Ovaj naslov pozajmljen je iz knjige „Dream Team“ (autor Jack McCallum). Radi se o poglavlju koje opisuje kako su nabrijani Jordan i Pippen odigrali svoju najbolju obranu u karijeri baš na olimpijskim igrama u Barceloni ’92, baš protiv Tonija Kukoča koji je već odabrao Čikago kao svoju sljedeću destinaciju karijere. Jes’ vala, stvarno su ga ispipali i zatvorili u tom susretu grupe, ima i na netu za pogledat… Čime li je Toni zaslužio takvu pažnju, pitam se…

Ponovo su se sreli u olimpijskom finalu, a tamo je Toni, u uvjerljivoj pobjedi Amera, odigrao znatno bolje. Međutim, nisam naslovom Kukoč Game htio samo o toj utakmici i turniru, Kukoč Game odnosi se na način Tonijevog poimanja košarkaške igre, njegovog igranja u sklopu iste…

Upoznat lično i personalno s Kukočevim sportskim talentom još dok prebacivao je ping-pong lopticu preko mrežice, bio sam frapiran Tonijevim transferom na košarku. Neđe sredinom osamdesetih, već tad 206 cm visoki Kukoč, zgromio je protivnike na nekom kadetskom prvenstvu koje sam gledao. Znam da je u finalu Neno Videka za Jugoplastiku isporučio fascinantnih 72 poena, ali igračem takmičenja je bio Toni i urezalo mi se da ga je Edo Pezzi nakon finala predstavio kao budućeg nositelja jugoslovenske košarke. Ja u to vrime i nisam baš virova u to, mnogo impozantnije su mi djelovali Videka i njegovih 72 poena nego Tonijevih skromnih deset…

Kuki je tokom idućih godina započeo nevjerojatnu nisku zlatnih uspjeha s kadetskom i juniorskom reprezentacijom Jugoslavije. Niz, koji je svoj vrhunac imao na SP u Bormiju 1987. godine, donio je prvo juniorsko globalno zlato Jugi. Tamo je Kuki, usput i MVP takmičenja, u susretu grupe protiv Amera i njihove zvjezdane selekcije (Gary Payton, Larry Johnson, Lionel Simmons, Stacey Augmon…) izveo jednu od svojih prvih nezaboravnih predstava – do 37 poena u visokoj pobjedi naših momaka, 110-95, došao je pucajući trice 11 od 12! Čak će i selektor naših juniora, proslavljeni Svetislav Pešić, reći da tako nešto u svojoj dugoj trenerskoj karijeri nije vidio.

Kukoč je za najbolji tim Juge na velikom takmičenju debitirao još par mjeseci ranije, a prvu veliku medalju, brončanu, osvojio je na EP u Ateni tog ljeta, par tjedana prije navedenog SP-a juniora u Bormiju. Nije da je Kuki u idućih par sezona imao glavnu ulogu u repki, više je na krilu kotirao Žare Paspalj, ali kad je Toni preuzeo komandno žezlo ljeta ’90, bilo je sasvim jasno da tako svestranog vođu državnog tima još nismo imali. Jedine MVP titule reprezentativne karijere na velikim takmičenjima pokupio je baš tih godina – na SP-u ’90 i Evropskom šampionatu u Rimu ’91. Nisam siguran da je ijedan domaći košarkaš tako bezbrižno dominirao i na klupskoj, i na reprezentativnoj razini, skupljajući glavne trofeje i individualne nagrade ka na božićnoj tomboli.

Osobito impresivni, atraktivni i važni za globalnu sliku tog košarkaškog vremena bili su sudari Jugoplastike sa NBA timovima, Denvera i New Yorka na McDonalds turnirima tih godina. Osim manjka fizičke mase i snage, Kukoč je američkim zvezdama izgledao posve ravnopravan, usput ostvarujući neke sulude statistike u tim tekmama s miješanim pravilima. Na ediciji turnira iz Barcelone 1990. godine, Toni je u polufinalnoj pobjedi protiv domaćina ubacio 23 koša, uz 17 asistencija, 6 skokova, po 3 osvojene i blokirane lopte! Nesretnome Jimenezu je blokirao loptu tako što ju je uhvatio u zraku! U finalu protiv New Yorka ubilježio je 18 poena, 12 asista, 8 skokova, 4 ukradene lopte i 2 blokade, jednu od njih na konto Pata Ewinga, superzvezde američkog tima. Kako je ovaj samo bio sretan kad je nešto kasnije vratio bananu Splići…

Istorijsko finale McDonalds opena 1989. godine završilo je 135-129 za Denver

U tom trenutku više nas je kontalo da je Kukoč vrlo blizu Jordanu i Magicu, možda još koju sezonu iskustva i 5-6 kilograma mišića iza njih… Kuki je i draftan ljeta 1990, istina tek na početku drugog kruga američke NBA lutrije, ali i prije epohalnih predstava na Igrama dobre volje (Goodwill Games) i Svjetskom prvenstvu u Argentini koje bi mu značajno podigle rejting.

Jedan od razloga zašto mnogi percipiraju Tonija kao genija domaće košarke jest i njegov nivo igre u obrani, barem onaj koji je prezentirao u evropskom dijelu svoje dvadesetogodišnje karijere. Kako sam već pomenuo da je bio najboljim „kradljivcem“ i blokerom Juge ranih devedesetih, samo da dodam da je u tri pobjednička finalna sraza Jugoplastike u Kupu šampiona Toni zabilježio čak 8 blokada. Unatoč tijelu koje je još bilo nespremno za žestoki ritam NBA susreta, Kukoč je individualnu obranu odveo na novi nivo – zadržati Petrovića na 15 ili Paspalja na 9 poena na vrhuncima njihovih karijera, nije za bacanje.

Toni je svojih efektnih 15-20 poena u prosjeku oplemenio nesebičnom igrom koja je prštala atrakcijama i dotad neviđenim dodavanjima. U periodu od 1990. do 1999. godine, na ukupno sedam velikih reprezentativnih takmičenja koja je u dresu SFRJ i Hrvatske odigrao, uvijek je bio među trojicom najboljih asistenata na tim velikim turnirima, a čak na 4 šampionata je bio najboljim dodavačem. Ni prije, ni poslije Tonija, ovo nije ostvario nitko od domaćih košarkaša. Mislim da se ovoga ne bi postidio ni Miloš…

Idemo redom:

• Zlatno SP u Argentini ’90, đe je Toni MVP, usput je treći asistent s 4,6 lakih loptica svojim suigračima
• Zlatno EP u Rimu ’91, Toni opet MVP takmičenja, trojke 83%, skromne 3 asistencije po susretu su najviše na turniru
• Master-srebro zlatnog sjaja Olimpijskih igara ’92 u Barceloni nakon finala s originalnim Dream Teamom (Toni 16 poena, 9 asista u finalu). Kukočev prosjek od 6 dodavanja je drugi najbolji na turniru, iza suludih 8,3 by Mr. Šarunas Marčuljonis.
• 

OI u Barceloni jedan su od vrhunaca Tonijeve karijere

• Svjetsko prvenstvo ’94 u Torontu, Hrvatska bronca i Tonijev prosjek od 6,8 dodavanja je drugi na turniru, samo 0,1 asist iza Argentinca Milanesia. Kuki je imao otkačenih partija poput 15 asistencija Kini, 12 Kanadi, 10 J. Koreji, ali je u polufinalu izgubio titulu najboljeg dodavača svojom najslabijom partijom u reprezentaciji Hrvatske. U tijesnom i ružnom porazu protiv Rusa, 64-66, Toni je za 35 minuta na parketu ostvario samo 5 poena i 2 asistencije?!
• Epsko EP u Atini ’95, Hrvatska i Kuki uzimaju svoju do danas posljednju medalju. Splićanin je u prvoj petorci takmičenja i vodi na listi asistenata sa brojkom 5,3 pored svog imena. Protiv Finske ostvaruje neviđen podvig (prvi put u istoriji evropskih prvenstava) – 15 poena, 12 asista i 11 skokova jesu tripl-dabl braćo.
• OI ’96 u Atlanti. Hrvatska u padu na 7. mjesto i pored nenormalnog turnira Tonija Kukoča. 16,1 poena i 7,2 skokova prosečno su među najboljim statističkim rezultatima, a 7,8 asistencija je uvjerljivo prvi prosjek turnira. U porazu od Litve (kojeg mnogi Kukiju uzimaju za zlo), Pink Panter je zabilježio 33 poena, 11 skokova i 6 asistencija.
• EP ’99 u Francuskoj, posljednje reprezentativno takmičenje koje je Toni odigrao za Hrvatsku koja polagano dotiče dno. U 31-oj, nakon naporne NBA sezone i već malo iza igračkog zenita, Toni je predvodio sve dodavače prvenstva sa 6,3 realiziranih pasova po tekmi, a bio je i 7. strelac (14,5 ppg), 6. skakač (6,3) i 6. kradljivac lopti (1,7) na turniru. Kuki je nakon ove epizode i debakla Hrvatske prozvan od većeg dijela domaće javnosti, nastavljajući tako kontroverze kritika koje traju još od početka devedesetih vezano za razinu njegovih igara u dresu Hrvatske.

Ove čudesne statistike i stavke iz evropskog i reprezentativnog dijela karijere Kukoč nikad nije sasvim prekopirao u NBA ligi. Iz više objektivnih razloga. Ipak, i tamo je bio jedan od najraznovrsnijih igrača, ubilježivši 4 triple-double učinka u karijeri. Od ex-Yu košarkaša tako nešto pošlo je za rukom samo Divcu (8x) i otkačenom Jokiću (čak šest puta ove sezone). Čarobnjak Kukoč nas je mnoge nekoliko divnih godina držao u divnom snu da je sve moguće. A onda smo se probudili…

Photo: Privatni album