Apokalipsa. U Hrvatskoj i posvud. Jučerašnji potres u Zagrebu lišio me i ono malo egzistencijalnih nakupina što nataložiše mi se u snima kao neodvojive. Uvredismo bogove još davno i kazna stiže. Za sve one koji duboko vjeruju. Srećom, relativno lukava sam ja kukavica, tako da sam se još pred koji tjedan povukao u relativnu sigurnost mog minijaturnog otočića. Sad (još dok je interneta) pomalo slušam vijesti, pomalo raduckam, pa zabacim mamac u smjeru sunca, tupo buljim u glomazan torzo Zlarina i pitam se da li ću ikad više nazad, ili će tsunami val da me splahne ovdje đe sam sad.

Ja vam ionako celo vrime tvrdim da je prošlost bila ljepša, pa dok još sam u situaciji, evo jedan i o tome uz najbolje želje svima da sačuvaju živote, a prije svega razum.

***

Danko od finte

Kad bih izvjesio nagradno pitanje –  S kojim timom je Danko Cvjetićanin bio prvakom Jugoslavije u košarci?  – 99% odgovora bilo bi krivo, jer ljudi bi odgovarali – Naravno, s Cibonom. Jednom za svagda – Cvjetićanin, a ne Cvjetičanin kako to i danas istrajava (sam mi je rekao da je ć a ne č), Danko je bio specijalan talent sa svojih gotovo dva metra visine. Iako je po prirodi bio bek-šuter, često je igrao i na poziciji keca, naročito u paru s Draženom Petrovićem za vrijeme boravka u Ciboni, a bio je dovoljno visok da bi napravio zijana i na poziciji niskog krila.

Točan odgovor na moje pitanje jest – Cvjetićanin je bio šampionom Juge kao sedamnaestogodišnjak s Partizanom u svojoj  rookie  sezoni, 1980-81, u najvišem društvu. Cvjetićanin Danko bio je jedan od najvećih talenata mlađih kategorija u historiji Yu-basketa – na EP za juniore 1982. u bugarskom Dimitrovgradu, Juga je bila srebrna, a Danko je bojovao bitku s Draženom Petrovićem za titulu najboljeg strelca Prvenstva. Na kraju je prvi bio Villacampa s preko 28, Amadeus drugi sa 27 ppg, dok se Danko, iako najboljeg postotka šuta, morao zadovoljiti trećim mjestom s prosjekom od 25.1 poena prosječno. I dogodine, na SP za juniore održanom u Španiji, Cvjetićanin je bio najefikasnijim pojedincem mlade repke (18.4 ppg), ali je Juga završila takmičenje sa šest uzastopnih poraza, daleko od medalja. Iste te godine, on debitira i za najbolju selekciju države za koju će odigrati 109 susreta i ubaciti 974 poena.

Beogradski kolektiv nije Danka iskoristio ni izbliza; malo ga je kalio u OKK Beogradu, a Danko je dogurao do 13.7 poena prosječno u prvenstvu ’84, ali Partizan se u moru neriješenih potencijala (Grbović, Savović, Zorkić, Đorđević…) odlučio za druge, tj. Danka je zgrabio i oteo maher teškog kalibra – Mirko Novosel. Možda i bolje za karijeru sjajnog šutera ka šta je bio Cvjeto, no još prije no što je zaigrao za Cibonu u sezoni 1985-86, on je, trenirajući sa Duletom Vujoševićem na Kalemegdanu, patentirao svoju čuvenu fintu (bič iliti  El latigo kako je prozvaše kasnije, u vrime Bodiroge) koju će odmah s uspjehom demonstrirati na domaćim, ali i na evropskim parketima.

Cibona, aktualni prvak Evrope i Juge, ostala je bez Ace Petrovića (JNA) pred tu sezonu, ali Danko ga je zamijenio više no sjajno. Već u svom prvoligaškom debiju za Cibonu, Cvjetićanin je utovario 36 poena Slogi iz Kraljeva, a tu monumentalnu sezonu Cibone u kojoj je ova ostvarila 21 pobjedu i samo jedan poraz u regularnom dijelu, Danko je odigrao legendarno. Zajedno s Draženom (koji je trpao preko 40 te sezone) ubacivao je skoro 60 poena po kolu prvenstva! Ako je Petrović mlađi bio najboljim bekom Juge tih godina, Danko je ekspresno postao drugim najboljim.

Cibona je te godine obranila naslove u Jugokupu, ali i u Evroligi. Cvjetićanin je sva takmičenja odigrao na izuzetnom nivou, a u finalu Evrolige protiv Žalgirisa bio je najefikasnijim pojedincem Cibone s 24 poena, uz sjajnih 10 od 16 iz igre (62%), zajedno s Ušićem (23 poena) nadomještajući slabiju pucačku večer Dražena Petrovića. Svoju ponajbolju predstavu sezone, Danko je odigrao u famoznoj majstorici za prvaka države protiv Zadra, ali niti njegovih 38 poena (14-22 iz igre) nije bilo dovoljno za naslov. Pomalo je tragično da Danko od finte, kako ga prozva moje društvance iz zadnjeg košarkaškog budžaka, nije osvojio domaći naslov s Cibonom, unatoč tome što je zagrebački tim u prve dvije sezone s Dankom u petorci ostvario nenormalan skor u regularnom dijelu domaćeg prvenstva – 43 pobjede i jedan poraz!?

Nakon te sezone ’86, Cvjetićanin postaje standardnim reprezentativcem i već tog ljeta igra značajno na SP u Madridu đe je Jugoslavija treća. Ostaje upamćen njegov ubačaj sa svoje polovine na kraju susreta s Malezijom, za šta je trebao dobiti novi model Alfe 75, da bi na kraju, zbog poreznih i carinskih problema, uzeo neku kintu umjesto automobila. Što se klupskih ostvarenja tiče, Danko je s Cibonom za vrijme Dražena osvojio još Kup pobjednika kupova u sezoni ’87 i Jugokup u sezoni ’88, igrajući veći broj značajnih tekmi u tom periodu.

Uspjesi s repkom SFRJ uključuju evropsku broncu u Grčkoj ’87, te olimpijsko srebro 1988. u Seoulu, ali Danku reprezentativno zlato jednostavno nije bilo suđeno. Uzeo bi ga ’89 u rodnom Zagrebu da nije teže povredio kičmu tokom te prvenstvene sezone.

Danko se dogodine vratio u stroj Cibone i odigrao svoju najefikasniju sezonu u okruženju Prve savezne lige, bilježeći 20.5 poena prosječno (peti strelac prvenstva), ali više nije figurirao u planovima selektora Ivkovića, a vukovi više nisu bili elitom jugoslovenskih parketa. U Ciboni se zadržao sve do ljeta ’92, osvojivši inicijalno hrvatsko prvenstvo kao svoj šesti i posljednji klupski trofej, a onda se namjerio put Španjolske gdje je dvije sezone nastupao za madridski Estudiantes.

Istovremeno s raspadom bivše države, Danko je obnovio svoju reprezentativnu karijeru, sad nastupajući za novonastalu Hrvatsku. Premijerno srebro zlatnog sjaja osvojio je na mitskim Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine, da bi svoje najbolje reprezentativno takmičenje odigrao dogodine na Eurobasketu u Njemačkoj. Pogođena neviđenom tragedijom odlaska Dražena Petrovića, te nedolaskom Tonija Kukoča, Hrvatska je osvojila brončanu medalju uz ogroman doprinos Cvjetićanina (15.3 ppg) koji je turnir odigrao kao primarna vanjska opcija, unatoč prisustvu više renomiranih Komazeca i Perasovića. Svoju šestu i posljednju reprezentativnu medalju Danko je osvojio na Svjetskom kupu 1994. u Kanadi đe je Hrvatska ponovo završila treća nakon polufinalnog poraza od Rusije i uvjerljivog slavlja protiv Grka u borbi za odličje. Po tri medalje s Jugom i Hrvatskom, nažalost bez zlata.

Na klupskom nivou, nakon dvije godine Estudiantesa slijedila je gotovo identična (13 ppg) sezona u talijanskoj ekipi Reggio Emilia, a onda se Cvjetićanin vrnul domaćim parketima gdje se i oprostio od aktivnog igranja nakon sezone ’97 provedene u Zrinjevcu. Kraj sjajne, berićetne karijere koja je možda mogla biti i veća, ali svakako je bila dovoljno autentična za ulazak u ovo odabrano društvo velikih majstora. Danko Cvjetićanin možda nije dostigao svoje igračke uzore, ali ostavio je u amanet dovoljno trofeja i nepogrešivih sjećanja na igru koja tad još igrala se iz ljubavi.

A onaj ključni razlog što ja gotivim Cvjetićanina, baš onako junački, leži u neponovljivoj lakoći njegove izvedbe na terenu. Šuter bez mane, Danko je bacio mnoge na parket ili u očaj kad je zarolao loptu kao kuglački rekvizit da bi je vratio nazad istom rukom, odlučujući se za šut ili prodor, ovisno o situaciji. Ta finta, više od svih njegovih košarkaških uspjeha, jest njegovom oporukom, naslijeđem koje ostaje zabilježeno za sve naredne generacije koje su došle i koje će doći. A finta je radila itekako dobro i pritom uopšte nije bilo bitno tko je bio s druge strane terena – tu fintu duboko su gutali momci iz domaćeg okruženja, ali i najveće zvijezde Žalgirisa i Boston Celticsa.

Photo: YouTube printscreen