Umjetnost preživljavanja van originalne domovine posebna je priča. Kad živite vani, poštovanje tih domaćih starosjedilaca stiče se mnogo teže. Doma barem osnovna doza poštovanja i priznanja dođu nekako automatski, već kako život teče. Kao gastarbajter morate se prilagoditi, dokazivati iz kola u kolo ovog životnog prvenstva i kad jednom uvjerite zapadnjake u svoj kvalitet i vrijednost, onda tek to poštovanje postaje iskrenim i čistim… Ovo vredi i za mnoge košarkaške gastarbajtere s naših prostora, a neki od njih, oni radišniji i ozbiljniji, postigli su da ih vani cijene više nego je to bio slučaj na domaćim terenima.
Takav je slučaj i s jednim od meni najomiljenijih košarkaša u bivšoj Jugi. Boro Vučević, još jedno vrhunsko ljevoruko krilo iliti swingman one čuvene sarajevske Bosne koja prva pokorila je Evropu, bio je baš takvim tipom što zaslužio je veliki respekt igrajući vani. Zaslužio ga je on i u nas dakako, ali u Jugi bio je samo jedan od mnogih s tom neodoljivo milozvučnom košarkaškom gitarom… Nakon 8 sjajnih prvoligaških sezona u Sarajevu, dodatnih 15 je proveo u pečalbi, igrajući tamo još dugo nakon što prevalio je četrdesetu…
Košarkaška priča Bore Vučevića, danas poznatijeg kao oca NBA zvijezde Nikole Vučevića, počinje sredinom sedamdesetih kad je kao 17-godišnjak počeo s košarkom u Mladosti iz rodnog mu Bara. Samo dvije godine kasnije, igrajući susret Druge lige protiv dubrovačkog Juga, Boro je pred očima čuvenog lovca na talente i trenera Juga, Rusmira Halilovića, nastreljao 44 poena! Poznat kao „identifikator vanzemaljaca“ u domaćoj košarci, Halilović je odmah kontaktirao Vukašina Vukalovića, generalnog sekretara KK Bosna, i transfer je ubrzo dogovoren iako Boro nije u početku puno vjerovao u njega. Sa svojih 201 cm, dugim rukama, sjajnim odrazom i urođenom marljivošću, Vučević je već u prvoj sezoni u Sarajevu dobio priliku, tim više što se Varajić nalazio na odsluženju vojnog roka. Već premijerna Vučevićeva prvoligaška sezona, 1978-79, urodila je najvećim trofejem – peharom klupskog prvaka Evrope u košarci.
Naredne godine, Bosna osvaja i prvenstvo, a Borislav vredno uči od briljantnog trija Delibašić-Varajić-Radovanović i igra pošteno dobru odbranu. Sjećam se da je te godine svojim fizikalijama i upornošću uštopao jednog Šolmana na skromnih 8 poena u sudaru Bosne i Jugoplastike koji je odlučivao o naslovu prvaka sezone ’80. Odlaskom Delibašića u Real, i Varajića na jednu sezonu vrućeg arapskog poluotoka, Vučević postaje regularni starter i reprezentativac, sipajući dvadesetak poena prosječno u sezoni ’82. Iako je u najbojem državnom timu debitirao još 1979. godine i za najbolju selekciju Juge nastupio ukupno 66 puta, Boro je ostao bez većih reprezentativnih odličja. To su bile tranzicijske godine Yu tima koji nije briljirao na evropskoj sceni, a najeminentnijim i jedinim velikim takmičenjem koje je Vučević odigrao bilo je EP ’85 đe je repka razočarala sedmim mjestom, unatoč solidnim Borinim predstavama (preko 9 poena i 3 skoka u prosjeku). Ipak, osvojio je više zlata na manjim takmičenjima, dvaput je bio članom zlatnih ekspedicija na balkanskim šampionatima, a ’83 je dodao i mediteransko zlato u Kazablanki.
Bosna i Vučević s peharom šampiona Juge za sezonu 1979-80
Uspjesi sarajevskog kluba protegli su se na još par sezona, onu čuvenu 1982-83, u kojoj je Bosna do svog trećeg naslova došla za zelenim stolom nakon sudara s dalmatinskom Šibenkom u finalu plejofa, a iduće sezone osvojen je i domaći kup, Vučevićev četvrti i posljednji trofej s Bosnom (Boro 15 poena u finalu protiv sinjskog Alkara). Ako već Sarajlije više nisu imali bajkovit tim, Boro je tih godina ulazio u vrhunac svoje košarkaške karijere. Nakon odlične prvenstvene sezone 1984-85, Vučević je godinu proveo u JNA, ali se iz nje vratio bolji nego ikada. Još uvijek odlične atletike, uvrstio je i trojku u svoj repertoar pa je sezonu ’87 završio kao peti strelac lige (22,7 ppg), a uz to je vodio Bosnu do polufinala domaćeg plejofa preko favorizirane Jugoplastike. Tamo su Sarajlije poklekle u trećoj, odlučnoj utakmici s budućim prvakom, beogradskim Partizanom, unatoč sjajnim partijama Vučevića.
Odsutan iz računica selektora SFRJ već neko vrime, Boro tad sa 29 godina čini potez života. Odlučuje se, naravno, za igranje u inozemstvu, ali na nagovor Matana Rimca, ne za izuzetno napornu i kvalitetnu talijansku ligu, već u ležerniju atmosferu švicarskog prvenstva. U Švici je dotad igrao pozamašan broj jugoslovenskih košarkaških gastarbajtera (Ražnatović, Damnjanović, Krstulović, Perinčić, Živković…) i rekao bih da je najdublji trag ostavio Braco Karati koji je odigrao 9 sjajnih sezona za Olimpik iz Friburga, a oprostio se naslovom ’81. Vučević nije uzeo prvenstvo, iako je igrao više finala plejofa, ali je u 5 godina u Švicarskoj ostavio rekordne upise u streljačkim kolonama, cementirajući svoje mjesto među domaćim velikanima gastarbajterske fele.
Već prve sezone Vučević odigra stravično, bilježeći 35,7 poena u tamošnjem prvenstvu. U debiju odma razvali sa lakih 46 komada, u jednom susretu ubaci 54, a ukupno 9 puta te godine pokori granicu od 40 poena. I svake sljedeće tako i još bolje… Ponajbolja mu je sezona 1990-91 kada je na prosjeku od preko 38 poena, a 17 puta u sezoni pokori granicu od 40 poena . U susretu protiv Šenea, 12. oktobra 1990 godine, Vučević nastrelja neverovatnih 72 poena!? Njegova je Lozana igra finale plejofa i te godine, ali pada protiv Veveja u pet utakmica i pored toga što je Boro u tom finalu tri puta nastreljao više od 40 poena i ostvario prosjek od 38! Vučević je u Švici ostao do svoje 34. godine, a 1992. je otišao u Belgiju, vjerojatno da bi nakon godine ili maksimalno dvije završio karijeru – barem tako nekako kontao sam ja…
Kako poče onaj pogrom devedesetih, zaboravih ja Vučevića Boru, isto ka i većinu ljubavi tih davnih, odlažući ga u dupkom punu fioku svršenih stvari. Takvih u devedesetima bilo je sijaset, tako da sam popunio gotovo sve svoje ormare i onda imao u njima grozan nered u kojem je bilo nemoguće pozicionirati Boru Vučevića. Sve dok tako, neđe zime 2000. godine, u sigurnosti svoje praške izbe grundirao sam neka platna i brojao letvice, slušajući usput vijesti hrvatskog radija, spiker reče da je KK Split poražen na gostovanju od nekog minornog belgijskog kluba za koji nikad nisam čuo, i još veli da je u redovima tih Belgijanaca ponajbolji bio veteran Boro Vučević sa 15 poena. Bogtemaza, koji crni Vučević – mislin si ja? Boro Vučević III? Malo sam sračuna koliko bi Bori bilo godina tad i ispade mi da je davno prevalio četrdesetu! Toliko toga se desilo sa mnom i sa svijetom u toj dekadi, jbt. pojavio se internet, umro je Miles, Clinton je pojeo dva mandata, dvaput sam se oženio i razveo, jebeni eoni su prošli od mog zaboravljanja Bore, a on još igra tu fakin košarku!? Kad sam se malo pribrao od tog šoka reminiscencije shvatih da se naš domaći letač nije penzionisao u toj Belgiji nakon sezone ili dvije, ne, taj je odgulio tamo još neverovatnih 10 sezona, igrajući do 44. godine starosti, valjda je uzeo i državljanstvo – najviši stepen poštovanja za jednog istočnjaka gastarbajtera koje zapadnjaci daju.
Naravno, po cijelo doba karijere ostvarivao je sasvim prihvatljive brojke – najniži zabilježen prosjek koševa u nekoj sezoni u Belgiji iznosi – 12,5 poena, a i to kad je Bori kucalo ljeto četrdeset četvrto. S Bosnom u jugoslavenskoj Prvoj saveznoj ligi – 15 po susretu.
Što još dodati? Osim možda – šešir skidam Borislave, nijesam znao da si igra blizu nivoa jednog Praje, jest da u onim krajevima đe se više pažnje posvećuje dobroj čokoladi i pravima građana, ali svaki košarkaški život ima neko svoje značenje, a onaj tvoj i jednu spoznajnu kariku više. I zato – dobrodošao zemljače, gastarbajterski brate, dobrodošao u mašinu…
Photo: Printscreen, privatni album
