Za razliku od američkih shvaćanja Kukoča kao košarkaša i čovjeka, u domovini je on većinski percipiran kao treća frula hrvatske košarkaške povijesti, uz napomenu da mu mnogi uzimaju za zlo što je s Jugom osvajao velika takmičenja, MVP nagrade i igrao na najvišim razinama, dok u dresu Hrvatske nije došao do zlata i nije bio vođom kakvim je bio npr. Dražen Petrović. Primjedbe stoje i ne stoje… U Tonijevu obranu moram da kažem da sankcijama nisu bili dotaknuti samo košarkaši iz Srbije i Crne Gore – jeste, njima je bilo teže egzistirat jer uopšte nisu mogli učestvovat osim na klupskoj sceni – ali i on bi osvojio znatno više da je imao na raspolaganju tim bivše države, a ne Hrvatske, koja ipak nije imala kvalitet za više. Kukočevih 8 medalja i 3 zlata sa velikih takmičenja ne zvuče loše, više je to no što imaju neke cjenjenije persone domaćeg basketa, ali za pretpostaviti je da bi ta zbirka bila još bogatija za par zlata da se država nije urušila.

Primjedbe da nikad nije bio vođa ne piju vodu jer Toni nikad i nije djelovao kao klasični, drčni motivator i galamdžija koji bi sličnim kvalitetama podizao momčad. On to nije bio ni u Jugoplastici – više su to bili Sretenović ili Rađa ili Ivanović – niti u reprezentaciji SFRJ s kojom je osvajao zlata (Once Brothers saga to be continued). Kuki je rijetko slavio svoje poteze na terenu i gestikulirao s publikom – on se vodio drugim manirom, artističkim poimanjem timske igre podizao je saigrače i neprestano ih činio boljima no što su bili. Velika većina njegovih partnera iz splitskog tima nikad nije više ponovila igre koje su pružali dok su s njim dijelili parket. Ne samo to – još i jedan Steve Kerr, ali i Pippen, odigrali su apsolutno najbolje u životu dok delili su parket sa Splićaninom…

Kukoč je, u stvari, od samih početaka svoje košarkaške karijere trpio najveće kritike baš u Hrvatskoj. Sjećam se kako je Mirko Novosel, slično ka i Ćiro Blažević u slučaju Robija Prosinečkog, tvrdio još kasnih osamdesetih da od Kukija nikad igrača. Novosel je otišao tako daleko da je jednom izjavio da je Grbović daleko kvalitetniji i moderniji košarkaš nego Kukoč. Svaka dala Grbi, ali Kukoč ga je bezbroj puta tiho demantirao…

Toni i Dino – eh, da smo karijere okončali zajedno…

Šesterostruki (?!) najbolji košarkaš Evrope u periodu između 1990. i 1998. godine, Kukoč je bio ponajvećim evropskim košarkašem devedesetih i nikad u potpunosti nisam razumio kako baš oni koji su početkom dekade raspomamljeno kliktali njegovoj igri s margina gledališta, odjednom, samo par godina kasnije, izražavaju otvoreno negodovanje predstavama Spliće u dresu s državnim grbom novonastale Hrvatske, i njegovom ulogom u Čikagu kad kažu da je bio samo najbolji šesti igrač lige. Osim lagodnosti onog kasnijeg dijela američke karijere, te nesposobnosti da sam reanimira izdišuću hrvatsku reprezentaciju, Kukoča u narodu nisu učinile popularnim ni njegove, nimalo laskave izjave tokom rata u Jugi o najdržavotvornijoj stranci domovine mu, tako da ga nisu zvali ni na proslavu oslobođenja Knina. A Toni pomalo žali za ovim…

Niti neke druge činjenice i faktori novog doba ne idu Splići u prilog. Te razvikane Kuće slavnih širom svijeta, a mislim sad najviše na ove košarkaške u Springfieldu i onu u Španiji, nisu neki meritornim pokazateljima brojnih košarkaških i inih karijera. Vlade Divac, Kukijev vršnjak, klupski rival i reprezentativni drug, koji je možda u NBA ostavio jednak ili čak veći osobni pečat no Toni, ali baš taj Vlade koji nije osvojio klupskih naslova i individualnih priznanja u karijeri kao Toni Kukoč, talentom neponovljivi Divac koji je jedan od veličanstvenih luzera jugoslovenske košarke, još 2010. je postao stanovnikom FIBA Kuće slavnih. Ne kažem da Vlade ovde ne spada, itekako je zaslužio svoje mjesto u istoriji igre, samo, eto, nekako upamtih Tonija kao uspješnijeg, značajnijeg, šarmantnijeg… Štoviše, on je Divca nadigrao u direktnim duelima i sa Jugoplastikom i kasnije u NBA. Čovjek je dominirao evropskom košarkom čitavu dekadu, utirući, kao i Vlade uostalom, put drugoj, onoj uspješnijoj generaciji evropskih košarkaša od kojih mnogi igraju i danas. Bez obzira na sve navedeno, Kukija još nema u FIBA slavnima, dok relevantni američki mrsomudi i izvori naprednih statistika daju Toniju tek 0,5% vjerojatnosti da će se naći u američkoj verziji velike lože vrhovnih upravitelja konaca Kuće lutaka u Springfildu.

A reka je lipo Toni pred par godina u jednoj domaćoj TV emisiji – …Mislim da je naš prvi val Evropljana (još Dražen, Vlade, Marčuljonis, Rađa, Sabas…) u NBA bio jači od ovog drugog (Dirk, Pau, Marc, Kirilenko, Parker…), samo nismo imali tu slobodu i ovaj popratni marketing koji imaju evropski igrači današnjice… Za utjehu nam je barem to da je velika većina njegove karijere dokumentirana na videu, tako da se doista može uživati prisjećajući se kakvim je košarkašem Kukoč uistinu bio. Samo treba htjeti i prije svega uzmognuti (ponekad je to najteže) pogledati…

FIBA i uopšte Hall of Fame institucije također dosta su tvrdokorne po pitanju selekcije i nažalost nisu mjerodavne iako su nastale da bi bile baš takvima. Svoj udio krivice svakako snose i lokalne, domaće košarkaške organizacije. Ne bih o kriterijima i izborima, ali zato imam ja, braćo, za vas još jedno malo saopštenjce, a to je da 5 Euroscar nagrada (’90, ’91, ’94, ’96, ’98) za najboljeg košarkaša Evrope, još k tome i 4 Mr.Europa titule (’90, ’91, ’92, ’96) nema niti jedan košarkaš sa područja bivše Jugoslavije (sami iskopajte koliko uopšte Evropljana basketaša je na nivou ovog). Kao primjer za neupućene – Dejan Bodiroga, vrli izdanak najplemenitije sorte jugoslovenskih umjetnika od baluna nema niti jednu takvu titulicu. Brojkom – 0, slovima – nula… Kukoč ih ima 9. Slovima – devet…

Pomenuti Bodiroga ostavlja u toj divnoj, nedavnoj, B-92 anketi koja veoma dobro zbori o iskrivljenosti načina poimanja prošlosti, anketi koja svjedoči o krivom srastanju društvenog preloma intelekta koji desio se u posljednjih četvrt veka, taj sjajni Body Bond preskače Kukija daleko iza sebe u izboru najvećeg evropskog basketaša, premda nije zasvirao na nivoima na kojima je pauk/skakavac iz Splita osvajao. Plus subjektivni umjetnički dojam, atletika, te opštenarodna obrana i zaštita u korist Pink Pantera… Svaka čast Bodiju i njegovom fundamentalnom megatalentu kulera i ubojice, ali velim vam ja, nešto je sa tim košarkaškim svitom otišlo u tri lipa ku…a. Nešto je uništilo istinu na našim prostorima. Čak i onu košarkašku (da nije slučajno neko vidija neke buržujčiće u blizini?). I to ne samo moju, subjektivnu, ponekad usamljenu, prekodrinsku istinu, već onu opću, potpuno očitu… Zato Kuki nije broj 1 ni na ovoj mojoj blesavoj listi, a inače na svakoj normalnoj on to sigurno zaslužuje biti.

Pitajte Saleta ko je bija Toni ako ne verujete meni

No, braćo moja balkanska, načuh neke glase da će u Begešu da nikne još jedna Kuća slavnih, a kako je Srbija nasljednica bivše države, bio bi red da primite Tonija u košarkaško naručje jer vidite da mu i ne ide baš u tom ostatku sveta. Jedan od razloga za uvrštenje Tonija u tu vašu i našu kuću leži i u činjenici da je Toni jako zaslužan i za jedinu evroligašku titulu koja je otišla u Srbiju. Kako to? Pa, eto, nekako mi se čini da je baš naš pauk iz priče igrao ulogu gurua u procesu čeličenja i izrastanja Želimira te Saše & Saše u one istinske šampione nakon svih onih poražavajućih, ali itekako korisnih lekcija protiv njegove Jugoplastike. Da li bi Partizan proljeća ’92 osvojio Evroligu bez tog bolnog iskustva serije poraza protiv Kukija i Splićana? Ufff… Teško za potvrditi, još teže za odbaciti…

(Nastaviće se)

Photo: Privatna arhiva, printscreen