Više od dvadeset godina igračke karijere Aleksandra Đorđevića, nakon koje je uslijedila impozantna trenerska, ili da budem precizniji – selektorska – bile su jednima od najostvarenijih na području bivše države. Kad pričam o tri najbolja plejmejkera koje je Juga imala, mislim na Đerđu, vidim Slavnića i najviše cijenim Đorđevića. Mi koji smo imali tu priliku posmatrati njegove košarkaške dane i godine, ostali smo obogaćeni nekim elementima koje je valjda samo Sale Nacionale bio sposoban iznjedriti.

Ta muda s pokrićem koja je demonstrirao u nekim od najvažnijih utakmica karijere, stavljaju ga visoko i na listi 007 majstora struke. Niska sjajnih performansa koja uključuje istanbulsko finale Eurolige ’92 i jednu od najčuvenijih trojki povijesti najprestižnijeg takmičenja, pa fantastičnu predstavu dogodine u obje tekme finala Kupa Koraća (29 poena u prvom susretu, 38 poena u uzvratu), epsko finale Eurobasketa ’95 i MVP titula sljedeće edicije ’97 ovog takmičenja vrhunci su evropske košarke devedesetih.

Manje impozantni trenuci Đorđevićeve karijere u mojim kontanjima su sljedeći:

1. SFRJ vs SRJ – Đorđevićev vrhunac igre i popularnosti zbio se u godinama raspada bivše države. Imam mali lični problem s tim. SRJ za me, ni košarkaški, ni generalno – nikad kao SFRJ. Indikativno je da je Saša u velikoj državi bio samo jedan od dobrih, a u okljaštrenoj konkurenciji SRJ, bio je jedan, jedini i neponovljivi. Pitanje je da li bi bio standardnim u repki nakon 1991. da je SFRJ ostala kompletna. Uvijek se pitam…
2. Profesor Kukoč – ne mogu a da ne vrtim nož u starim ranama. Koliko god Đorđević veliki bio, u susretima protiv splitske Jugoplastike, sa izuzetkom Jugokupa u Mariboru, Sale je ostajao kratkih rukava. Toni Kukoč izgledao je nasuprot Saleta kao profesor košarke, dugi dvokorak ispred svoga učenika. Kuki se dokazao i na višoj razini, u NBA ligi, dok Đorđević nije. Zato je i razlika između njih dvojice na ovoj mojoj listi osjetna. Sam Đorđević pošteno izjavio je početkom devedesetih da je Kukoč, premda tek 22-godišnjak, već tad najveći košarkaš kojeg Jugoslavija dade.
3. NBA – ne mogu ignorirati ni dva neuspješna pokušaja u najboljoj od sviju liga. Nakon što nije prošao u kampu Celticsa ljeta ’90, Aleksandar je u sezoni 1996-97 odigrao 8 susreta u dresu Portland Trailblazersa. Jest da je pogodio 5 trojki iz 7 pokušaja u toj epizodi, ali, za razliku od svoja tri jarana iz Bormija, nije se probio u društvo elitnih NBA igrača.
4. Rijetki podbačaji – ako je prva trećina karijere bila formativna i obilježena nestalnim predstavama, devedesete bile su vrhunac Sašinog loptanja i jako rijetko je razočarao košarkaški puk. Jedna od najslabijih partija karijere desila mu se proljeća ’97 kad je, nakon bijega iz Portlanda, i dugoročno frustriranoj Barceloni pokušao donijeti njezin prvi naslov klupskog prvaka Evrope u košarci. Katalonci otišli su sve do finala, gdje ih je pregazio Olimpiakos Dude Ivkovića, također za svoj prvi naslov u Euroligi. Đorđević je u finalu ubacio tek 6 poena u 32 minute igre, uz šut 2-11.
5. Tri čina igračkog života – Aleksandar Đorđević jedinstven je i po više od dvadeset godina karijere. Od sezone ’83 do sezone ’05. Prvih osam godina bio je među boljim akterima domaćeg prvenstva, osvojio s Partizanom tri trofeja, s reprezentacijom još dvije medalje. Zato druga trećina loptačkog života Saše Đorđevića najbolje se pamti. Brojna finala i trofeji, pobjednički šutevi sa sirenom, more značajnih, epskih trojki… Gotovo pa neprevaziđeno… Posljednji čin triptiha između Barse i Reala i onda par predpenzionerskih godina u Italiji. Možda je na kraju Saša odigrao koju sezonu previše, ali to je bio njegov izbor, njegova priča o ljubavi spram košarke i nemam pravo penalizirati ga i zbog toga.

Biti najviše rangiranim plejmejkerom u „Stojadinu“ nije puka slučajnost. Možda nisko za najviše rangiranog pleja, ali u svoju obranu moram da kažem da je većina od one jedanaestorice koji su ispred Saše mogla funkcionirati na mjestu kreatora, neovisno o poziciji. Ćoso, Kuki, Vlade, Mirza, Dražen, Kićo, Body ili Daneu – svi su bili organizatori, ništa lošiji od Aleksandra. Na kraju – mjesto ispred Moke Slavnića, u „Stojadinu“. Zašto baš tako?

Kao i Moka, njegov uzor iz mladih dana, Sađa Đorđević bješe legendom svojih klubova i reprezentacije. Jeste da je Moka bio legendom u SFRJ, uveseljavajući više od 20 miliona ljudi, a Đorđević tek u SRJ, hraneći košarkom i zlatima triput manje duša, ali svakome po zasluzi. Saša je zasigurno pogodio više odlučujućih šuteva no Slavnić, a ima u vlasništvu i tu ledenu santu srpske košarice – jedinu osvojenu Evroligu od strane nekog srpskog kluba, tako da sam mu dao malu prednost pred najvećim košarkašem povijesti Crvene zvezde.

Ja, i pored svih navedenih sumnji, kritika i ekshumiranja njegovog autentičnog igračkog značaja, mislim da je Aleksandar Đorđević najznačajnija košarkaška persona u Srbiji još od raspada Jugoslavije i da nema za čime da žali u životu. Saša realizirao se košarkaški u potpunosti, bio je drukčiji od svih, a jedna od bitnijih nagrada za životno djelo ide mu i u ovom mom „Stojadinu“, mada neću da mu uručim neku medalju, pehar, plaketu ili ček. Ima on toga preveć, a vjerojatno i ne bi značila mu mnogo, jer realno – on sam najbolje zna koliko vrijedi na kantaru historijskih upisa.

Košarkaški put Saše Đorđevića iznimno je kompleksan jer odvijao se u kompleksnim vremenima za živalj ovog dijela Evrope i objektivno je nemoguće sagledati ga realno zato što svi mi imamo drukčije uspomene i iskustva iz tog perioda njegovog košarkaškog života. Ja nisam majstor pisanja oda o herojima košarkaštva, uvijek sam subjektivan i kritičan – ja samo želim priopćiti kako je Sale Nacionale prošao kroz mene, kako sam njega i ta vremena doživio ja, jer on me je označio kao malo koji umjetnik iz prošlosti – zauvijek podigao mi je nivo životne sreće. A ta pozicija na skali mog vozila i nije toliko bitnom u slučaju Aleksandra Đorđevića jer upasti u Top 12, prvi tim mog ličnog jugoslovenskog košarkaškog vremeplova – mnogo jebeno teška je stvar drugarice i drugovi.

(Kraj)

Photo: Printscreen