Početna BLOG: SOULYSouly: Feljton Kukoč (prolog) – Elegija klupska  

Souly: Feljton Kukoč (prolog) – Elegija klupska  

od Duško Miletković Souly
15 pregleda

 

Tužno je ovo vrijeme braćo. Mislim na klupsku košarku sa ovih prostora. Simpatiziram ja ovu moju financijski drčnu Cedevitu, al’ izgleda da joj nije suđeno. Možda i zato što sam jedan od skromne i nemoćne šačice njezinih simpatizera, možda zbog višegodišnjeg prokletstva hrvatske košarke, ko će ga znat? Sve nešto ignorišem taj čemer i bol, ali ne ide, ne mogu da se lažem unedogled i još da lažem vas… Već dugo nismo neki igrači. Ne samo u košarici. Jer odnekud neki novi Švabe dođoše, nevaljali ti Nemci, a vala i Bugari, još i Austro-Ugari, a ponajveć zlokobni Turci i njihovi dobro poznati, u narodu nepopularni k…i. Mislim, jasno je da – kukci. I to džinovski oblici skakavičjeg tipa na koje lete i oni najokoreliji klenovi. Jer koliko god klen da je plašljiv, oprezan i mudar, svaki skoči kad skakavac nenadano blisko njeg se umoči.

Ja i nemam neke sućuti prema klenovima, zaslužuju svoju sudbu kad su halapljivi, lakoumni, povodljivi, i padaju na te kukce ali i meni ti turski kukci idu na jetru. Eto, pre par godina, neka nepoznata vrsta napala mi masline, urod pade na 20% normale, ne zna pošten čovek poljoprivrednik više šta da radi… Kako da istera kukce iz masline… I nije kraj… Osim opustošenog ribljeg fonda i nevolja sa uzgojem biljaka, dođoše svi ti stranjski kukci i na košarkaške parkete i zauzeše ih, uvukoše se ka termiti, uzeše nam Balkanoidima mista na njem, izguraše nas kešom, novim pravilima, sponzorlukom i falš demokratijom, ugasiše nadu svima nama što prerano i naivno radovasmo se svršetku sretnom. A ponajviše baš ti zlokobni Turci i njihovi, znate već tko i što…

Eto, i u nas u Šibeniku – pijem tursku kaficu u ultramodernom turskom hotelu, nude mi povoljno tursku ribu, slastice i baklavice – otkud sad to? Srećem mog frenda Hasana, još znamo se iz gastarbajt faze u Belgiji, on je, za razliku od mene, opasno napredovao u životu i fina je manga, radi u upravi lanca turskih kukaca i kaže mi strogo poverljivo – Gotovo je! Konačno! Ove godine zavladali smo Evropom. Respektiraćemo sve manjine, ali mi smo sada glavni igrači. Na svim tržištima. I vidjet ćete da će vam svima bude dobro. Nema Souly da mi se žališ. Nikad više…

Ajd’ dobro. Ko da se Kafka preselio malo južnije. Pokunjeno ćutim i buljim u sloj turske kave na dnu svoje šoljice. Šta da kažem mom prijatelju Hasanu na ovo? U pravu je čovik. Znam da voli košarku Hasan i pitam ga ko mu je najmiliji od sve te njegove turske sile što kroči Evroligom. I jebiga braćo, jasno da Darufašaka mu je ljubavlju. Vesnici nove istorije. Baš ta novokomponovana Darufašaka… Tako mi i treba kad čačkam… Uostalom, eto, penetrirali su ti marljivi turski kukci sve do četvrtfinala najboljeg evropskog košarkaškog takmičenja i sad se ravnopravno biju sa Realom. Sa Realom ljudi. Sjajno za Turke. A opet, s druge strane – jad i nevolja. Košarkaška elegija klupska kako bi rekao jedan naš znani košarkaški pjesnik iz prošlosti:

“Ej, vi muke, nikad oplakane,
Ma kukali preko groba svoga!
O, moj dome – na sve četir’ strane
Zgažen raju usred srca moga!“

A da paradoks trenutka bude veći, ironija maksimalno bolna, a elegija potpuna, iz vrhunskog zvučnog sistema (turska proizvodnja garant) iza mene i Hasana tiho se rasprostire ona Dylanova – The Times They Are A-changin’…

I šta ću, uhvatila me istinska tuga zbog takvog stanja. Sjeb’o me Hasan ka neki kukac dlakav a masan. A kad uhvate me ta tužna, sjebana stanja, kad dotaknu me ljudi, povučem se u sebe, bježim u ilegalu i lečim se ponavljanjem nekih radnji, nekih željeznih navika… Sa sjetom prisjećam se boljih stanja svoje duše i klupskog košarkaštva na ovim prostorima. I svaki put izbavim iz pećine prasjećanja nešto što me prene, oraspoloži i vrati u normalu jer „stojadin“ i služi prvenstveno mene da digne. Tek onda druge. Kad on ne bude dovoljan imam u pripremi i „tristać“ ako zatreba.

Elem, o „tristaću“ (FIAT/Zastava 1300 za manje upućene) malo više kasnije, a da ovo sve i ne bi bilo tako crno i da ne bih preveć drvio o tome kako frustriraju me svi ti stranjski kukci, sestre i braćo, ispričaću vam jednu drevnu splitsku a ono niskobudžetnu i sretnu basnu. Basna zato jer je o životinjskom svijetu, o jednom kukcu, iako više o čudnom konglomeratu pauka i skakavca. Drevna je zato što se desila jaaaaako davno i više nismo ni sigurni da se desila iako je od konca bajke prošlo tek nekih desetak godina – znači kolektivno smo zaboravili u jako kratkom vremenskom periodu pa je basna već postala drevna. A zašto splitska? E to zato jer tako mora a i na tom sportskom planu mi je Split nekako najjačim gradom bivše Juge. To umnogome i zbog ovog kukca, istovremeno pauka i skakavca.

Photo: Privatni album

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar