Već sam risao generacijske podjele jugoslovenske košarke pa, na osnovu raščlanbi ljudi upućenijih i inteligentnijih od mene, zaključih da su postojale sljedeće generacije YU-košarke:

1. Pionirska – period od 1945. do recimo 1956. godine, poznat po domaćoj dominaciji Crvene Zvezde i njezinih deset uzastopnih titula. Najvažnija igračka imena tog perioda – Aleksandar Gec i Vilmoš Loci.
2. Srebrna – pojavom Daneua, Koraća i njihove generacije, YU-košarka skače na (puno) viši nivo. Dolaze prvi međunarodni uspjesi i medalje koji svoj vrhunac doživljavaju na zlatnom SP u Ljubljani 1970. godine. Glavna imena – Daneu, Korać, Đerđa, Đurić, Nikolić, Rajković, Skansi i voditelj buduće generacije – Krešimir Ćosić.
3. Zlatna – predvođena Ćosićem u periodu od 1973. do 1982. godine osvaja deset uzastopnih velikih medalja od čega je pet zlatnih. Vrhunac je olimpijsko zlato 1980. godine. Glavni igrači – Kićanović, Delibašić, Dalipagić, Slavnić, Jerkov, Radovanović…
4. Zvjezdana – generacija kojoj je predvodnikom bio Dražen Petrović, a pojavila se s njim i neposredno nakon njega. Uzela je posljednja tri jugoslovenska zlata pred raspad države, a nastavila živjeti kroz reprezentacije Hrvatske i SR Jugoslavije sve do početka 21. vijeka i titule svjetskih prvaka u Indianapolisu – posljednjeg zlata selekcije kojoj je na dresu pisalo – Jugoslavija. Period je okončan jedinom pobjedom u povijesti balkanskih plemena nad selekcijom sastavljenom od NBA košarkaša.
5. Post-jugoslavenska – već krajem devedesetih prošlog vijeka se djelomično preklapa sa pripadnicima zvjezdane generacije. Generalno, sve ovo s ex-YU prostora što danas gledamo na košarkaškim terenima Evrope i Svijeta.

Koja je od njih najbolja? Koja je najveća? Koja je najznačajnija?

Pionirsku bih automatski isključio zbog nepostojećih međunarodnih rezultata, košarka bila je tek u povojima, a značaj ove generacije leži u drugim sferama košarke. Ko se ne slaže sa mnom, možda se složi s izjavom Profesora Aleksandra Nikolića, oca YU-košarke i člana te pionirske generacije (Tempo 1990. godine) – „Tih godina kad je Zvezda dominirala, u Evropi smo bili na dnu tabele kvaliteta.“ Roland-Garros teorija svemira, Hawkingu hvala.

Post – jugoslovenska, tj. i ova današnja, uopće nije temom ove rasprave, dok srebrna generacija iz šezdesetih ima svoje adute i to prilično jake – generacija Koraća i Daneua prva donijela je medalje i približila je jugoslavensku košarku samom svjetskom vrhu. Još 1960. u Rimu, na prvim olimpijskim igrama koje je odigrala, repka Juge poražena je od Amerikanaca sa čak 62 poena razlike. Samo četiri godine kasnije razlika u porazu protiv repke SAD iznosila je 8 poena! Srebrna generacija rapidno je smanjila razliku u kvaliteti Jugoslavije i košarkaških velesila. Na svojim trećim olimpijskim igrama, reprezentacija je osvojila prvu olimpijsku kolajnu, igrala prvo finale – nakon što je savladala SSSR u polufinalu – opet je poražena od Amerike, ovaj put s 15 poena razlike.

Srebrna generacija Koraća i Daneua je također prvom koja je savladala i SAD i SSSR na nekom velikom takmičenju. Desilo se to 1963. na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, gdje je Jugoslavija završila kao srebrna, iza domaćina takmičenja. Kulminacijom generacije bilo je prvo veliko zlato sa domaćinskog SP-a u Ljubljani 1970.

Zlatna generacija pokazala se biti više no dostojnom zamjenom za srebrnu generaciju – u periodu od 1973. do 1982. godine osvojila je deset uzastopnih velikih medalja, od čega 5 zlata, triput uzastopno osvojivši prvenstvo Evrope, dodavši svjetsko zlato 1978. i olimpijsko 1980. godine. Olakšavajućom okolnosti bilo im je neigranje košarkaša SAD na olimpijskoj priredbi u Moskvi 1980.

Zvjezdana generacija, za koju ćemo nas velika većina iz te generacije i onih kasnijih reći da je bila najboljom u historiji jugoslavenske košarke, to pokoljenje ima gotovo neoborive argumente. Bila je to najopjevanija selekcija bivše države, a svi pamte uvjerljivo osvojena evropska zlata iz godina ’89 i ’91, ka i ono između njih, svjetsko iz Argentine. Snaga mita ove reprezentacije počiva i u činjenici da joj nije bilo suđeno nastaviti dominaciju baš kad je ulazila u svoj vrhunac. Nikad prežaljeni sudar s Dream Teamom na Olimpijskim igrama u Barceloni i svi oni nepostojeći sljedeći temom su mnogih popularnih članaka današnjice koji se bave pitanjima – šta bi bilo da je bilo? Kontinuitet medalja ove selekcije nastavila je najprije Hrvatska, a nakon sankcija i reprezentacija sastavljena od košarkaša iz Srbije i Crne Gore koja je u periodu od 1995. do 2002. godine, još uvijek temeljena na igračima iz zvjezdane generacije, osvojila čak pet zlatnih medalja.

Snaga zvjezdane generacije leži i u uspjesima protiv američkih vršnjaka koje je Kukočeva generacija počela da gazi u Bormiu ’87, a potom je to dokazala na Svjetskom kupu u Argentini ’90. Možda najuvjerljivija predstava zvjezdanih dječaka protiv Amera bila je ona pobjeda u finalu Igara dobre volje u Sijetlu, ostvarena bez najvećih NBA zvijezdi našeg tima, Petrovića i Divca. Još me žmarci podilaze na ono Kukočevo kucanje preko Mourninga uz zborno pjevanje pretile američke publike – di-fens, di-fens…

Mnogi koji imadoše priliku čitati moje bilješke o prolaznosti, optužiše me da u svojim uspomenama privilegiram zlatnu generaciju YU-košarke. Vjerojatno su u pravu, a ja ću da nabacim nekoliko razloga zašto je tome tako.

Nema dileme da je po klupskim uspjesima i dometima, zvjezdana generacija YU-košarke iznad zlatne (6 – 1 u titulama klupskog šampiona Evrope). Također dvojbe nema da je to također zasluga i članova Ćosićeve zlatne generacije koja je odgojila i istrpila onu mlađu, prenoseći im stečeno znanje, tolerantno gradeći infrastrukturu buduće dominacije. Zvjezdana generacija Petrovića, Divca, Kukoča, Đorđevića, Rađe… također ostvarila se i na način više – maltene svi su zaigrali u NBA, uz to, bili su za svoje umijeće nagrađeni daleko većim iznosima na bankovnim računima, te neusporedivo većom medijskom pažnjom. Da li im to automatski daje pravo da bi ih smatrali najvećom generacijom? Da li su i koliko su bili bolji od svojih prethodnika i šta točno ide u prilog zlatnoj generaciji (ako nešto uopšte)?

Faktor imena SSSR – zvjezdana generacija nema veliku pobjedu nad Sovjetskim Savezom u nekom finalu. Ima ako računate SP 1990., ali tamo su Sovjeti već bili desetkovani raspadom giganta od države i nedostajali su oni najbolji, igrači Litve poput Sabonisa, Marčuljonisa, Kurtinaitisa, Homičusa… tako da to nije bio Sovjetski Savez kakvog znamo. Na ostalim takmičenjima – poraz ’85 u grupi Eurobasketa gdje je Dražen prvi put nastupio kao vođa pokoljenja, pa onda čuveni, nevjerojatno tragičan poraz u polufinalu Svjetskog kupa dogodine, nakon +9 na manje od minut prije kraja, pa uvjerljiv poraz od Sovjeta bez Sabonisa na Eurobasketu ’87 u Grčkoj, konačno pobjeda u grupi na Olimpijskim igrama u Seulu, zatim uvjerljiv poraz u finalu istih. Sjajan tim Jugoslavije je iduće godine uzeo nezaboravno zlato u Zagrebu, ali nije morao igrati finale protiv zadnjeg kompletnog sovjetskog tima, već protiv Grčke.

Zlatna generacija, za razliku od zvjezdane, porazila je SSSR čak 11 puta uzastopno u periodu između 1973. i 1978. godine, od toga šest puta na velikim takmičenjima, tri puta u finalima, da bi konačno izgubila na Eurobasketu u Italiji 1979., ali je zato Sovjetima vratila dogodine u Moskvi, pobijedivši na njihovom terenu za jedino olimpijsko zlato ex-YU historije. Neke od tih pobjeda protiv SSSR-a bile su vrhuncima igre reprezentacije SFRJ – prisjetite se ležernosti finala u Liježu ’77, egzibicije na pozivnom turniru u Chapel Hillu (rutinskih 97-79) ili onih raspištoljenih 105-92 u grupnoj fazi Svjetskog kupa u Manili ’78. Ko misli da je taj SSSR sedamdesetih (Sergej i Aleksandar Bjelov, Paulauskas, Tkačenko, Miškin, Bjelostenij, Tarakanov, Saljnikov, Jovajša, Jeremin…) bio lošiji nego onaj dekadu kasnije – zaglibio je u predrasudi.

Zlato i zlato – zlata nemjerljiva su iako svako ima svoju specifičnu težinu. Paradoks, jel’ tako? Imamo običaj reći da je reprezentacija SFRJ do evropskih zlata 1989. i 1991. došla nikad lakše, uz dotad neviđenu dozu egzibicije. Jest, stoji, ali promotrite sljedeću listu (za razliku od jednog priznatog slovensko-talijanskog stručnjaka za basket, ja ću u spiku ubacim i Srboslaviju):

Prosječna koš razlika najuvjerljivijih zlatnih momčadi SFRJ i SRJ na velikim natjecanjima:

+23.3 SRJ Eurobasket 2001

+22 SFRJ Eurobasket 1989

+21.6 SFRJ Eurobasket 1991

+20 SFRJ Eurobasket 1975

+18.5 SFRJ Olympic Games 1980

+15.8 SFRJ World Cup 1978

Pomalo iznenađujuće, najveću koš razliku ostvarila je repka SRJ na Eurobasketu 2001. u Turskoj. Sigurno ta selekcija nije bila toliko jaka ka kompletna Juga, ali brojke kažu ‘vako. Sastav iz Rima, bez Dražena Petrovića, od polufinala i Jure Zdovca, bio je barem jednako impresivan kao onaj iz Zagreba dvije godine ranije, dok ni tim s Eurobasketa 1975. ne izgleda loše s koš-razlikom +20. Taj je u borbi za zlato morao pobijediti superjaki SSSR, a koš-razlika bila bi i veća da je u to vrijeme postojala linija za tri poena (jer u to vrime bili smo najbolji dalekometni šuteri plave planete). Spisak zatvaraju reprezentacije sa SP-a ’78 i Olimpijskih igara ’80 koje su ostvarile gotovo jednako impresivnu statistiku. Sad vi recite meni – da li je +22 na Evropskom prvenstvu, s prednošću domaćeg terena i svega pet odigranih utakmica, u rangu sa +18.5 (bez trojke, znam dosadan sam) sa Olimpijade u Moskvi, gdje je tu razliku Juga ostvarila uz osam čistih pobjeda? Meni su svjetsko, a naročito olimpijsko zlato, malo iznad evropskog. Možda griješim, vi braćo ste meritorni pa, prosim fino, izvažite.

Prepreka zvana Portoriko – o problemima s reprezentacijom Portorika mogu posvjedočiti naši zlatnici iz Ljubljane koji su senzacionalno poraženi od karipskih košarkaša na OI u Minhenu 1972. (jebiga Duci, priča interna a svježa kruži – jedan od njih, Mickey Coll, slučajno našao se u prostoriji đe je Mark Spitz smoto neku traljavu pljucu koja uopšte nije radila, al’ se Portorikancu vidjela na testu – Spitzu nije ni na jednom od njih sedam), a isto iskustvo doživjela je i posljednja zlatna repka SRJ sa SP-a 2002. u Indianapolisu. Jedan od razloga zašto zvjezdana generacija i nije bila toliko dobra koliko se misli jest i činjenica da u sva tri svoja pokušaja nisu savladali reprezentaciju Portorika. Koliko god to nevjerojatno zvučalo…

Prvi poraz desio se na Olimpijskim igrama u Seulu 1988., da bi se nevolje nastavile dvije godine kasnije na Igrama dobre volje u Sijetlu (koje je Juga osvojila), a treći poraz ubilježen je na Svjetskom kupu u Argentini, svega par tjedana kasnije. Bio je to jedini poraz na putu do titule prvaka Svijeta. Zlatna generacija nije proživjela iskustvo poraza od strane Portorika, najznačajniju pobjedu protiv njih upisavši na SP-u održanom baš u Portoriku ’74.

Faktor nepobjedivosti – za ljubitelje čistih računa evo sviju sastava košarkaške reprezentacije Jugoslavije koji na velikim takmičenjima nisu osjetili gorčinu poraza, kao dodatak evo i broj pobjeda na putu do zlata:

10-0 SFRJ World Cup 1978

9-0 SRJ Eurobasket 1995

8-0 SFRJ Olympic Games 1980

7-0 SFRJ Eurobasket 1973

7-0 SFRJ Eurobasket 1975

6-0 SRJ Eurobasket 2001

5-0 SFRJ Eurobasket 1989

5-0 SFRJ Eurobasket 1991

Možda zlatna generacija i nije bila tako loša. Niti jedna druga generacija YU-košarkaša nije ostala neporažena na Svjetskom kupu i Olimpijskim igrama. Niti jedna. 10-0 u Manili (uz dvije pobjede protiv SSSR-a i jednu protiv slabašnih Amerikanaca), zatim i 8-0 u Moskvi, gdje je ponovo pao SSSR – nikad neće biti ponovljeni od strane neke reprezentacije iz regiona (čast prošlogodišnjoj Sloveniji). Uz sve navedeno – i koš-razlika tih reprezentacija jest najboljom na takmičenjima globalnog raza. Tih nestvarnih 18 pobjeda, bez ijednog poraza, izdižu zlatne momke stepenik iznad ostalih.

Sasvim je jasno da sam podlegao čarima subjektivnog prilikom sastavljanja svog „stojadina“, tako da ovo o generacijama uzmite s rezervom – to su samo moja mala, lična razmatranja, uz čašicu činjenica i brojki koje su, jelte, neizostavne kad govorimo o košarci. Zvjezdana generacija svakako bila je klupski, marketinški i financijski uspješnijom od svih prethodnih, ali reprezentativni primat ipak ostade u rukama zlatne generacije YU-basketa. Najbitnije i najdivnije je to da su sve te generacije sjajno igrale košarku i izuzetno dopadljivo improvizirale; svaka u svoje vrijeme demonstrirala je svoj osebujni džez – koji bješe ponekad cool, pomalo free, često modal, nerijetko acid, a i sami znate da ja najvolem fusion…

A ona kafanska – Šta bi bilo sa zvjezdanom generacijom da se Juga nije raspala? – to je već temom neke sasvim nove priče, možda više priželjkivane bajke koja svoj izvor iznova nalazi u nostalgično-subjektivnim predjelima svijesti košarkaški ovisnih Balkanoida i onih ostalih, sekundarnih žitelja kugle.

Photo: Printscreen