I na kraju, uvijek vraćam se na te dvije sezone ’90 i ’91 koje su neprevaziđene u mnogim aspektima Kukočevog stvaralaštva i ex-Yu basketa općenito. Iako je period Građanskog rata okrnjio Kukočevu karijeru za ponešto više na reprezentativnom planu, te dvije sezone s Jugoplastikom i svim tim priznanjima i zlatima nagnali su mnoge da povjeruju kako se radi o najvećem košarkašu jugoslavenske ispovijesti. Moj prijatelj, vama već dobro znani Kraljević Marko, veli da je Kuki toliko trofejan, ali i raznovrsan da nema zbora kako je najveći i dodaje još jedan pakleni argument koji se također rijetko kojem domaćem košarkašu desio tokom karijere – Uz sve navedeno, Toni je zakucao skoro preko svih protiv kojih je igrao… Jest, stvarno ima pravo Marko, prisjećam se mnogih nezaboravnih, munjevitih, npr. ono preko Mourninga u finalu Igara dobre volje u Sijetlu… Onako ležerno, ljevačom, na orkestrirano defense, defense domaće publike…

Tkačenko, Ewing, ili bilo ko drugi…

Jovan Kosijer kaže da je taj pobjednički performans protiv Amera na njihovom terenu, sa Petrovićem i Divcem na tribinama, jedno od najvećih ostvarenja reprezentacije SFRJ u povijesti, a također ističe da – Ako je netko veći od Kreše, onda je to Toni Kukoč, sezona 1990-91 je prosto unikatom Yu košarke….

Ako pogledam što rekli su o Kukoču neki drugi čuveni protagonisti ne samo južnoslavenskog basketa, moram da priznam da se u svakoj od tih izjava krije neki novi razlog Tonijeve veličine. Aleksandar Gomeljski, legendarni kouč „zbornaje komande“ kaže za Spliću da je generalom košarkaških finala, dok je čuveni Dr. J (jedan od retkih Amera koji ga je gotivio, valjda zato što je bio nesputanim artistom poput njega) o njem izjavio da je totalni košarkaški freelancer, iliti slobodnjak. I među domaćim uglednicima Kuki je prilično omiljen. Legendarno krilo zagrebačke Lokomotive, Dragan Kovačić, izjavio je da je Toni Kukoč najveći prosto zato …jer objedinjuje ono najbolje u igraču košarke, mali ego, veliku nesebičnost, a njegova razina i u napadu i u obrani jest ona najviša moguća… Drugo legendarno krilo ex-Yu košarice, Dražen Dalipagić, veli ovako“… Krešo je najveći, ali najviše mu se približio Toni Kukoč…“ Tonijev višegodišnji kouč iz Jugoplastike, legendarni Božo Maljković, ističe kako je Pink Panter igrač sa najviše dara s kojim je radio, dok njegov suigrač iz Jugoplastike, Dino Rađa, smatra kako je Kukoč uvijek bio više umjetnikom nego košarkašem. Zoran Čutura, nekoć čudesno neobično krilo trofejne Cibone, danas uvaženi novinar, ističe koliko je lako bilo igrati Tonijevim suigračima, jer bi ovi često do svojih poena dolazili ni sami ne znajući kako… A što bi tek rekli (da su živi) TV bardovi poput Dragana Nikitovića i Borisa Mutića koji nikad nisu krili oduševljenje Kukočevom igrom i djelom…

I moglo bi ovako unedogled sa svim tim slavnim imenima i hvalom Tonijeve igre koja je bila i ostala neprevaziđena u mnogim aspektima, ali vrime je da i ja kažem koju o Kukiju. U svakoj od prethodnih tvrdnji čuči zrnce istine, a jedan od meni bitnih razloga Kukočeve veličine, osim njegovog nedvojbenog igračkog umeća, leži i u činjenici da nije bio nešto posebno obljubljen u nekih čuvenih saigrača. Već sam pominjao nevolje u Americi i Tonijeve trzavice s Pippenom, Philom Jacksonom i Jordanom, ali njega nisu pretjerano šmekali ni neki domaći umjetnici poput Mirkeca Novosela i još nekih legendarnih imena… Kako čas prolazi, lagano zaboravljamo i velikodušno praštamo. A ljudska bića u stanju su oprostiti sve, baš sve – osim uspjeha…

Da po starom dobrom običaju zaključim – možda stvari su došle na svoje kako vrime ide. I pored svih tih trofeja i nagrada koji sjajem i brojem čak nadmašuju izuzetna ostvarenja drugih domaćim košarkašima, vrijeme je pokazalo da se Toni ne može mjeriti ni sa onima koji nisu imali kvalitet ili priliku zaigrati u NBA, a njegova popularnost koja je bila na svojoj špici ranih devedesetih ipak nije bila realnim odrazom stanja stvari. Možda smo, kako se i životni vijek Juge primicao kraju, zamagljenom prosudbom glorificirali Tonija iz posve drugih, više nostalgičnih no košarkaških razloga.

Kako bilo, sve je to utjecalo na ovu, ne pretjerano laskavu sliku koju o Kukoču imamo danas iako će mnogi reći suprotno – to da je Kuki bio najomiljenijim košarkašem bivše države. Iz hrvatske perspektive ja tvrdim da nije ni izbliza najomiljeniji! A kako sam već dobrano iskritizirao Tonija za onaj američki dio karijere, siguran seks i pare, konformizam, krivi nutricionistički režim (eh, Evropljani prve generacije), nabijanje kilograma i mišića koji vremenom povukli su nestanak čarolija iz igre ovog Spliće, pa dvije ili tri sezone previše u NBA, ja još mogu da dodam koji minus bez problema. Npr. golf kao pasiju – Stvarno, Toni, brate, koji će ti to u životu? – misli moje neobrazovano i pomalo zavidno ja? Ili ono što jednom dubinskim zabacivanjem izvuče na površinu Dugi Damnjanović, a moglo bi da se odnosi na prekooceanski dio karijere našeg Splićanina iz bajke – „…rano ga uramiše u neki skučeni ram, koji lepo izgleda a ništa ne predstavlja, i iz koga više nema napolje. Kao goblen.“.

No, koliko god ja minusa natovario Kukiju, koliko god ga penalizirao za to što je simbolom one najtalentiranije generacije koja je reprezentativno imala za puno više i nema to prestižno olimpijsko zlato, a mogla ga je imat i protiv NBA zvijezda (možda ne ’92, ali četiri godine kasnije svakako), koliko god ga ja unizio ako iznesem činjenicu da Phil Jackson uopšte ne želi komentirati Kukoča u razgovorima o slavnoj prošlosti Čikaga, koliko god ja fantazirao o tome da mu je supruga isplanirala dobar dio karijere (jebiga, braćo, žena se na Zapadu sluša), Kuki u južnoslavenskoj košarkaškoj istoriji stoji vrlo visoko. Da, stoji – on strši… I mora da strši jer je jednim od rijetkih genija domaće igre basketa i motorom mog „stojadina“ u kojem se izvalio na ultra-visokom drugom mjestu, premda je učinio u svojoj karijeri i više no što je potrebno da bi bio na čelu ove stojadinovske liste…

Košarka je divna, prvenstveno timska igra i često je u korelaciji sa umjetnošću. I u umjetnosti, a vala i u košarici ima utakmica, činova i persona koji nemaju tih potrebnih umjetničkih kvaliteta, ali su neophodni za konačni proizvod, za umjetničko djelo u kojem nisu nosili ulogu režisera i kreatora. Režiseri, scenaristi i glavne zvijezde tih nezaboravnih košarkaških predstava ipak stoje za koplje iznad tih neophodnih radnika, pa tako i Toni.

Kako reče jednom moj najveći zagrebački prijatelj Kraljević Marko – Tonijev najveći igrački minus je što je bio nesebičan. Prenesebičan tako da za se nije ostavio ono slave što ga ide, sve je dao drugima. Ljudi bolje pamte one koji igraju danas i sad, ili su nekoć davali 100 poena…

Ovako je velika finala završavao Kukoč – detalj iz završnice finala SP ’90 u Buenos Airesu

Šta da kažem na taj argument? Već sam reka da je Kukoč najtrofejniji klupski košarkaš naših prostora, evo malopre rekoh da je bija umjetnikom, a osim toga je vjerojatno i najostvarenijim ex-Yu košarkašem jer se dokazao apsolutno na svim nivoima. Ipak, „tek“ drugi na mojoj listi i to ružno, nerealno mjesto u anketama i Kućama… Nešto je sa svitom otišlo u… Rekoh vam to već. Ovim ritmom percepcije svjetovnih i duhovnih vrijednosti, ritmom odumiranja starog (ne samo košarkaškog) vezivnog i obrazovnog tkiva – za idućih desetak godinica, relativno malo nas će se sjećati Tonija Kukoča, jednog od najvećih i najtrofejnijih košarkaša dvadesetog stoljeća, jednog od prvih ambasadora globalne košarke i jednog od ključnih igrača u fuziji NBA lige sa ostatkom svijeta… Na novim i budućim izborima najvećih, na pijedestalima uspomena, uvijek će da ga poraze neki drugi igrači. Baš kao i mnoge od nas u stvarnim životima. Ali ako je neki ex-Yu košarkaš na terenu bio tako koristan a istovremeno nesputan i razigran kao Toni – ja beskonačno žalim što ga nisam gledao, ili uopšte uočio, jer taj mora da je bio mnogo dobar…

(Kraj)

Photo: Privatna arhiva