Pade zastor i na ovaj Svjetski kup. Respekt i pobjednicima i medaljašima posve zasluženima, a i timskoj košarci prije svega. Bogatiji za još jednu recku karijere, superiskusni rutineri u prvim redovima šampionata. S ovog Mundijala ostat će u sjećanju patuljasti Campazov „pick“ kao i šuterske serije Pattyja Millsa, all-round igre Satoranskog i Rubia, fluidne izvedbe Bogdanovića i Fourniera, monstruoznog Goberta, ekonomični stil Gasola mlađeg i španska dominacija finalnim susretom i njihovo drugo svjetsko zlato. NBA filozofija u raljama FIBA standarda doživjela je novi poraz
U FIBA sistemu takmičenja ne prolaze oni s manjkom samopouzdanja i zajedništva, nema preveć šansi ni za one sebične – pobjednici su pregaoci, timski orijentirani, obrambeno požrtvovani, konstantno na ivici trudbenih boli. U tom FIBA standardu lakše razlikuješ one stvarne i one napuhane. Primjerice, jedan legendarni Luis Scola, mada nikad službeno nije pokupio naljepnicu NBA superstara, čak niti All-Stara, kao neki drugi učesnici šampionata (vidi Giannis, Jokić…) pokazao je mlađanim junošama šta je igračka veličina. Ona, naime, prevazilazi puste izbore u NBA petorke i MVP titule, ta veličina je u mamutskoj dugovječnosti i konstanti, u potpunom razumijevanju timske igre, balansu između termina „tim“ i „ja“, preuzimanja odgovornosti tačno kad je najpotrebnije. Razlika između magičnog Luisa i NBA zvezdica je u tome da su oni još bubuljičavi žutokljunci, a on – potpuno zreo čovjek. I to već dvije decenije! Uvećao je listu nesretnika koji pridružiše se zbornom pjevu – ovo mi je Scola – iako ponovo ostade korak do sanjanog zlata.
Debakl USA nije nikakvo iznenađenje obzirom na sastav i odnos Amera prema Svjetskom prvenstvu u globalu. Solirajući Donovan Mitchell i Kemba Walker niti u NBA nisu poznati kao pobjednici, već kao izuzetno nadareni davitelji lopte. I pored trenerskih doajena na klupi, ostatak američkog tima je na nivou nekih evropskih repki koje se nisu ni plasirale na ovo prvenstvo, a manjak zajedništva i kolektivnog duha hendikep je u odnosu na ostale timove. Svaki američki sastav, osim najboljeg, imaće velikih problema na budućim natjecanjima.
Ponajveć, ipak, žalim za Srbijom. Nikad od svoje neovisnosti nije ispraćena s tolikim očekivanjima. Uslijed medijskog sljepila – konačno i zlato – mislilo je mnogo nas. Na kraju, srpski momci selektora Đorđevića osvojiše lepo peto mjesto, odigraše šest sjajnih utakmica i poniziše američke nade sa 32-7 u mitskoj prvoj četvrtini njihovog sraza. Dva (uvjerljiva) poraza, nažalost, desiše se u najbitnijim utakmicama šampionata. Nisu problem porazi, već način na koji se odigraše. Praznina i nemoć u očima momaka i raspad na terenu govorili su da sami u se ne vjeruju. A već viđeno je to u Lilleu 2015. protiv Litve, ili u finalu prošlog evropskog sa Slovencima. Srpski momci, nekoć davno kraljevi košarkaškog kula, nisu isporučili kad je bilo najbitnije.
Srbija je na ovom prvenstvu upisala dvostruko manje poraza negoli na njegovom prošlom izdanju, ili na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru (po 4), a završava bez medalje. Ni meni posve nije jasno kako. Nije mi jasno ni kako su trojica srpskih centara (Milutinov, Marjanović, Raduljica) u porazu protiv Argentine ukupno na parketu proveli 9 minuta – đubre vreme koje inače igra jedan centar. Ispade da su dvojica suvišna zbog svojih očitih limita – četir’ i po metra materijala viška. U skladu s današnjim tendencijama košarke, na (streč) „petici“ bi kao teretni skretničar bio korisniji Bjelica, možda bi i pretrčao kojeg suparničkog centra jer kao „trojka“ ne more ni sudiju.
Lično, ne vjerujem da će žrtvovanje Saše Đorđevića pomoći. Pa čovek je na pet uzastopnih velikih takmičenja kao selektor Srbije osvojio tri druga, četvrto i peto mjesto i vratio je srpsku košarku tamo đe pripada – u sam svjetski vrh. Za neke stvari nisu krivi samo treneri. Kako jednom reče pokojni Profesor – „Do Manile sam mislio da trener stvara igrače, a nakon nje mislim sasvim suprotno.“ Ili čuveni ŽOC – „Kao treneru, moje je da utakmicu uvedem u egal, i tu prestaje moja odgovornost, jer zadnjih par minuta na igračima je da reše susret.“
Šteta prije svega za Bogdana Bogdanovića koji igra najbolju košarku svog života (23 poena prosječno u samo 28 minuta, 53% šut za tri) i koji je bio među najboljim igračima priredbe što je i potvrđeno izborom u All-FIBA tim šampionata. Peto mjesto bio bi uspjeh za većinu repki na takmičenju. Za Srbiju, koja je pred šampionat iskakala iz svake paštete kao glavni favorit, ovo je razočaranje. Ali i podstrek za dogodine u Tokiju.
Nego, već par godinica kontam kako je Nikola Kalinić uvjerljivo najbolje srpsko krilo. Atletika, obrana, itenzitet, još i reprezentativni pedigre prožet s par velikih srebara. Nisam ga vidio u Kini. Falila je obrana kojom kroti dijapazon protivnika – od kečeva do četvorki. Da li neko zna šta se desilo s tim momkom? Povreda, otkaz ili nešto sasvim drugo? Neke lokalne vijesti jednostavno nikad ne uhvatim, previše vremena provodim u osami svog otoka, signal sa svitom prilično je slab, ali unatoč tome Mundijal u košarci nikad ne propuštam.
Photo: FIBA
1 komentar
Posle cetiri meseca, kad sam se konacno usudio da procitam nesto o SP, prvo naletim na vas blog. Verovatno najbolji koji sam procitao. Nije moglo sazetije, jasnije, pa i poeticnije od ovoga.