Uživam da pecam. I na moru i na rijekama. Uglavnom sa površine vode. Majstor sam bez skromnosti lažne, jer lete mi na udicu brojni cipli, lice, brancini, klenovi i pastrmke, a jedno od omiljenih mjesta mi je reka Kupa koja u jednom dijelu svog toka razgraničava Hrvatsku od Slovenije. Ako pređete na drugu stranu obale – u Sloveniji ste, u oblasti koja zove se Bela Krajina po slovenskom. Znate, zajebani smo mi Hrvati, a bogami zajebani su i komšije Slovenci. I pored toga što se međusobno ne šmekamo puno, zajebani smo i jedni i drugi. Kad nam neko kaže da smo Balkan, mnogima od nas, tisućljećnih kulturnjaka, ježi se koža.

Ja sam, eto, poprilično nekulturan Hrvat, ne smrdi mi baš toliko Balkan, a srećom imadem drugova u nekulturi i sa ove moje, i sa one druge strane rijeke Kupe. Kadgod sretnem Petera Vilfana, koji ljetom dolazi na to mjesto di ja pecam, osjećam se manje usamljenim jer mi smo braća u toj nekulturi. Ni njemu Balkan ne smrdi, a uvik je susretljiv, stalno u veselom društvu, k’o da želi iskoristit svoj život do maksimuma, baš onako kako ga je načinjao na košarkaškim parketima Jugoslavije. I, pazite sad, čovjek je to raznolik – pa samo ovo malo vremena (ovih već četrdesetak godina – starimo braćo) što poznajemo ga, zvali smo ga i Peter, i Petar, i Pere, i Pero, i Pera, i Črny Peter i šta ja znam još kakoliga…

Čita sam ja o njem kao o talentu iz Maribora (isto ka i Ivo Daneu), a onda preneražen ostao sam kad je, jedva dvadesetogodišnjak, potpisao za splitsku Jugoplastiku, zamjenjujući na parketu Ratu Tvrdića, bekovskog doajena Splićana što okončao je karijeru. Još zablenutiji sam ostao ispred ganc novog NordMende TV ekrana kad je Pere u dresu splitskog tima, u premijernoj predstavi polufinalne grupe Kupa šampiona 1977-78, sprašija Makabiju 44 koša u pobjedi Jugoplastike 112-111. Isto toliko, u istoj fazi KEŠ-a, nekoliko godina kasnije ubacio je Dražen Petrović Realu. Pero, za razliku od Petrovića, nije im’o trojku, njegovih utakmica baš i nema na internetu, igra je u „starkama“ još – i tako te sitnice karale ga neko vrime karijere. Taj Kup šampiona završio je (po nekoj mojoj statistici) kao treći strelac iza Ščerbijaka i Morsa. Odmah je upao u repku i jeseni ’78 igra na Svjetskom prvenstvu u Manili, u najjačoj ikad bekovskoj rotaciji bivše reprezentacije, uz Slavnića, Kićanovića i Delibašića. U sastavu legendarnog Profesora. I dobio je povjerenje – čak i u finalu di je lakonski ispucava lopte, pokušavao nemoguće ulaze na drugi obruč, ali i pogodio par šuteva kad su Sovjeti preuzeli vodstvo. Nagrađen je zlatom, jedinim koje je s repkom bivše države osvojio na nekom velikom takmičenju.

Pere je u dve sezone u Jugoplastici ostavio itekakav trag, premda su žuti za naslov u sezoni ’79 ostali zamalo kratki unatoč sjajnom timu (Jerkov, Krstulović, Grgin, Dukan, Macura…). Još jednim elementom njegove seksi igre basketa bile su atletske sposobnosti, sjajna brzina i odraz, iako je merio jedva 190 cm, tako da je svojim potezima dizao narode i narodnosti sa sedišta u svakom kolu bivšeg prvenstva. Znate kako je, sjećanja blede, možda pamtimo i krivo, ali ja i danas vidim (il’ jope snatrim samo) ono šta bi danas nazvali – double pump-behind the back – zakucavanjima za raju. Nedavno pogledah dokumentarac povodom 70 godina Jugoplastike i tamo nema Vilfanovih zakucavanja. Nijednog. Razočaran sam ponavljanjem stereotipa, šturim trudom i cenzurom malih stvari koje jedine i donose radost našim životima. Izem ti pos’o majstore.

Peter će ondak u ljubljansku Olimpiju, đe je harao uz Vinka Jelovca i Slobodana Subotića i odigraće više sezona za pamćenje i mnogo utakmica koje danas izgledaju kao da su odigrane u nekoj drugoj galaksiji, u nekom drugom mileniju. Negdi tamo početkom osamdesetih, u susretu protiv sarajevske Bosne, Vilfan je utovario 58 koševa, dok je s druge strane Varajić smjestio 54 u neverovatnom revolveraškom okršaju balkanskih mitraljezaca. Osim prisustva u repki Juge i još par međunarodnih medalja, Vilfan je gadnu nepravdu doživija kad mu je uručen poziv u JNA neposredno pred Olimpijske igre u Moskvi, tak da je bil samo gledalec. Početak osamdesetih donio je i uvođenje plejofa u domaće prvenstvo. Doigravanje proljeća ’83 ostaje upamćeno po urnebesnom dodavanju Petera i Bobana Petrovića, nakon čega su obojica popili tehničke, a onda, kad su se kamere potpuno okrenule s mjesta događaja, Peter je skinuo donji dio dresa i pokazao pozadinu sudijama, našto su ga ovi isključili (dobija je i par tekmi zabrane ako se dobro sićan). Upitan kako i zašto je to napravio, Vilfan veli: “Pa, rekao sam sucu – kad me već jebeš, onda me i naguzi!”

Olimpija je, nažalost, padala sve niže i napustila je Prvu saveznu ligu ’84, a Vilfan se nije više nalazio u reprezentativnim kombinacijama nakon toga. Pomogao je (dvaput ’85 i ’87) da se Olimpija vrati u najviši rang takmičenja, ubacio jednom 70 koševa u drugoj jugoslovenskoj ligi, a jednu, ali vrednu sezonu je odigrao i za beogradski Partizan. To je bila nezaboravna godina za Peru, ne zbog broja koševa koje je zabeležio te sezone, više zbog stajlinga i finese kojom je to radio. Većina vas se sjeća okršaja s Cibonom u polufinalu doigravanja kad Pera poludi u završnici druge tekme u Beogradu; neki se sjećaju i onog incidenta u Šibeniku kad je Pera pljunut od strane fino izgledajuće gospođe u publici prilikom izvođenja lopte. Vilfan je onda pljunuo nju, podigao se suprug dotične gospe, a onda se zaletio Grbović i nabo loptom cijenjenog druga u glavu. A tek simbioza Crnog Pere i Partizanove publike. Jednom tako (nemam pojma ko je protivnik) Pera vrti loptu na nekih 7 metara od koša, ne puca, tapka balun iza leđa i čeka da iscuri napad; odjednom on iza leđa sebi i svom čuvaru protura loptu kroz noge bacajući idealnu asistenciju Slaviši Koprivici, a ovaj, zbunjem takvim pasom, fali polaganje, ali, srećom, odnekud se pojavljuje Savović i prikucava loptu, masa u transu, u delirijumu – ća bi upućeniji posmatrači rekli – fuckin’ Harlem, bre!

Nakon ove epizode u Partizanu, Vilfan se vraća u Olimpiju, ali ne uspijeva do titula š njome iako igra i svoje drugo finale domaćeg kupa. U finalnom srazu drugoligaša IMT-a i Olimpije, Peter maši zadnjih osam lopti iz igre i pokal pripadne Beograđanima. Sezona ’88 je bila najzrelijom u njegovoj podugačkoj karijeri; u povratničkoj sezoni Ljubljančana u prvoligaško društvo on još uvijek strpa 20 poena prosječno, ali igra racionalnije nego ikad u snažnom sastavu „zmajčeka“ đe su pored njega i drugi junaci igre pod obručima – Jure Zdovc, Boban Petrović, Hauptman, Kotnik, Čurčić… Olimpija završi četvrta u prvenstvu te godine, a Vilfan u prvoj petorci prvenstva po mome izboru (zajedno s Petrovićem, MVP-jem Ivanovićem, Divcem i Rađom). Vilfan je raspad države doživija u Ljubljani, ali ne bez novih nesporazuma s trenerima, saigračima, zabave sa publikom, konstantno pun one stare artističke iskre. Igra’ je još početkom devedesetih i kad Slovenija proglasi neovisnost, Peter je prvim kapetanom novostvorene reprezentacije. Tad je uzeo i dva kupa Slovenije, što su i jedine klupske titule njegove karijere.

Odmah po svršetku igračkog dijela karijere, Peter je pokrenuo košarkašku školu, bio čestim sukomentatorom košarkaških utakmica, anagažovao se jedno vrime i politički, pre desetak godina izdašla je i njegova autobiografija i tako dalje i bliže. Peter je ostao jednim od najreprezentativnijih stanovnika „regiona“ do danas, nije zaboravio prostore i živalj kojima je toliko dao, i koji su ga za to nagrađivali, nije postao pretjerano kulturan u ovom dobu promjene vrednosti, u porodicu primi još ponekog balkanskog bratka – Vlado Ilijevski posta’ mu je zetom. Srž i esencija Petera Vilfana nisu bile brojke – 4.750 poena, uz prosjek 21.4 po utakmici u Prvoj saveznoj ligi, ili 121 susret u dresu s državnim grbom đe je postigao 1.129 poena (prosjek 9.3) – ne, upravo suprotno; njegovim bitkom bio je način igre, nesputano, iskreno, nestašno vladanje, i brojni hajlajti koji bi danas okupirali internet da je Pero ima tu sreću da živi u vremenu kad je sve dostupno na mreži svih mreža.

Ustvari, Peter jest sretnikom neviđenim i pored toga što relativno malo nas ga pamti – on igrao se košarke u vremenu koje je bilo idealno i za njega i za samu igru na ovim našim prostorima, ali i za nas, često zabezeknute promatrače njegovih vragolija. Da li bi mogao igrati današnju košarku? Kategorički kažem – ne. Talentom i fizičkim predispozicijama svakako bi i danas bio na cijeni, ali Črny Peter ne bi istrpio da ga trener posedne na klupu nakon što je ovaj pokušao (i promašio) šut sa 9 metara ili dvokorak sa linije trojke na drugi obruč. Vilfan ne bi bio spreman za radničku, disciplinovanu igru sa ogromnim brojem rotacija jer tako ne bi pružija ono šta je radio najbolje. I za to mu hvala – njegova igra basketa, kao i kod Kinđeta i mnogih drugih majstora bivše Juge, bila je meraklijska. Meraklijski basket imao je u to vrime drugu dimenziju vrednovanja koja danas gotovo ne postoji – itekako važan bio je umjetnički dojam, vrhom majstorstva bila je improvizacija. Peter Vilfan rodio se tačno tamo gdje je i trebao da se rodi, točno u pravom vremenu kad je tribalo da se rodi. Zakačio je epohu perfektno.

Hladni dani kad prođu, kad dojde jun ili srpanj misec, kad Kupa padne, a pastrve gladne, tad ću jope se zaputim u Belu Krajinu da uživam u žubora brzaka. I kad ribetina na skakavca se zaleti, kad je strpljivo smorim i u plićaku meredovom zafatim, tad ću iza leđa da čujem onaj poznati jugoslovenski, slovenštinom romantičnom i mekom, obojeni Perin glas – alal vera majstore, daj pet!

Photo: Privatna arhiva i kosarka.sl