Igrom slučaja dođe kod mene momak da preko terase montira za mog komšiju neku kutijicu jednog od internet provajdera. Reče da se zove Dejan, malo zagledao po mom stanu i zaintereseovao se za neke stvari koje sam pravio, ili bolje reći renovirao, prepravljao, dograđivao. Počeh da mu objašnjavam da mi je to pasija i kako to volim. Sve u čemu vidim neku neiskorišćenu lepotu, utkano staro znanje i estetiku sa patinom vremena, pokušavam da iskoristim i dam neki svoj pečat. Momak je bio neskriveno zainteresovan, pre svega za ideju. Ispade da mu je pentranje po krovovima samo za platu i socijalno, a da se on sa nekoliko drugara bavi reciklažom starih materjala i njihovim oplemenjivanjem. U razgovoru mu pomenuh da ja tu svoju pasiju nazivam “himzo koncept”, i objasnih mu zašto (i vama ću, nešto kasnije). Svideo mu se koncept, pozva me da njega i drugara posetim negde na Zrenjaninskom putu. Dade mi svoj broj mobilnog, i reče: “Napišite Dejan Himzo”. Slatko sam se nasmejao, i stvarno sam napisao tako.
Interesantna sinergija ideja u veoma različitim starosnim dobima.
Da objasnim – čisto zabavljajući sebe smislio sam ovo “himzo koncept”. Kao posledicu matematičke logike i nekog lepog sećanja – pogađate, iz nostalgijom obojene nam naše velike lijepe domovine. Neka me braća Hrvati optuže za krađu intelektualnog vlasništva.
Ovo sam ranije napisao u ovim svojim maštarijama, pa tek da vas podsetim na onaj vic kada iz Sarajeva vozom krenu u Zagreb osmoro pevača. I u Zen’ci siđe polovina. Koliko ih je ostalo? Izlizano, ali ‘ajde da odgovorim – sedmoro, izašao je dr Himzo Polovina. Gospodin sa rajskim glasom, inače doktor stomatologije. Čini mi se da bolju izvedbu “Emine” nikad nisam čuo.
Da se neko ne vređa, sam se ja zabavljam sa svojom maštom. A Historia magistra vitae est, istorija je učiteljica života, to je sintagma koja je u svim porama ove naše endemske bolesti nazvane – život. Ko to poštuje može osetiti superiornost. Mi baš nismo talentovani za poštovanje prošlosti. Sve sama imaginacija, i epske narodne pesme. Gledam sedamdeseti put, ne znam ni kao se zove film, sa Čkaljom i Pajom Vuisićem. Kadar kad Jare polaže istoriju, odgovara početak prvog srpskog ustanka. Prvo sam umirao od smeha, posle plakao od smeha, sada samo plačem. To smo mi, i nema nam spasa. A verujte da sam par puta prisustvovao preslikanim situacijama u životu, deluje potpuno nadrealno.
Nebeski narod se okreće korenima – nebu.
Moj blagopočivši otac nije voleo taj deo serije. On je, naime, kao profesor istorije neko vreme radio u jednoj takvoj ustanovi, i reče da su to bile jako ozbiljne škole, i da je sprdanje sa tim dovelo do bagatelizacije, najzad i do pojava megatrendova i sličnih. A nije da ne učimo iz prošlosti. Samo ponavljamo nešto što ne ide sa zdravim razumom. Evo, pre neki dan zvone telefoni, više puta dnevno, pa dolaze neki prilično drčni penzosi na vrata. Ni pet ni šest, već: “‘Oćete li da glasate za izabranog”. Gabaritan sam, inače bi me stisli. Povukoše se, ali kasnije sam očekivao nekog sa kantom boje i četkom da nacrta krst. Nekako mi je to poznato, beše s početka tridesetih u jednoj centralno-evropskoj državi, neću da je imenujem, ali koja nas je bombardovala tri puta u par desetina godina. Ah, da – tamo su pisali “Juden ausrotten”. Šta god to značilo, da ne zatežem više. Zvoniće mi neko na vrata. A i onaj sa kantom ima proširene vene, opametio se i ne juri nas, čeka kad budemo registrovali auto, uzimali recepte, povlastice…
Učimo i iz naše bliže prošlosti. Pogotovu onaj doktov, što ne izgovava sugvasnike u skupštini i neodoljivo podseća na Goricu Gajović, mislim na 1996. Ili 97. vezano za izbore i ulaganje prigovora. Ili ono prvo bombardovanje Beograda u 21. veku – ono u Hercegovačkoj ulici. Ma, navikli smo i na to. Lako im je bilo da to poruše kad nije bilo branilaca mostova iz devedesetih. Mada, možda ih je i bilo ali pod fantomkama. A i te fantomke, ko da su nešto – to su nam nekad štrikale majke, pogotovu bake za sankanje. Nisu baš bile tako zatvorene i crne, ali su zato bile tople. Čak su i bageri već viđeni s početka dvehiljaditih. Ko se ne seća bageriste Džoa, i Velje sa pancirom ispod trenerke. Tek ova izborna moć (izgubi mi se slovo posle m na tastaturi) i predizborna, i izborna, i postizborna, naša su stvarnost. Bog je sa nama… Valjda!
A i ova Jura. Ma provalili su nas. Znaju kako treba sa nama. Batinaša ima za iznajmljivanje koliko hoćeš, sa iskustvom od dvavdesetak godina, još pride džabe daju pelene za starije, što nigde u ovoj državi nije slučaj. E pa malo li je? Za razliku od naših komšija, koji su se uhvatili za broj 23 k’o pijan plota. Kod njih su čujem pelene za sve starije džabe (a i motke su mekše i bageri tiši).
Za to vreme u našoj košarci – sve po starom. Stalno polemike, stavovi, suprostavljanja i megdani sa jednom poznatom. Taman mi se učini da je nekako krenulo sa mrtve tačke, ali to beše samo varka. Sve se uklapa u gore opisani ambijent koji kod nas već postaje deo folklora. Ma pas laje a karavani prolaze. Odavno rečeno.
Tamo u Savezu svi bi da se bave nečim drugim, potpuno drugačijim od onoga u čemu su najbolji. Bolnica za komplekse i sujete. Mogli bi taj vid terapije da patentiramo. Kao što smo do savršenstva doterali delegatski princip, i javno dizanje ruku, pa su to preuzeli i oplemenili u FIFA i u FIBA. Mi čak nismo ni zaštitili patent, kao i uvek kaskamo.
Nema ni autorativnog stručnog saveta, ni novog registracionog pravilnika i kvalitetnog sistema takmičenja. Topimo se u onome gde smo bez premca – u talentu, imaginaciji, mašti. jer svi mi volimo i našu zemlju, bolju nemamo, i košarku kakvu drugi nemaju. Međutim, Savez ne može da se izbori sa klubovima, i ostade glomazan. Neka izvinu zaposleni u KSS – nije ništa lično. Sećam se, nekad je sve to vodila jedna Sonja Mladenović, danas reinkarnirana u Angelu Merkel, zajedno sa Mirom i Loletom. Sve bez mobilnih, interneta, faksova i sl. Pazite – za celu onu veliku državu, prvaka sveta! U kojoj nije svako imao telefon. Čak je bio redak, jedan je bio u poslovnici Avtokočevja u Beogradu, u Ulici 27. marta. Ipak – sve je funkcionisalo. Pred Sonjom su stajali mirno i predsednik Saveza i selektor, znali su da su najbolje i najpoštenije zaštićeni, i slobodni svako u svom segmentu rada.
Onda se pojavi Orvel sa “Životinjskom farmom”. Kao – svi smo mi jednaki (svinje), samo su neki jednakiji (nadsvinje), i njihova je jedina. Tu je i naš doprinos jednom putiću evolucije kako od svinja postaju ovce (i po neki magarac). Tema je ovo za simpozijum, kako reče jedna školovana mlada Albanka za onu glupost jednonacionalnog trovanja od pre dvadeset i kusur godina.
A igrači nam se raspršiše. Odoše. Još malo pa će ponovo onaj čuveni početak avgusta i rani polasci aviona za Ameriku. Pažljivo biraju Ameri svoje azilante. Ovi koji ne odu sedeće po kafićima, trenirati individualno ili kolektivno, bez takmičenja sa puno praznog hoda, kao, bože me prosti, nošenje kamena na onom striptiz otoku. A mi ćemo i dalje da se rastržemo između FIBA i Uleba. Kako ko od njh ustane na levu nogu – eto nama odluke. Mi i nama slični samo okrećemo glavu levo-desno. To liči na ono kad se muž i žena zakrve, i ti staneš na jednu stranu. Dođe noć, pomiri ih mirotvorac a ujutru ti najebeš. Ili, još gore, na scenu jednog filma gde kapetan kraljeve vojske, mislim da ga je igrao Marko Nikolić, saopštava soldatima da je armija kapitulirala, i da mogu ići kući. Ko hoće. A oni odgajani na pričama o Ceru, Kolubari, Albaniji, Krfu, Kajmakčalanu, ruši im se svet. Kako da se vrate kući od sramote, a opet, kralj je odlučio… I jedan nesretnik u cimanju između dve vrste, tamo-amo, konačno izvadi pištolji i ubi se. Njegov obraz i moral nisu mogli da mu ponude izlaz. Romantizovano jeste, ali kao iskustvo neprocenjivo. I tipično za nas.
Zato mislim, možda sebično, da moja estetska i nostalgična zabava i pasija, koju nazivam po dr Himzi Polovini, pomalo dobija i širi smisao. Zagrebimo malo po već ostvarenim lepotama, znanjima i iskustvima. Prodišimo malo raniju pamet i dobro je, dobro videti ono korisno i lepo, čak i ono pogrešno, jer tek tada se oplemenjujmo. Nema revolucije u kulturi života. Samo haotičan pristup stvarnosti, u stilu – pre rata nismo imali ništa a onda dođoše Nemci, demokrate, radikali, spsovci, snsovci, dssovci i odneše nam sve. Igranka bez prestanka (ono sa ovcama je parafraza na Krležino istupanje – sukobi na ljevici, pedesetih). Tako će i u košarci, kad drugi konačno odluče kako dalje, i ako mi nađemo načina da opstanemo, ako i dođe neko osveženje – naći ćemo nekog Pedra da visi. Ali kladim se da se delegatskog sistema nećemo odreći!
U stvari, hteo sam samo da pišem nešto o igranju druge lige leti, u davna vremena, i kako je to za par generacija ispalo fantastično iskustvo. Pa poče ZZ Top i “Blue jeans blues”, i tako to krenu. Oprostićete mi. Ovo što sam nameravao – sledeći put.
Photo: YouTube