Proteklih, davnih desetljeća života bivše države, košarkaši s područja bivše Jugoslavije igrali su naglašenu ulogu u povijesti evropske, ali i svjetske igre, slično kao i danas, samo malo jače. Enorman broj igrača pružio je fantastičnu košarku, barem u nekom razdoblju svoje karijere, a ovaj sićušni podsjetnik trebao bi poslužiti slaganju mozaika o vrhuncima određenih igračkih karijera, barem što se dosega u domaćem prvenstvu zajedničke države tiče. Ako, zbog nedovoljne informiranosti i, prije svega košarkaške statistike i dokumentacije, ispustim onaj pionirski period od prvih 10-15 godina razvoja košarke na domaćim prostorima, storija počinje negdje na prelomu pedesetih i šezdesetih, pojavom tzv. srebrne generacije, koja je dala više imena koja ćemo pronaći na ovoj listi. A ako sam neđe fula’ za stotinku – tu će me ispravi neko od preciznijih drugova.
***
Petrović ’87
Draženova sezona ‘87 je potpuno drugačijim primjerom. Ova je na tragu najbolje sezone ikad odigrane na ovim prostorima. Ipak to nije, a objasnit ću i zašto. Kao svakome nezrelom pubertetliji i košarkaškom masturbatoru, i meni i mojim tadašnjim drugovima je Petrović u svoje svega dvije prethodne sezone postao religijom i najvećim igračem u povijesti države. Poraz od Zadra ‘86 u majstorici smo (kao i svaki normalni žitelj bivše države), smatrali za slučajnost koja se dešava jednom u stotinu godina. Cibona će nakon tog iznenađujućeg kolapsa doživjeti pravo malo gaženje od strane Žalgirisa na Interkontinentalnom kupu, a izgubit će od Partizana još u četvrt-završnici domaćeg Kupa tog istog ljeta ‘86. Tri izgubljena trofeja u samo par mjeseci! Nešto čudno se u Ciboni događalo već tad, samo mi školarci još nismo povezivali stvari. Nema veze; Dražen i društvo će poharati YU-ligu sa 22 uzastopne pobjede i nijednim porazom u regularnom dijelu sezone ‘87. Dražen ostvaruje prosjek od 37 poena po susretu, malo manje no sezonu ranije, ali je na istom nivou i u Kupu pobjednika kupova, koji Cibona osvaja bez ijednog poraza. U playoffu će “vukovi” ostvariti još tri pobjede i onda izgubiti dvije uzastopne utakmice polufinala sa Crvenom zvezdom. Iako Dražena ne možemo kriviti za direktan gubitak još jednog naslova, vrlo je čudno da tim, koji uz njega ima još dvojicu najboljih bekova prvenstva (Aco i Danko), reprezentativno krilo Čuturu i iskusne vukove Knegu i Nakića pod košem, pada od jedva nadprosječne Zvezde, kojoj je realno najboljim igračem Zoran Radović (iako su poletarci Prelević i Ilić odigrali ulogu dželata Cibone).
Divac ‘89
Kao i Draženova sezona ‘87, Divčeva sezona ‘89 ostat će upamćena kao jedna od najfinijih godina nekog domaćeg igrača. Zašto se onda nalazi tek na “Spomen ploči”, zapitat ćete se? Zato što ju je pokvario sam finiš sezone i gubitak prvenstvene titule u srazu sa Jugoplastikom. I pored toga što je za najboljeg igrača prvenstva proglašen njegov suigrač, Žarko Paspalj, jasno je da je Vlade Divac bio pogonskom silom Partizana te sezone. Briljirao je sa 22-12 poeni-skokovi brojkama u prvenstvu (plus gomila nevidljive statistike), a bio je uvjerljivo najboljim pojedincem beogradskog kolektiva u osvajanju domaćeg Kupa i Kupa Radivoja Koraća. Mrljicu na cijelu sezonu je bacilo finale playoffa protiv splitske Jugoplastike. Ne možemo reći da je Vlade odigrao to finale ispod očekivanja; u prvom susretu je bio tragičarem (opet) jer mu je posljednji šut iscurio iz obruča, dok je u drugoj tekmi u Splitu, Jugoplastika prosto preokrenula tok susreta u posljednjim minutama, prije no što su igrači i rukovodstvo Partizana napustili parket dvadesetak sekundi prije kraja.

Osvajanje još jednog domaćeg naslova bi Vladu zasigurno izdiglo koju stepenicu više u mojim uspomenama jer je i ostatak godine bio bajkovit za njega – nakon Eurobasketa u Zagrebu, na kojem je opet bio sjajan, on je izabran od strane Los Angeles Lakersa i odlazi u NBA, štoviše, postaje prvim igračem s područja bivše države koji igra važnu ulogu u najjačoj ligi svijeta. Na kraju godine, Divac je izabran za najboljeg evropskog igrača u izboru talijanskog tjednika “Superbasket” (Mr.Europa).
Rađa ‘89
Dino je imao puno i mnogo velikih sezona, nebitno da li govorimo o prvenstvu bivše države i njegovim predstavama u Jugoplastici ili o inozemnoj karijeri, u kojoj je blistao u Italiji, NBA ligi i Grčkoj. Dino je kao igrač eksplodirao u sezoni ‘89, kad Jugoplastika uzima svoju prvu evropsku krunu. Rađa je MVP Final Foura u Münchenu s 20 koševa i 10 skokova u finalnoj tekmi. “Žuti” su prvi i u domaćem prvenstvu, gdje je Dino na sličnim brojkama cijelu sezonu.

Moment, koji je meni osobno definirao Dina Rađu kao velikog igrača, dešava se na Eurobasketu u Zagrebu. On se na velikoj priredbi predstavlja kao silovita, nezaustavljiva napast u ofanzivnom ansamblu Dude Ivkovića. U najboljoj je petorci prvenstva, nakon 25 koševa i brojnih zakucavanja u finalu protiv ubogih Grka. Samo par dana nakon toga, izabran je, kao 40. na draftu od strane Boston Celticsa, ali u NBA neće još četiri godine. Nekako mi se čini da je najbolje partije pružao u kombinaciji s Kukijem i Vladom na terenu.
***
Muzej voštanih figura:
Ovdje je samo (nažalost) deset legendarnih sezona po mome izboru, deset godina koje legendarni likovi YU-košarke dadoše dok ordinirahu u domaćem prvenstvu, evropskim kupovima i na velikim reprezentativnim takmičenjima:
Daneu ‘67
Ovu listu genijalnih igara loptanja basketom počinje trajni gospodin Ivo Daneu. Nije riječ o jednoj od sezona kada je Olimpiju vodio do naslova prvaka Jugoslavije, a učinio je to ukupno 6 puta. Zašto onda sezona ‘67? Daneu je te sezone napunio 30 godina, potvrdio se kao izuzetno trajan igrač (u to vrijeme aktivan više od dekade) i odigrao je svoju najbolju individualnu sezonu u prvenstvu, začinjenu s 30 poena u prosjeku, dok je Olimpija završila iza Zadra u prvenstvu. Ivo je te sezone vodio ljubljanski klub do njegovog drugog polufinala u Kupu Prvaka.

Na Final Fouru odigranom u Madridu (da, igrao se i tad), “zmajčeki” su tijesno pali protiv Reala u polufinalu i na kraju završili posljednjim od velike četvorice. Daneu je ubacio 63 koša na ove dvije utakmice, a ovu brojku će kasnih osamdesetih na F4 nadmašiti samo Galis (69 koševa) i McAdoo (64). Najveći moment godine za Daneva se odigrao na Svjetskom prvenstvu u Montevideu gdje je Jugoslavija završila – naravno srebrna. Ivo je pružio svoje najbolje reprezentativne partije, dodao je petnaestak poena po susretu, a naročito dobro je odigrao protiv najjačih – u tijesnoj pobjedi protiv Amera u polufinalu, Daneu rula sa 26 koševa, da bi protiv Sovjeta u finalu stavio još 23. Postaje prvim igračem iz bivše države koji završava svjetsku priredbu kao MVP natjecanja. Na kraju te godine, Daneu postaje drugim košarkašem bivše države (Korać ‘60) koji je proglašen za sportaša godine u zemlji.
(Nastaviće se)
Photo: Printscreen