Moj sasvim dobar prijatelj iz školskih dana, košarkaški potkovan izuzetno, godina mi sličnih, sitnih, krenuo je nešto ranije od moje malenkosti u avanture roditeljstva tako da mu mali ima već tridesetak godinica službe ovozemaljske. Inteligentno čeljade, nema šta, kao i većina današnje mladeži. Stavovi izgrađeni i uravnoteženi na temeljima pisane i predane historije ovih prostora. Wikipedia i ostalo neodoljivo demokratsko obrazovanje. Osvojio me zadnji put kad reče mi jednu prosvjetljujuću: „Striček Souly, znate zakaj je Dražen najveći ikad? Zato kaj je osvojil dve Evrolige s panjevima od suigrača.“

Dobar razlog, nema šta, kontam si ja. Panjine, jebote, kako vrijeme ide, prebrzo prolazi, danas panjine, a nekad bjehu na izuzetnoj cijeni artikli te drvne galanterije, tako da se odmah prisjetih tamo nekih exponata koji vladahu tom drvenom epohom južnoslavenskog basketa. Padoše mi na um i četvorica košarkaških umjetnika što u svom igračkom dosjeu posjeduju nenadjebivu stavku, čak i u današnje demokratsko vrime – olimpijski pobjednik i osvajač Eurolige. Polovina tog četverca, za ne povjerovat, plesala je parketima Juge u dresu zagrebačke Cibone godina sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih minulog vijeka. Ako vas tangira, sami otkrijte tko su ostali, a ja bih mini-sjećanje na najtrajnijeg od njih.

Za neke od košarkaša u bivšoj Jugoslaviji, vrijedila je ona stara uzrečica – ziha voda brege dere. Radilo se o onima koji nikad nisu bili opterećeni statusom zvijezde, uvijek su dobivali mrvice medijske pažnje, ali njihova igra bila je konstantna, učinkovita i nadasve pobjednička, ako već ne pretjerano atraktivna, i uvijek ste se mogli pouzdati u tu varljivu tišinu njihove izvedbe na parketu. Jedan od takvih bješe i ultra–trofejni Andro Knego, najveći centar slavne povijesti zagrebačke Cibone. Više no po svom košarkaškom umijeću, Andro je u naše košarkaške raje bio poznat kao najdlakaviji igralec ovih prostora, a navijači suparničkih timova nagrađivali su ga pomalo bezveznim skandiranjem – skini džemper – dok je zgodni, tihi Knego, stajao na crti slobodnih bacanja. Nije da se on pretjerano nervirao oko toga – bio je smirenim tipom čovjeka koji je svoje rekao na parketu.

A ta njegova nemušta i dosljedna izvrsnost potrajala je punih 19 sezona, od toga čak 15 u dresu zagrebačkog kolektiva. Još tamo od ljeta ’73, kad je iz rodnog Dubrovnika preselio u Zagreb s nepunih 17, Andro postaje sinonim za košarkaša iz sjene. Tim još nosio je ime Lokomotiva, a glavnom zvijezdom bio je Nikola Plećaš. Bile su to godine mijene, tako da klub nije ostvarivao bogznakakve rezultate, ali Knego je sa svojih 205 cm brzo postao prvim imenom pod obručem, spretan i eksplozivan iako ne pretjerano snažan, tako da je uvjerio i selektora Novosela u svoje, na prvi pogled, teško vidljive sposobnosti. Brončani s kadetskog EP 1973. i zlatnik na juniorskom Eurobasketu dogodine, Knego je debitirao za najbolju državnu selekciju već sa 18, a onda i prvo veliko takmičenje, Olimpijske igre u Montrealu 1976. – s 19 godina mladosti. I odmah srebro, prva u nepreglednom nizu velikih medalja za Knegu.

Baš u to vrime i zagrebački tim mijenja imidž; uzima novo ime Cibona, rješava se superstara Plećaša, instalira Mirka Novosela za kormilo, dovodi Mihovila Nakića, Acu Petrovića i još neka nova imena. Cibona ekspresno postaje jednim od najboljih košarkaških timova Juge, ali nije sposobna za veći iskorak ka trofejima sve do osamdesetih. Andro, sad već uzorni kapetan tima, zajedno s Nakićem čini jedan od najboljih visokih dueta Juge i drži Cibonu u gornjem domu domaće košarice serijom pouzdanih igara, rijetko razočaravajući vjernu košarkašku raju. Jedan od seksi elemenata njegove igre za me bila su posve neočekivana zakucavanja jednom rukom. Nenadano je eksplodirao u gužvi, kažnjavajući čuvare silinom, upogonjen nekim misterioznim prilivom adrenalina, da bi potom nastavio igrati kao da se ništa nije desilo.

Olimpijskome srebru dodao je svjetsko zlato ’78 u Manili, a onda je odigrao sjajnu prvenstvenu sezonu 1978-79, svoju dotad najbolju, s dvadesetak poena u prosjeku, ali EP u Italiji tog ljeta nije vidio i morao se zadovoljiti manje vrijednim srebrima, s Univerzijade u Meksiku i Mediteranskih igara u Splitu. Zato je godina 1980. bila ključnom u definiciji Andre kao košarkaša. Igrajući finale domaćeg kupa protiv aktualnog evropskog prvaka, sarajevske Bosne, i sa slomljenom vilicom Knego je bio junakom velike pobjede i prvog osvojenog trofeja pod imenom Cibona. Samo par tjedana kasnije Cibona igra i finale Kupa Radivoja Koraća, ali pada protiv talijanskog Arrigonija Rieti, unatoč pouzdanom Knegi (17 poena).

Istog tog ljeta osamdesetog, Jugoslavija je kompletirala svoju zbirku velikih zlata na Olimpijskim igrama u Moskvi, a Andro je bio dijelom te bajke u nenormalno jakoj centarskoj rotaciji Juge, nastupivši na svakoj od osam pobjedničkih tekmi i odigravši vrhunsku minijaturu u finalu s Italijom. Time ta divna košarkaška godina za Knegu još nije bila gotova, desila se još jedna lipa stvar koja činila se šlagom na torti – za Cibonu je potpisao Krešimir Ćosić.

Ćosić je (zar ste sumnjali?) od Cibone napravio ozbiljan evropski klub. U prvoj sezoni s njim zamalo su mašili prvenstvo, ali su uzeli još jedan Jugokup, da bi naredne godine ’82 uzeli trostruku krunu – prvo osvojeno prvenstvo zagrebačke istorije plus Kup pobjednika kupova, gdje su srušili Real u finalu, pa i još jedan Jugokup. Knego je procvao pored Kreše, igrajući i dalje uglavnom na petici, a najveću partiju karijere pružio je baš u pomenutom finalu Kupa kupova protiv madridskog velikana. Ćosić ga je neumorno filao loptama kad je skapirao da je ovaj u elementu, tako da je Andro završio s 34 poena u pobjedi Cibone nakon produžetka – 96-95.

Svoje najbolje statistike Knego je u prvenstvu ostavio u sezoni 1982-83 kada je nastreljao 21.5 poena i 9 skokova po kolu, ali nije to bila dobra godina za vukove s Tuškanca; Ćosić je igrao zadnju sezonu, Nakić je bio u vojsci, a Cibona daleko od vrha tabele. JNA i sivomaslinaste nijanse sačekale su i Knegu u sezoni ’84, ali vratio se pred kraj regularnog dijela kako bi pomogao u osvajanju još jednog prvenstvenog naslova. Naslova koji je u Cibonin dres privukao najveću zvijezdu YU-košarke osamdesetih – Dražena Petrovića. Već u prvoj sezoni s njim – još jedna trostruka kruna, ali ovaj put još vrednija jer uključivala je i Evroligu. Andro, sad malo povučen kao egzekutor, ali s gomilom neumornih, korisnih partija tokom cijele te sezone ’85. U trijumfalnom atenskom finalu Kupa šampiona protiv Reala iz Madrida, čista esencija samog sebe  – 10 poena i 6 skokova, u sjeni napadačke izvedbe Petrovića i obrambene Nakića.

Što se reprezentativnih uspjeha tiče, Knego je ’81 u Čehoslovačkoj osvojio i svoju jedinu medalju s evropskih smotri, da bi dogodine sudjelovao u osvajanju svjetske bronce u Kolumbiji. Andro Knego jedan je od svega nekolicine (Dalipagić, Žižić) domaćih košarkaša koji ima sve tri olimpijske medalje. Zbirku je kompletirao broncom na olimpijskoj priredbi u L.A. 1984. godine. Od dresa reprezentacije Jugoslavije oprostio se na EP 1985. u Njemačkoj. Iako je Juga završila neslavno, Knego je tamo odigrao svoj najbolji veliki turnir s 10.1 poenom i 4.7 skokova prosječno. U broju nastupa za najbolju vrstu SFRJ, Andro je na visokom 11. mjestu sa 180 nastupa, uz to i 826 postignutih poena.

Cibona bi svoju dominaciju domaćim prostorima možda i nastavila da je imala svog kapetana u sezoni 1985-86, ali on je započeo svoju pečalbarsku karijeru te godine u dresu Cajamadrida (18 poena, 7 skokova prosjek). Knego se vratio vukovima u sezoni ’87 da bi s njome osvojio još jedan Kup pobjednika kupova, i ostvario nezaboravnih 22-0 u prvenstvu prije polufinalnog potonuća protiv Zvezde, ali onda je opet zbrisao van, ovaj put na apeninski poluotok gde je nastupao tri sezone za tim Sharpa iz Montecatinija. I u tridesetima je igrao na reprezentativnoj razini o čemu svjedoče njegove dosljedne brojke (15.7 poena, 7.5 skokova, 1.5 blokada) i sam trogodišnji staž u Italiji bez otkaza. Posljednji povratak Ciboni i Zagrebu desio se ljeta ’90. Knego odigrao je još dvije sezone košarke – onu posljednju jugoslovensku i onu inauguralnu hrvatsku u kojoj je osvojio i posljednji klupski trofej – prvenstvo Hrvatske.

Oprostio se u onom konfuznom vremenu početka devedesetih, jedan od istinskih junaka Zagreba i jugoslavenske košarke, uvijek malo ispod radara, u sjeni blještavila drugih, a kad ono malo zagrebete patinu arhiva – prvim je strelcem Cibone u njezinoj istoriji sa 7026 poena u svim takmičenjima, 424 više od drugoplasiranog Dražena Petrovića, a također je jedinim koji je nadmašio brojku od 500 nastupa za klub, upisujući ih ukupno 509, 37 više od Zorana Čuture. Uz to i impresivnih 12 klupskih trofeja i šest velikih medalja s reprezentacijom SFRJ, od čega su dva zlata – olimpijsko i svjetsko. Dodatni poeni za dugovječnost i konstantu. Nema šta, istinskim je gosparom taj naš Andro Knego.

Photo: YouTube printscreen