Posljednje kompletne sezone košarkaškog prvenstva SFRJ sjećam se sa odsluženja JNA. Onog posljednjeg kompletnog JNA sastava iz sezone 1990-91. Ako se uopšte sjećam. Možda tripujem samo. Bješe to mnogo mračno vreme, tako da svi tripovi bjehu legalnima. Neki od nas ne preživješe to doba fizički, neki psihički, a mnogi ostadoše osakaćeni u svojim sjećanjima, nazorima, shvaćanjima…

Na tu košarkašku sezonu ’91 nakalemilo se nekoliko lijepih pričica, poput Prajine posljednje košarkaške sezone, Kukočeve magije, nikad više ponovljene na ovim prostorima, ili debitantske prvenstvene sezone za jednog klinca u dresu Zadra. Kad u vojničkom ruhu dohvatite „Sportski pregled“ ili neku utakmicu na TV aparatu smještenom u učionici, dok kasarna tone u zasluženi san, radi se o najljepšem trenu tog prohujalog vojničkog dana. U slučaju da niste dobili pismo od drage.

Jednom tako ufatismo neku tekmicu u onom još Kupu Koraća, a na terenu Zadar muči se sa nekim Belgijancima. Muči se tako sve do trena kad Slavko Trninić na parket pošalje poletarca dvometraša prezimena Bodiroga. Taj mali potpuno preuzima tekmu, plijeni čudnim a jednostavnim igračkim fundamentom u koji nekako ko da sabila se čitava istorija Yu-košarke, i u dvadesetak minuta na parketu lakoćom ubilježi 17 poena, 8 skokova i 4 asistencije, oduvavši te male Belgijce potpomognute s par Amera. Nije da to prezime nisam znao, pisalo se o malome u novine i ranije, samo eto, upoznah se s njegovim atributima te sudbonosne sezone.

Sudbonosne i za me i za nj jer nakon iste, slično ka i sam, Dejan Bodiroga je usred nadolazećeg rata morao da počne da jede tvrdi gastarbajterski lebac. I, za razliku od mene, jeo ga je uspješno sljedećih petnaestak godina, pretvarajući tih početnih sedam tvrdih kora u izdašnu i rahlu pitu. Trst, Milano, Madrid, Atena, Barcelona i za kraj loptačke karijere vječni grad Rim. Nije da nije karijeru proveo u najljepšim gradovima Evrope, a nije da nije isto zaslužio svojim basketaškim umijećem.

Jedan od posljednjih velikih košarkaša poniklih u bivšoj državi, Dejan Bodiroga jest jugoslavenskim proizvodom bez ikakve dileme, premda je gotovo cijelu karijeru proveo vani. Jugo-proizvodom je zato jer je još u zrenjaninskom Mašincu okrznut legendarnim Sijom Nikolićem, pa zatim priveden u Zadar od strane genijalnog skauta Kreše Ćosića, da bi tamo izbrusio svoj talent u ključnoj prvoj godini pod paskom drilera Grdovića i Trninića. I u svojoj kasnijoj karijeri, Body Bond je surađivao s najvećim trenerskim imenima bivše države – Tanjević, Obradović, Pešić… – i svima njima pomogao je podebljati njihove kolekcije trofeja. Kao i oni njegove… Jugoslovenski proizvod, premda je, kao i Stojaković, nastupao na velikim priredbama samo za reprezentaciju SRJ.

Zbog rata je dogovorom Kreše i Boše završio u Stefanelu iz Trsta đe je morao pauzirati sezonu ’92 jer je u vihoru događanja potpisao prekasno, ali je već nakon svega par susreta sezone 1992-93 bilo jasno da se radi o jednom od najboljih evropskih igrača premda mu je bilo tek 19. Nije to tih godina izgledalo kao neka bajkovita karijera – raspad države, sezone pauze, financijski problemi Stefanela koji su rezultirali preseljenjem momčadi u Milano, tri uzastopna poraza u finalima Kupa Radivoja Koraća, sankcije reprezentaciji SRJ…, tako da je Dejan na veliku smotru (i prvo reprezentativno zlato) morao pričekati sve do 1995. godine. Da je sve bilo idilično možda bi ovaj MVP Svjetskog prvenstva za juniore iz ’91 bio u sastavu reprezentacije SFRJ već na OI u Barceloni. Možda…

Možda su svi ti porazi i nevolje doprinijeli posebnosti košarkaške karijere Dejana Bodiroge i možda je pravo da je na kraju isplivao kao ponajbolji evropski košarkaš preloma dvaju stoljeća, maksimalno uspješan i na klupskom i na reprezentativnom planu. Možda su ga te sve okolnosti rane karijere očvrsnule i koristile njegovoj karijeri. Nisam najsigurniji, ali Bodiroga je već u svom reprezentativnom debiju na velikom takmičenju, legendarnom Eurobasketu ’95, izgledao kao nadolazeći igrački gigant, obilno participirajući u prvom zlatu SR Jugoslavije. Ponovo je na teren donio neku magiju istinskih Jugo-majstora narančaste lopte, natjeravši raju da se takmiči u slaganju počasnih rima. A puno boljih slogana od danas čuvenog – Sex, Droga, Bodiroga – i ne postoji na ovim prostorima.

Tako će Dejan, okružen španerima zvjezdane generacije Yu-košarke, osvojiti sedam velikih medalja na najvećim natjecanjima u periodu između 1995. i 2002. godine, a čak pet odličja bit će zlatnog sjaja. Kad bih morao da odaberem najkorisnijeg košarkaša SR Jugoslavije, tj. Srboslavije, u tom trofejnom periodu – odlučio bih se za Dejana Bodirogu. Niti jedan drugi domaći igralec nije repku odvukao do uzastopnih naslova svjetskog prvaka! Ni Ćosić, ni Petrović, ni Kukoč… MVP edicije ’98 i hipnotička predstava u finalnom susretu Indianapolisa 2002. godine, di je (ka Mefisto pune forme i sadržaja) stavio devet poena zaredom. Jednostavno – Bodiroga je bio posljednjom košarkaškom zvijezdom mrtve Jugoslavije.

Umnogome je to zasluga njegovog autentičnog, fundamentalnog dara za košaricu. Piksi Subotić, legenda igre u Jugovića, jednom je na ovom sajtu napisao da je Bodiroga bio posljednjim domaćim košarkašom koji je gajio prepoznatljivu fintu. I u pravu je. Bodiroga je bio čak i više – konglomerat najboljeg iz bogate historije Yu-basketa. Ne pretjerano brz ili skočan, Dejan je u sklopu svog talenta raspolagao taktom i inteligencijom, nije se trošio na periferne stvari, uvijek maksimalno koncentriran u odlučnim trenucima važnih susreta. Uz to, tehnika beka, visina krilnog centra, mozak plejmejkera i oružana dozvola košarkaškog ubice… Baš je ova posljednja stavka jednom od najvažnijih u igračkom opusu Dejana Bodiroge – učinak u prijelomnom vremenu košarkaške utakmice.

007 agenti za me oduvijek bili su najprivlačnijim štivom, čak i na košarkaškom terenu. Flemingovog junaka iz priča, stripova i filmova mijenjali su vrsni meštri od rizika koje sam gledao. Uz nenadmašne Ćosu, Kiću, Mirzu, Kukoča i Đorđevića, Dejan Bodiroga figurira kao jedan od najvećih  clutch  košarkaša koje dadoše balkanske gudure. U središnjem dijelu igračke karijere, periodu između 1998. i 2003. godine, bio je sigurnom okladom, šampionom koji je svoje timove vodio isključivo do najviših postolja, a svoju reprezentaciju, posljednji put nazvanu Jugoslavija, do posljednjih zlata koje je osvojila. Za povijest je trijumf u NBA okruženju američkog Indianapolisa, kao i pretvorba izgubljenog finala s Argentinom u oproštajni tango, posljednji za tim kojem je na dresovima pisalo Jugoslavija.

Najbolji moment klupskog dijela karijere, i pored nezaboravnih dana u Panathinaikosu, u mene mu je Barcelona, kronični luzer koji je do Bodiroge i njegovog dolaska u sezoni 2002-03 izgubio svih pet finala Eurolige koje je igrao. Barci evroligašku titulu nisu bili u stanju donijeti San Epifanio i Jimenez, Gasol i Navarro, Karnišovas i Jasikevičius, ali zato Bodiroga je uspio u tom naumu. Iz prve! U tom stadiju karijere, Dejan je predstavljao sigurnih 20 poena u finalu i podizanje pehara. Tako i bi, F4 finale u Barceloni 2003. donijelo je domaćinu premijerni trijumf u Euroligi, Bodirogi već treći, uz drugu uzastopnu titulu MVP finalnog turnira četvorice. Tako lako, rutinski…

Taj nenadmašni dar za košarkašku dramu sretnog svršetka, detalj je koji mu je pomogao osvojiti sve što se dalo u Evropi načinivši ga herojem reprezentacije SRJ. Uz to mnogo solidan  all-round  igrač i meštar usavršene finte promjene smjera, Bodiroga je bio prvi i jedini domaći košarkaš koji je svoju repku vodio do uzastopnih naslova svjetskih prvaka. I to sa znatno okrnjenim sastavom kojeg su činili samo Srbi i poneki Crnogorac! Kad prebrojim krvna zrnca. Sve to u trenucima fuzije NBA lige i ostatka svijeta… Najhladnokrvniji agent 007, Bodiroga je cvao u momentima visokog pritiska a ja sam se kao inferiorni košarkaški ljubavnik osjećao sigurnim od nekog većeg straha. Kad gledao sam Dejana na parketu kako izvodi belu mađiju – nervirao sam se najmanje. Jest da su mu brojne zadnje lopte plesale po obruču, ali mahom sve su ušle i znao sam da će da uđu još kad je lik preuzeo loptu.

Koliko malo je Body Bondu nedostajalo da ga stavim na sam vrh dna stojadinovske liste? Jako malo, milimetarčić… Njemu se mane i neuspjesi mogu izbrojati na prste ruku, toliko je bio magičan i uspješan. Ja lično s Bodirogom imam najveći problem u tome što ne znam koliko je bio dobar u odnosu na svoje prethodnike (sasvim je jasno koliko je dobar u odnosu na svoje nasljednike i koliko Dončić i Jokić dijele njegov, tj. jugoslavenski amanet).

Šta pod ovim mislim – nejasno koliko velik u odnosu na prethodnike? Igrao je u modernom dobu košarke, štoviše bio je njegovom lastom ako već ne rodom (to je Ćosić braćo) kad je, jedva punoljetan, napuštio domaće krajeve i postao gastarbajterom deceniju prije svojih igračkih predaka. Nejasno jest, barem meni, koliko vrijede tri titule Dejana Bodiroge u Euroligi u vremenskom kontekstu „Stojadina“ i u njegovom sustavu vrednota? Da li su one vrednije od šest domaćih titula Ive Daneua i da li bi ovaj drugi uzeo više Euroliga no Dejan da je od 18. godine igrao za evropske velikane? Da li je njegovih sedam velikih medalja i pet zlata više od Ćosićevih 14 i 6 zlata? Da li Bodirogu možemo mjeriti s Kukočem koji je također osvojio tri Eurolige, samo s domaćim timom, minimalnog budžeta, i to do svoje 23. godine, dok je Body na svoje prvo slavlje morao počekati sve do 27. ljeta i vremena kad su najbolji evropski košarkaši već nastupali u NBA, gdje se Kuki, za razliku od Bodiroge, potvrdio, dobru generaciju ranije, na košarkaškoj razini više?

Podebljam li globalizacijsku priču devedesetih Bosman regulom koja je omogućila stvaranje klupskih giganata, istovremeno oduzimajući moć dotadašnjim centrima košarkaške kvalitete, dolazim do toga da je Bodiroga po cijelo doba svoje karijere igrao u iznimno kvalitetnim kolektivima; od Panathinaikosa je, zajedno s Obradovićem, stvorio sapunicu, a trofeji koje je osvajao u dresovima dvaju najvećih španjolskih klubova činilo se da su samo čekali dolazak bijelog Magica kako bi mu pali u ruke. Uz činjenicu da je bio posljednjom zvijezdom Yu-košarke, Dejan Bodiroga jest i jedan od prvih velikih proizvoda fragmentacije košarke koja se desila devedesetih. A i sami znate da sam prema takvima malo postrožio kriterije. Vidite li vi ljudi što mi uradiše devedesete?

Sve ovo nabrojano i još podosta više bio je na košarkaškom terenu ovaj momak imena Dejan Bodiroga, a moram i da vas informiram zašto je ovako visoko, tj. na sjajnom sedmom mjestu stojadinovske ljestvice. Sjebaše ga sitni, jedva primjetljivi detaljčići. Jednim od njih jest i fakat da Bodiroga, iako draftan još 1995. godine od strane Sacramento Kingsa, nikada nije zaigrao u NBA, kao valjda posljednji od vrhunskih košarkaša Evrope. Možda je i bolje da nije, 25-8-8 od strane sporog, tromog Jugovića, davno prije Nikole Jokića, naišlo bi na gadne kritike premda mislim da je otišao tamo neđe do 1998. godine da bi napravio sasma pristojnu karijeru, a i šanse Sacramenta za naslov bile bi puno više s njim na palubi. Bio je bolji „clutch“ igrač no svi u Sacramentu zajedno. Ćosićevoj generaciji nisam za zlo uzeo nenastupanje u NBA, prosto zato jer je bilo takvo vrime, ali za Body Bonda nisam siguran, možda sam mu otkinuo koji promil u „Stojadinu“.

Ako ignoriram tu NBA priču koja se nije desila, zanemarim ona tri uzastopna pada u finalima Kupa Radivoja Koraća, još jedan u finalu Eurolige 2001. godine, a uzmem u obzire sve one neviđeno brojne MVP titule i trijumfe u prvenstvima Italije, Grčke i Španjolske, što je prije devedesetih bila nemoguća misija, dolazim do toga da na klupskom nivou i nije bilo trofejnijeg košarkaša od Dejana Bodiroge. Možda onaj ranije pomenuti Kukoč, koji je u deset godina manje u Evropi osvojio jednako ili više od Dejana. Baš zbog tog Spliće sam možda malo unizio velikog Bodirogu, mada po mnogima on jest jednak ili čak košarkaški superioran Toniju.

Malo sam pogledao i vječne liste izvrsnosti koje ponekad razrješenje dvojbi donose i vidjeh da npr. taj Toni Kukoč, osim tri uzastopna naslova u Euroligi i tri u NBA, ima još i 4 uzastopna u domaćem prvenstvu plus odma još jedno, peto u Italiji. Vrlo slično Bodirogi, dakle, samo malo jače… Mada, Splićanin ima i nevjerojatnih 9 službenih izbora (5 x Euroscar, 4 x Mr. Europa) za najboljeg evropskog košarkaša godine, dok Dejan, prosto nevjerojatno, nema niti jedan. Zato je Body od strane navijača u internetskom glasanju proglašen za najboljeg košarkaša Eurolige u prvoj deceniji 21. stoljeća. Obojica po tri učešća u All-FIBA timu nekog velikog takmičenja, uz napomenu da je Kukoč po cijelo doba karijere bio znatno boljim obrambenim igračem no Bodiroga.

Osim takvih nefer, nepravednih poređenja, jalovih pokušaja subjektivizma zamotanog u činjenicu života, Dejana Bodirogu u „Stojadinu“ determinira prije svega jedna stvar – uspjesi s reprezentacijom SRJ koja je već u njegovom debiju na velikoj sceni povratila evropski tron. Rekoh već nešto o unikatnim, uzastopnim slavljima na Svjetskom kupu i Dejanovim 007 zaslugama, ali znajte da je Body odigrao 10 velikih takmičenja i sa 7 se vratio s medaljom. Pet zlata i tri pokušaja u ništa. Olimpijada u Sydneyu – ‘ajde svakome se desi tu i tamo neki kiks, malo je nezgodno baš na najvećem od svih takmičenja đe je stravična ekipa Srba izgledala predodređena za finale. Olimpijada u Ateni – malo žešći podbačaj s tamo nekim debaklom od Kine za koji je Bodiroga ponajmanje kriv, ali, eto, i drugi put za redom među poniženim olimpijskim učesnicima. Oproštaj od repke, sad nazvane Srbija i Crna Gora, na domaćinskom Eurobasketu 2005. godine – ufff, ovo mu stvarno nije trebalo, manje bilo bi znatno više.

Rekoh tek mrvu toga o Dejanu i njegovoj košarkaškoj visosti i pretpostavljam da je prilično općepoznato. Čak si mislim i da brojni zaljubljenici u basket znaju mnogo više toga o njemu od moje malenkosti i da imaju bogatije uspomene na njegova evropska osvajanja. Ali budite sigurni da nitko od vas ne zna kakve sam ja rijetke prosvjetljujuće proživljavao trnce one zlosretne zime 90/91, u hladnoj sarajevskoj kasarni, na pragu nove etape življenja košarke, kad po prvi put ugledah tog žutokljunca s brojem 15 u dresu Zadra kako se pojavljuje među nama samrtnicima i otkriva nam istinu da je posljednjim košarkaškim Bogom u Jugovića braće.

Photo: Twitter