Početna BLOG: SOULYSouly: Odvojena NBA stvarnost

Souly: Odvojena NBA stvarnost

od Duško Miletković Souly
10 pregleda

Hajlajti su divna stvar. Naročito za one od nas što po svojoj prirodi inertnije su persone. Pritom mislim na košarkaške hajlajte

– (američki i engleski termin, highlight = montirani proces kojim npr. možete Ratka Radovanovića prikazat kao košarkaša koji je u karijeri gađao slobodna bacanja 95% – sorry Rašo al’ toliko te ponizno cijenim da te koristim za primjer spoznaje nama, zaludnim košarkaškim zaljubljenicima, a da si gađa penale 6-6 u finalu SP-a ’78 – jesi care, al’ nemaš hajlajt)

– video-uratke sa Jutjuba ili NBA.com, sažetke izvrsnosti koji vuku korijene iz prestižne američke lige, a danas udomaćili su se i u Evropi masovno kako bi nam prikazali ljepotu, atrakciju, veličinu ili, još gore, sažetu košarkašku suštinu. Kad sastavite i montirate video-listu najboljih poteza nekog košarkaša, bez onih loših trenutaka stvarnosti realnog vremena, bez načina djelovanja u odlučnim momentima koji najbitniji su u dramaturgiji košarkaške predstave, izgledat će i da su se basket-likovi poput Ivice Obada, Pere Božića ili Nebojše Bukumirovića odlikovali blještavim premazom genija… A nisu!

Znači – manipulacija vizualnog medija stvarnim i realnim daje iskrivljenu dimenziju ljudskim shvatanjima, osobito ako je čovik prelijen da kopa malo dublje ili da gleda NBA tekmu u cjelosti, gubeći pritom puna tri sata korisnog, bolje iskoristivog vremena. Ako se prvenstveno oslanjamo na hajlajte i sažetke – živimo u idealnom svetu pojednostavljenih (ne samo košarkaških) premisa, u udobnom prostoru spoznajne neimaštine đe u sažecima tekmi vidimo par sjajnih i nijedan loš potez nekog aktera dotične basket priredbe, mada mu u statistici igre piše – šut iz igre 5-22, 7 izgubljenih lopti i +/- od minus 25. Ako se zadržim isključivo na aspektima košarkaške NBA lige, ovu pojavu bih imenovao – odvojena NBA stvarnost (kašičica Don Huana za sestre i braću)…

Mediji nam danas, uglavnom veoma uspješno, zadaju margine unutar kojih vidimo, promišljamo, zaključujemo… Svaki od nas… A nije uvik bilo tako! Iliti, bilo je, samo malo drugačije. Imadosmo različit pristup i način kreiranja shvaćanja. To postojanje dvaju stvarnosti – one realnog vremena i one druge, montirane, taj tonal i nagual košarkaškog NBA svijeta, bili su prisutni još i u zametku mojih ličnih kontanja, prije četrdesetak godina ovozemaljskog vremena, ali tada u zamijenjenim ulogama u odnosu na današnjicu. I tad mediji bili su vezom sa nejasnim i još dobrano bajkovitim NBA svijetom, samo tad u igri nije bilo videa i njegovih manipulativnih mogućnosti– za saznanja i donošenje zaključaka, dovoljan nam beše obični pisani medij.

Temeljna poteba opismenjavanja donijela mi je u život pregršt papirnatog medija raznih fela; koliko su u savladavanju procesa čitanja za me bili bitni Alan Ford, Korto Malteze ili Poručnik Bluberi, toliki je bio uticaj i sportske štampe koja oduvijek se valjala po našem domu. Nebitno da li su u igri bile „Sportske Novosti“, „SN Revija“, „Tempo“ ili neki drugi periodik – ja sam uredno gomilao informacije koje su mi bile ponuđene. A NBA svijet bio je sastavnim dijelom sportske naobrazbe, mada je, za razliku od danas, bio obavijen nejasnom izmaglicom nedozrelih predrasuda što bijahu samo posljedicom nedovoljno odškrinutih prozora u svijet.

Ti percepcijski otvori širili su kako su se godine tekle, tekstovi o NBA zvijezdama postali su redovnim prilozima domaćih sportskih štiva; sredinom osamdesetih zborilo se neuporedivo više o američkoj profesionalnoj ligi, a značajnu ulogu obrazovanja po pitanju NBA donosio mi je moj današnji sabrat, Aleksandar Ostojić, svojim tekstovima iz „Tempa“. Naravno, košarku pre svega treba gledati jer nemoguće je pojmiti njezinu suštinu bez nadogradnje vizualnim komponentama. Jasno da na prelomu sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka u nas nije bilo govora o televizijskim prenosima NBA susreta, ali ja sam tih godina doživio i svoj prvi značajni, vizualni kontakt sa NBA svijetom.

Možda neko sjeća se braćo, bješe u Jugi tvrtka „Astra“ koja delala je neke sportske patike, ali imala je i licencu na „Converse“ obuću, tako da su košarkaške rekvizite odjednom postale masovno dostupne. Prilikom kupovine mojih prvih All-Star tenki (ružne, niske, kožne, crveno-bele, danas su na ceni) u dotičnom zagrebačkom šopu, gotovo sam se sudario sa posterom junačine o kojem sam dotad samo šturo čitao. U svojoj prirodnoj veličini, sa finog, premazanog, 150-gramskog kunstdruk papira isijavao je Džulijus Irving iliti Dr.J, u završnoj fazi svog leta, držeći košarkašku loptu visoko iznad obruča u jednoj od svojih ogromnih šaka, kao da drži poveću pomorandžu pre no što je spusti u košaru. Nikad neću zaboraviti taj osjećaj zgranutosti, nevjerice i dubokog poštovanja pred nepoznatim, mada očito impresivnim… To je bio moj prvi pravi vizualni kontakt sa NBA ligom.

To ti je, uz Džabara, najbolji američki profesionalac – komentirao je moj stari, kapirajući da sam se zalipija na poster. Kao i većina ljudi tog vremena u nas, on je koristio termin „profesionalac“, umjesto NBA igrač ili zvezda što će se udomaćiti samo par godina kasnije.

Ubrzo nakon toga događaja i sa TV prenosima NBA nadmetanja stvar postade bolja. Oni koji su imali priliku dofatit TV Koper ili neki od talijanskih televizijskih kanala – znaju o čemu pričam. Još kad nad Istrom ili Kvarnerom nije bilo nevremena… Osim direktnih prenosa utakmica, italijanska mreža znala je puštati i tekme iz slavne NBA prošlosti, tako da sam basket-obrazovanje nadopunjavao mitskim sedmim susretom za prvaka, između Niksa i Lejkersa ’70, poznatog po herojstvu Vilisa Rida, potezima Pita Maravića koji mi je tad izgledao kao da su se Moka Slavnić i Kinđe ukrstili sa Hudinijem ili sudarom 76ersa i Lejkersa deset godina kasnije, kad je Medžik magijom debitantske sezone donio naslov ljubičasto-žutima i pored neverovatnog Dr.J-a koji je svaki svoj potez rastegao do malog remek-djela. Komentatorom tih utakmica u pravilu je bio Dan Piterson, čuveni američki trener na dugotrajnom radu u Italiji. Da li je ovaj kasnije još usavršio svoj pidžin-italijanski ne znam, ali za one manje upućene moram da citiram Pitersona u njegovom elementu…

…Lakers attaco,West shoots, bomba, due punti – Frazier, un mago, dribbles, passes, stoppato, looseball, Bradley fouls – Baylor takes viaggio, hang-time folks – oh, belissima assist by Barnett, dunk di Reed – Wilt sotto the rim, fingerroll and one, grande play – DeBusschere movimenti, turns, sparare, rimbalzi Chamberlain, great pass, incredibile layup…

 

Otprilike ovako je izgledao Pitersonov komentar. Možda je on, u stvari, jedan od očeva fuzije engleskog jezika sa evropskima, fuzije koja je danas potpuno normalnim elementom košarkaške igre.

Prvi LIVE prenos tekme NBA playoffa vidio sam sredinom osamdesetih, a radilo se o odlučnom, petom susretu prve runde doigravanja između NY Niksa i Detroit Pistonsa. Bila je to neverovatna tekma u kojoj su blistala dvojica fenomenalnih igrača – Ajzeja Tomas i Bernard King. Ostali igrači na terenu su se u završnim minutama dvoboja potpuno sklonili u stranu, kako bi ova dvojica mega-košarkaša razrešili pitanje pobjednika u produžetku. Akcije su išle otprilike ovako – Tripjuka puca, maši, Tomas nadskače centre Niksa i brutalno prikucava promašaj preko trojice, u kontri King se oslobađa čuvara lažnjakom iza leđa i silno zakucava sa dve ruke, Tomas pogađa trojku sa 8 metara, King onda realizira šut iz nemogućeg okreta, Ajzeja u kontri crossoverom baca čuvara na dupe i lagano polaže, King prikucava promašaj Kartrajta, Tomas pogađa trojku sa 9 metara, King onda pogađa nemoguć šut od table uz faul… Na kraju slave Niksi.

Nisam bio frapiran samo razinom igre ove dvojice, novost su mi bili brojni tajm-aut prekidi, gomila reklama u pauzi, dužina cele utakmice, iscrpna grafička statistika… A Ajzeja će mi još nekoliko godina ostane omiljenim košarkašem jer – čovek je radio čuda svaki put kad bih ga gledao (bez hajlajta sestre i braćo) i jedinim je igračem kojeg vidjeh da je smešnim patuljkom načinio i samog boga košarke – Majkla Džordana. Toliko je Ajzeja bio dobar da ga Džordan nije hteo u Drim Timu. Naravno da sam idućih godina putem talijanskih kanala pratio sve ća se dalo zavatit, osobito u plejofu, tako da sam bezgranično guštao gledajući tradicionalne sudare Seltiksa i Lejkersa.

Prva utakmica koje se ja sjećam, a da ju je uživo prenosila hrvatska TV iliti TV Zagreb, bio je šesti susret finala 1988. godine između Lejkersa i Pistonsa. Još jedna, malo je napisati, čarobna partija Tomasa koji teško ugane skočni zglob, ali i takav, šepajući po celom terenu na zdravoj nozi, uvali 25 poena u manje od 10 minuta igre u trećoj četvrtini (mislim da je to još uvik rekord za kvoter NBA finala). Lejkersi ipak nekako iščupaju pobjedu kad Džabar pogodi dva penala na kraju i izjednače seriju na 3-3. Detroit je triba dobit to finale, ali Ajzeja nije mogao u sedmoj utakmici sa gležnjem veličine košarkaškog baluna, sudije su bile poprilično pristrane, a partiju života je pružio big Džejms Vorti (36 koševa, 16 skokova, 10 asista) i LA tesno, ali uspješno, brani naslov. Ajzeju su ovi porazi učinili još čvršćim i on će u iduće dve godine odvesti Pistonse do uzastopnih naslova, postajući jedan od najvećih igrača NBA istorije. Za razliku od Medžika, Birda ili Kobija koji su došli u već slavne, trofejne sredine pune velikih igrača, a poput Džordana, Olajdžuvona ili Dankana – Tomas je luzerski tim košarkaških rudara pretvorio u ultimativne pobjednike, a on je bespoštedno žrtvovao svoje statistike i atrakcije na putu prema tom cilju. Dal’ se i to broji braćo? Mislim, to da od jednog jadnog, gubitničkog, šupačkog tima stvoriš dinastiju… I koliko to vredi? Da li uopšte dodeljivati bonus poene za to? Ili su ipak tri naslova Larija Birda ili pet Kobijevih vredniji od dva naslova Ajzeje? Kako u čijij stvarnosti braćo…

Tada, znači još te 1988. godine, mislio sam da nema šanse da neko od domaćih košarkaša ima štofa za igrat se košarke sa ovim velemajstorima, ali vidite kako to ide sa stvarnošću i njezinom mijenom. Samo godinu dana kasnije, tri domaća košarkaša ateriraju u NBA, a Vlade Divac mi već u svojoj inicijalnoj sezoni podari prosvetljenje i novi vid, novi kut gledanja NBA stvarnosti – ne samo da je mogao uspješno igrat u NBA – on je basket razumio više od Bila Lejmbira i Majkla Tompsona – zajedno. Eh, tad neđe napade me ideja koja me još i danas drži – u NBA je moglo igrat nekih 50-ak domaćih igrača u periodu između 1960. i 1990…

Ubrzo nakon Divca, i Dražen Petrović demonstrira svoj šuterski supertalent najvišeg nivoa, a liga se lagano počinje puniti košarkašima iz bivše Juge. U zadnjih četvrt veka tamo ih je zaigralo preko 50, a neki od njih (Kukoč, Rađa, Stojaković, Dragić, Vučević…) gotovo na nivou najboljih NBA zvezda. Sredinom devedesetih došao je i internet, a uz njega i hajlajti i emisije poput NBA Action, pa smo mogli u komprimiranom vremenu uživati u najboljim potezima naboljih igrača najbolje svetske lige. Ovaj vid zabave, prikupljanja već dobrano selektiranih informacija, uštede vremena i pojednostavljivanja glomazne stvarnosti nije zaobišao ni mene. Postadoh žaljenja vredan košarkaški povremendžija, a zaključci su mi često naprasno-identični onim američkim. Ća vam je globalizacija drugarice i drugovi…

Ipak, s proljeća ponekad, kad mi basket duša ovisnička zine, dok NBA plejof razmahuje se moćno, mene hvata nervoznih vena žeđ, žudnja za onom negdašnjom stvarnošću koja farbala mi djetinjstvo i mladenaštvo – tad ustanem rano ka i uvek, uz kaficu i duvan upalim neki strim i lociram se u zadnju četvrtinu željene NBA priredbe kako bih u realnom vremenu osmotrio šta preko bare ima i koliko mi ko vredi na tržištu košarkaških sanja. I onda blejim u tih zadnjih 5-6 minuta što se znaju protegnut na više od pola čuke, a ako produžetak, onda i mnogo više i mislim si – e moj Souly, budalino jedna, koji će ti moj sopstveni zaključci, budi ka i većina, ne kreiraj svoju stvarnost, ne gledaj varljive košarkaške znakove pored puta, ne odmeći se, ne talasaj, prihvati više službenu, američku verziju istorije ka i svi smerni, razumni, uglađeni od košarice ljudi, pa sve bitno se ionako da vidjet u hajlajtima, a svi već dugo, dugo znamo – hajlajti su divna stvar.

Photo: NBA

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar