Uz najdužnije poštovanje srpskoj trenerskoj školi što vladala je i vlada košarkaškom Europom, nekako si mislin, mozgam, kontam – jbt. jel’ ima među svim tim ex-YU trenerskim imenima nekog ko je prvi bio klupskim prvakom Evrope s dva različita tima? Naravno da ima, podrazumijeva se, nisu trenerska braća Jugovići džaba tu. Prvim trenerom domaćih prostora koji bješe osvajačem najvećeg klupskog kontinentalnog dosega beše Aleksandar Nikolić s Ignisom iz Varesea još 1970. Aca profa sa velikim P, a onda bjehu i oni ostali, Boša Tanjević kao prvi s domaćim timom Bosne u Grenoblu ’79, pa Novosel i Maljković Boža šjor, recimo, dok Želimir s pet potpuno različitih klubova popeo se na vrh Evrope i jugoslovenskog poretka. Ipak, prvim i dosad jedinim majstorom od trenerskog zanata kojem je uspjelo da s dvije jugoslavenske, danas čak hrvatske momčadi, bude košarkaškim klupskim prvakom Evrope jest – Željko Pavličević.

U dvije trećine tekstova što dosad napisah o Ciboni čuči i Željko Pavličević. Kad sam počeo usvajati košarkašku materiju, on je već bio tu, samo u predpenzionerskom stadiju kao igrač zagrebačke Lokomotive, ali odmah potom bio je najomiljenijim šegrtom Mirka Novosela koji je sredinom sedamdesetih počeo stvarati evropski značajnu Cibonu. Potrajalo je deceniju, ali onda se Cibona popela na vrh Evrope, nakon što je postala dominantnom i u domaćem prvenstvu đe je u periodu 1982-85 osvojila sva tri svoja naslova iz bivše Juge. Željko Pavličević je u sezoni 1984-85 vodio tim s klupe do trijumfa u prvenstvu i Jugokupu, dok je Evroligu osvojio Novosel kao nominalno prvi trener tima. Dogodine je Željko vodio tim u svim natjecanjima, a titula šampiona Evrope obranjena je u Budimpešti protiv litvanskog Žalgirisa. Pomalo iznenađujuće za me, Pavličević napušta klub zauvijek nakon poraza Cibone u majstorici prvenstva protiv Zadra.

Željko Pavličević je do kraja osamdesetih djelovao u Španiji, kormilareći po sezonu u Clesa Ferrolu i Tau Vitoriji, a onda je prihvatio jednu ponudu koja se ne odbija – barem ne od strane takvog šmekera kakvim Željko jest. Preselio se, naime, na užarenu klupu splitske Jugoplastike (POP 84 te i samo te sezone), dvostrukog uzastopnog prvaka Evrope. Ali također tima koji je bio značajno oslabljen u predsezoni odlascima vrsnih Rađe, Ivanovića i Sobina, te još Bože Maljkovića, najboljeg trenera kontinenta u tom trenu. Željko je i s tom ekipom, bez potrebe za savjetima Ace Nikolića koji je surađivao s Maljkovićem, pokorio Europu treći put zaredom kao dio još jedne trostruke krune, usput nadmudrivši baš Božu Maljkovića i njegovu Barcelonu u finalu. Ne zvuči loše… Posljednja košarkaška sezona cjelovite Juge bila je ujedno i jedna od najupečatljivijih u njezinoj istoriji. Umnogome zahvaljujući Željku Pavličeviću.

Kad se država raspala, Pavličević je neko vrijeme vodio Panatenaikos koji je tek bio na početku svoje potjere za međunarodnom slavom, da bi nakon dvije sezone u Grčkoj, jednog trijumfa u kupu i kontroverznog poraza u finalu plejofa, malo odmorio od košarice. Željko, za razliku od mnogih mu kolega, nije pao u zamku, da prostite, trenerskog kurvarluka – rijetko je prihvaćao poslove nakon grčke avanture, nikad više nije dosegao onije visina kojima je letio s Cibonom i Jugoplastikom, ali šta ćeš više, otkud motivacija za trofejima kad – jedini si Jugović, il’ Hrvat ako neko danas pita, koji je s dvije domaće momčadi zasjeo na košarkaški vrh Evrope. Početkom ovog milenija skrasio se u Japanu di možda uči neke nove šampione toj divnoj igri košarke.

A kako se u ovom našem kršu uglavnom trabunja o krivim stvarima, a prešućuju se one bitnije, uz to ne ponosimo se onima kojima bismo se trebali ponositi, već nekim tamo čudnim likovima koji će brzo da ispare u moru suvremenih, brzo odlazećih informacija – zato ovaj spomen na odmjerenog gospodina s klupe koji je svojim životnim djelom nadrastao onaj status Novoselovog šegrta i vinuo se u odaje istinskih trenerskih ekselencija. Stvarno rijetko mi se desi da pročitam nešto suvislo o nekim zaturenim veličinama. Poput njega, Željka Pavličevića… Ili možda doktora Slavka Trninića… Ili nekog stvarno bitnog a da nije prežvakan kutroaznim umiljavanjem strukturnog, trendovskog i partijskog tipa… Ništa lično braćo, samo kažem…

A to Pavličevićevo postignuće s dva hrvatska iliti jugoslavenska tima što nadvio je ponad Evrope – to jest prilično neugrozivo, što bi se reklo u mom košarkaškom budžaku. Teško je zamisliti da će skoro neki domaći trener da bude prvakom Evrope i s jednim ex-YU klubom, a kamoli s dva različita. Možda ako se Želimir pred kraj karijere vrati u Čačak, pljune na masnu kintu i oboruža se kompletnim strpljenjem napaćenog srpskog naroda i arsenalom Narodne banke Srbije, kako bi s Borcem i XYZ-ićima više uzeo meru ovim Špancima i Turcima što navališe ko onomad džukele na bezazlenu seosku pijanicu.