevića, što se za Sašu Obradovića nemre reći.
P.S.
Sad sigurno kopčate da u pametnih srpskih plejeva ima neka tajna veza, ne znam kako, al’ opstaje i danas, a u ovoj pričici ta veza je kraljevačka, nije čačanska. Riječ je o Draganu Todoriću, Obradovićevom prethodniku na mjestu keca u Partizanu. Pogodili ste i ovo – nije ušao u “Stojadin”, ali je također bio mnogo pametnim košarkašem, višlji od Žoca, iskoristiviji u obrani, jednako racionalan. Znao preuzeti napad u rijetkim prilikama kad nikoga nije išlo. Iako je odigrao 47 susreta u dresu s buktinjom, nije se dočekao nastupa na nekom velikom takmičenju. Ima mediteransko i balkansko zlato. Nezamjenjiv u duetu s Kićanovićem, za crno-bile je igrao više od dekade i osvojio je inicijalnih 6 trofeja beogradskog kluba i kasnije postao „kralj Partizanovih trofeja“. Za ovaj “Stojadin” – jebiga, Tošo, desilo se i boljima…
Nastaviće se
Photo: MN Press