Tužno je ovo vrijeme braćo. Mislim na klupsku košarku sa ovih prostora. Simpatiziram ja ovu moju financijski drčnu Cedevitu, al’ izgleda da joj nije suđeno. Možda i zato što sam jedan od skromne i nemoćne šačice njezinih simpatizera, možda zbog višegodišnjeg prokletstva hrvatske košarke, ko će ga znat? Sve nešto ignorišem taj čemer i bol, ali ne ide, ne mogu da se lažem unedogled i još da lažem vas… Već dugo nismo neki igrači. Ne samo u košarici. Jer odnekud neki novi Švabe dođoše, nevaljali ti Nemci, a vala i Bugari, još i Austro-Ugari, a ponajveć zlokobni Turci i njihovi dobro poznati, u narodu nepopularni k…i. Mislim, jasno je da – kukci. I to džinovski oblici skakavičjeg tipa na koje lete i oni najokoreliji klenovi. Jer koliko god klen da je plašljiv, oprezan i mudar, svaki skoči kad skakavac nenadano blisko njeg se umoči.
Ja i nemam neke sućuti prema klenovima, zaslužuju svoju sudbu kad su halapljivi, lakoumni, povodljivi, i padaju na te kukce ali i meni ti turski kukci idu na jetru. Eto, pre par godina, neka nepoznata vrsta napala mi masline, urod pade na 20% normale, ne zna pošten čovek poljoprivrednik više šta da radi… Kako da istera kukce iz masline… I nije kraj… Osim opustošenog ribljeg fonda i nevolja sa uzgojem biljaka, dođoše svi ti stranjski kukci i na košarkaške parkete i zauzeše ih, uvukoše se ka termiti, uzeše nam Balkanoidima mista na njem, izguraše nas kešom, novim pravilima, sponzorlukom i falš demokratijom, ugasiše nadu svima nama što prerano i naivno radovasmo se svršetku sretnom. A ponajviše baš ti zlokobni Turci i njihovi, znate već tko i što…
Eto, i u nas u Šibeniku – pijem tursku kaficu u ultramodernom turskom hotelu, nude mi povoljno tursku ribu, slastice i baklavice – otkud sad to? Srećem mog frenda Hasana, još znamo se iz gastarbajt faze u Belgiji, on je, za razliku od mene, opasno napredovao u životu i fina je manga, radi u upravi lanca turskih kukaca i kaže mi strogo poverljivo – Gotovo je! Konačno! Ove godine zavladali smo Evropom. Respektiraćemo sve manjine, ali mi smo sada glavni igrači. Na svim tržištima. I vidjet ćete da će vam svima bude dobro. Nema Souly da mi se žališ. Nikad više…
Ajd’ dobro. Ko da se Kafka preselio malo južnije. Pokunjeno ćutim i buljim u sloj turske kave na dnu svoje šoljice. Šta da kažem mom prijatelju Hasanu na ovo? U pravu je čovik. Znam da voli košarku Hasan i pitam ga ko mu je najmiliji od sve te njegove turske sile što kroči Evroligom. I jebiga braćo, jasno da Darufašaka mu je ljubavlju. Vesnici nove istorije. Baš ta novokomponovana Darufašaka… Tako mi i treba kad čačkam… Uostalom, eto, penetrirali su ti marljivi turski kukci sve do četvrtfinala najboljeg evropskog košarkaškog takmičenja i sad se ravnopravno biju sa Realom. Sa Realom ljudi. Sjajno za Turke. A opet, s druge strane – jad i nevolja. Košarkaška elegija klupska kako bi rekao jedan naš znani košarkaški pjesnik iz prošlosti:
“Ej, vi muke, nikad oplakane,
Ma kukali preko groba svoga!
O, moj dome – na sve četir’ strane
Zgažen raju usred srca moga!“
A da paradoks trenutka bude veći, ironija maksimalno bolna, a elegija potpuna, iz vrhunskog zvučnog sistema (turska proizvodnja garant) iza mene i Hasana tiho se rasprostire ona Dylanova – The Times They Are A-changin’…
I šta ću, uhvatila me istinska tuga zbog takvog stanja. Sjeb’o me Hasan ka neki kukac dlakav a masan. A kad uhvate me ta tužna, sjebana stanja, kad dotaknu me ljudi, povučem se u sebe, bježim u ilegalu i lečim se ponavljanjem nekih radnji, nekih željeznih navika… Sa sjetom prisjećam se boljih stanja svoje duše i klupskog košarkaštva na ovim prostorima. I svaki put izbavim iz pećine prasjećanja nešto što me prene, oraspoloži i vrati u normalu jer „stojadin“ i služi prvenstveno mene da digne. Tek onda druge. Kad on ne bude dovoljan imam u pripremi i „tristać“ ako zatreba.
Elem, o „tristaću“ (FIAT/Zastava 1300 za manje upućene) malo više kasnije, a da ovo sve i ne bi bilo tako crno i da ne bih preveć drvio o tome kako frustriraju me svi ti stranjski kukci, sestre i braćo, ispričaću vam jednu drevnu splitsku a ono niskobudžetnu i sretnu basnu. Basna zato jer je o životinjskom svijetu, o jednom kukcu, iako više o čudnom konglomeratu pauka i skakavca. Drevna je zato što se desila jaaaaako davno i više nismo ni sigurni da se desila iako je od konca bajke prošlo tek nekih desetak godina – znači kolektivno smo zaboravili u jako kratkom vremenskom periodu pa je basna već postala drevna. A zašto splitska? E to zato jer tako mora a i na tom sportskom planu mi je Split nekako najjačim gradom bivše Juge. To umnogome i zbog ovog kukca, istovremeno pauka i skakavca.
Photo: Privatni album