Početna BLOG: SOULYHrvatska: € – basket

Hrvatska: € – basket

od Duško Miletkovič Souli
21 pregleda

Loženja na košarku nikad dosta… Bilo da se radi o kvartovskom basketu tri na tri, tupom blejanju u ekran polu-razumljivog šarenila NBA karavane, izvjesnosti Evrolige, prepričavanju domaćih, jadranskih aktualnosti koje iznjedriše i neku novu drugu ligu (o drugoj i drugim ligama nešto više uskoro) ili prosto o velikim takmičenjima koja dese se jedanput godišnje. Iliti dešavala su se ranije…

Taj slučaj velikog natjecanja trebalo bi bit i ovo pretenciozno takmičenjce koje još uvek gordo nosi ime Eurobasket. Pretenciozno zato što ne more da primiriše šampionatima prošlosti na kojima nije nedostajao niti jedan bitniji košarkaš (sjećam se takvih, vjerovali ili ne), a i budući dobitnici ordenja čine mi se sve izvjesnijima. Čim je domaćinstvo u Turskoj… U stvari, od kako su konce igre preuzeli pravnici i marketinški stručnjaci (inače, Turkish Airlines ima sasvim solidan Mousse, ni stjuardese nisu za bacit, dok Dogus grupa je ionako vlasnikom mnogih duša s ovije prostora) nekako mi se prestiž ove priredbe smanjio na veličinu sitnijih alatki i bolje bi joj pristajao naziv iz naslova ovog teksta zbog svih ozljeda, povreda, izostanaka i trbušnog plesa projicirane valute. Evro je uvik euro. Čak i ako ga gledamo (tim bolje) svake prestupne…

Kad sam razrešio dilemu kako emocionalno da pristupim ovogodišnjem Evrobasketu koji se, osim u Turskoj, kona i u Finskoj, Rumunjskoj i Izraelu, po principu rastućeg globalnog sela, htio bih poneku o učesnicima i mogućim scenarijima domaće mi hrvatske košarke. Po mom skromnom mišljenju, uopšte ne stojimo loše na ljestvici pretendenata, kao i uvik uostalom. Sastav je nešto stariji no inače, zahvaljujući povratku nekolicine prekaljenih veterana u reprezentativno jato, ali i zreliji za prošlogodišnje četvrtfinalno iskustvo sa olimpijskih igara, kao i za ono s prošlog Evrobasketa đe nas je ka parni valjak pregazila ni manje, ni više, nego češka košarkaška velesila.

Na greškama i porazima se uči, barem oni pametniji to delaju, a ja najveću vrlinu ovog hrvatskog tima, osim nabrijane igračke osovine Šarić-Bogdanović, vidim u Aci Petroviću koji s klupe puni svoj selektorski CV. Nekako gotivim tog Acu, punokrvnog člana najveće košarkaške familije evropske istorije, sve više i više ga gotivim kako vrime prolazi. Zadržalo se u njem podosta od stare igračke iskre, a bogatiji je za breme brojnih poraza i vlastitih grešaka, štoviše on je davno uvidio da smo si za prokletstvo 1995, prosipanje 2001 ili krađu 2005, najviše krivi sami. U posljednje vrijeme još je napredovao po tom pitanju jer je u stanju to podijeliti i s košarkaškom javnošću, a to je stvarno iskorak od sedam milja. Ćutim buduće Petrovićeve poteze s klupe, osjećam taj precizni produkt šegrtluka u velikog Mirka Novosela i – držim mu palčeve, šta ću…

Osim Ace koji je na pravom mistu, sastav reprezentacije je, kako rekoh, obogaćen povratnicima (Tomas, Žorić i Marko Popović s punih 35, nakon šest godina na velikom turniru) pa je i najstarijom repkom novije hrvatske povijesti. Klasikom je nedostatak kvalitetnog razigravača koji muči hrvatsku košarku još tamo od Pina Đerđe, ali Aco je zamislio da uz Popa, pretplaćenog Roka Lenija Ukića i pleja po potrebi, Krune Simona, povede i Dominika Mavru koji je još potpuno zelen za ove razine. Ipak ga je na kraju prekrižio u korist Ivana Buve, debitantske ispomoći pod obručima. Možda su moguće i kombinacije bez klasičnog centra u petorci ili sa tri beka, ovisno o protivnicima, ali mislim da je Hrvatska, osim problema s pravim plejom, prilično tanka i na petici jer Bender to nije, a Žorić i Planinić su ipak drugom evropskom klasom.

Unatoč tome i uprkos otkazima nekolicine košarkaša, najbitnija će biti kemija unutar momčadi. Što se nedostajućih tiče, trojica žutokljunaca iz NBA lige (Hezonja, Zubac, Žižić) nisu još zajednički skupili tri dobre utakmice u karijerama, tako da njihov izostanak ne bi trebal biti nekim nedostatkom. Veći problem vidim u nedolasku ponajboljeg hrvatskog centra posljednjih godina, Mire Bilana, koji je selektoru Petroviću objasnio da nije baš najbolji u glavi jer još traži neki inozemni angažman. Kad nisi u glavi, ne bi bija ni u telu, zasigurno pomislio je Aco i povukao je poziv Bilanu.

Atmosfera u hrvatskom košarkaškom narodu mi se čini nešto smirenijom i opreznijom no pred prošla takmičenja, nema nekih bombastičnih najava. I oni najdrčniji su se malo opametili, valjda su skontali da je u košarci isto ka i u životu – il’ ga daješ il’ ga primaš, nema treće – pa kako smo primili poprilično u zadnjih par decenija, nadanja za prvu medalju hrvatske košarkaške istorije, prvu koju je sama proizvela, su još uvijek tu, ali o njima nešto tišim tonom. Naravno, ne postoji nikakav kompleks manje vrijednosti u odnosu na Srbiju koja je ipak svjetskom klasom – kažu upućeniji.

A što se svjetskih klasa tiče, nakon svih onih „povreda“, zabrana, potpisa ugovora, tj. nedolaska otprilike polovine košarkaša koji su trebali biti učesnicima ovog prvenstva, nekako mi najozbiljnije izgleda sastav Španije. Upoznat sam s kvalitetom devetorice na njihovom rosteru i iako više nemrem da ih gledam u završnicama velikih natjecanja bez nostalgičnih suza u očima, opet su mi najozbiljniji kandidati za slavlje. Turska je domaćin kako rekoh, a sve šta su napravili u svojoj istoriji, napravili su na domaćem terenu, Francuska i Litva svakako, dok poprilično proređena Srbija možda nehotice pomiluje srećom prekodrinsku braću onom poznatom, narodnom – Eh, sirotinjo i bogu si teška…

Kad smo već kod narodnih poslovica, uzrečica i frazica, bolje i to o sirotinji, nego onaj horor slučaj s prethodnog evropskog prvenstva kada sam, gledajući iživljavanje Češke nad našim jadnim momcima, utripovao da iz nekog ćoška jezivo i škripavo dopire ono, iz detinjstva zakodirano – Daj, baba, glavu…

Photo: FIBA

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar