Vele ljudi znanstveni da su aksiomi nepobitne istine koje nije potrebno dokazivati. Naravno, i košarkaštvo podleže nekim naučnim regulama i aksiomima same svoje posebnosti, tako da ne mogu osporiti legendarni utjecaj prve dinastije domaće košarke – one poratne Crvene zvezde iz četrdesetih i pedesetih prošlog veka. Mogu ja dumati o nivou i kvaliteti tadašnje košarke koja nije bila reprezentativno uspješna kao kasnije generacije, i koja nije imala priliku igrati u vrijeme priznatih međunarodnih klupskih takmičenja, ali kao što su za razvoj umjetnosti ključni oni pećinski crteži iz praistorije, tako je za domaću košaricu važnom bila ta generacija ranih umjetnika koja je crveno-belima priskrbila nevjerojatnih deset uzastopnih naslova u domaćem prvenstvu. Odmah da vas izvjestim, braćo, da je više košarkaša te praistorijske Crvene zvezde našlo mjesta u mom „stojadinu“, a kako, zašto i đe tačno, to ću tek da kažem.

Osim aksioma i drugi numerički zakoni neumitnom su košarkaškom istinom. I nuždom. Bez brojkica je nemoguće zaokružiti košarkaške cjeline, a ponekad se desi da konačni rezultati tih košarkaških kombinacija nisu istovjetni onim matematičkim. Tako, na primjer, u „stojadinu“ zbroj 9 i 9 ponekad daje 99 umjesto 18. Objašnjenje će da bude iznimno prosto drugovi…

Rekorderima prvenstva bivše Jugoslavije u broju domaćih titula su dvojica pripadnika te pionirske generacije Crvene zvezde, a radi se o Milanu Musi Bjegojeviću i Srđanu Kalemberu. Ta dvojica, danas nažalost pokojnih basket-pionira, osvojili su po devet domaćih titula i ostat će zauvijek zapisani kao rekorderi jedne košarkaške bajke. Niko nije osvojio više od njih dvojice, čak ni veliki Krešo Ćosić (6 u domaćem prvenstvu, dvije u Italiji). Bjegojević i Kalember bili su nedvojbenim legendama Kalemegdana, i ne samo njega, za vrijeme te romantične košarkaške ere.

Milan Bjegojević, inače rodom iz bosanskog Prnjavora, zaslužio je svoj nadimak – Musa – još tokom svog beogradskog školovanja. Prvih nekoliko godina bio je u sjeni prve Zvezdine čuvene petorke – Gec, Demšar, Roklicer, Kalember, Popović – kao ispomoć s klupe, ali njegovo vrijeme je došlo u posljednjim sezonama koje je proveo u redovima crveno-belih. Službeno je bio prvim strelcem prvenstva Jugoslavije, odnosno finalnog turnira, u sezoni 1953, kada je nastreljao prosječno 17.4 poena (u to vrijeme sjajan rezultat), a u susretu protiv vječitih rivala zaustavio se na rekordu karijere od 32 poena. I sljedeće dvije sezone bile su iznimno uspješnima za Bjegojevića jer dodao je s timom još dvije domaće titule, dolazeći do navedene brojke od devet osvojenih šampionata. Ukupno je za Crvenu zvezdu nastupio 360 puta (uključujući prijateljske i revijalne susrete) i nastreljao preko 3.000 poena. Samo u prvenstvu, odigrao je 113 utakmica i ubacio 786 poena.

Milan-Musa Bjegojević

Za vrijeme svog igračkog vrhunca, odigrao je 56 susreta (debitirao još 1949.) za najbolju selekciju Jugoslavije i s njome je bio učesnikom evropskih šampionata ’53 i ’55 kao i Svjetskog prvenstva 1954 u Rio de Janeiru. Neki istoričari i simpatizeri igre pripisuju mu patentiranje skok-šuta koji je u njegovo vrijeme bio nepoznatim pojmom na košarkaškim terenima. Karijeru je prekinuo naprasno, zbog povrede oka, ali je u košarci ostao kao trener i vodio je crveno-bele poduži broj godina s klupe. Njegovim najvećim ostvarenjem kao trenera bilo je osvajanje prvenstva SFRJ u sezoni 1968-69 sa sjajnim timom kojeg je predvodio Vladimir Cvetković, a u kojem su stasavale buduće legende igre poput Slavnića, Kapičića i Simonovića.

Bjegojević nije ostavio traga samo u košarci. Kako je usporedno diplomirao na Akademiji primjenjenih umjetnosti, pečatirao je svoju životnu priču kao skulptor i dizajner. Autorom je brojnih pehara, medalja i plaketa, uglavnom vezanih uz sport. Milan Musa Bjegojević preminuo je u 2003. godine u Beogradu.

Ako je Bjegojević bio jedan od najboljih domaćih košarkaša prve polovine pedesetih, Srđan Kalember je, uz to, bio jednim od najpopularnijih. Šarmer s pokrićem, Kalember je osim košarkaških kvaliteta, bio poznat i po svojim vanterenskim aktivnostima, između ostalog vezano i za suprotni pol. Rođen 1928. u Sarajevu, Kalember je još u Beogradu krenuo sa sportskim interesovanjima, igrajući nogomet u beogradskim klubovima za vrijeme II Svjetskog rata, da bi veoma brzo završio u košarci. Također je jednim od osnivača sportskog društva Crvena zvezda, što je i ovjekovječeno recentnim igranim i dokumentarnim filmovima.

Kalember je svojih 9 titula s crveno-belima osvojio u periodu od 1946. do 1954. godine kada je u domaćem prvenstvu odigrao 108 susreta i ubilježio 734 poena. Bio je neizostavnim članom najbolje selekcije Jugoslavije tih godina i u periodu 1947-1953 odigrao je ukupno 45 utakmica u dresu iste, te bio učesnikom dvaju evropskih prvenstava (’47 i ’53), kao i SP-a 1950. godine održanog u Buenos Airesu. Nakon što je s crveno-belima dominirao u domaćim okvirima, Kalember je još impresivan niz godina djelovao kao igrač i trener u Francuskoj. I tamo je nastavio šarmirati košarkaške mase, postajući popularni Serge.

Srđan Kalember

Kao trener, početkom sedamdesetih godina minulog vijeka našao se na klupi splitske Jugoplastike i s njome je trijumfirao u domaćem kupu 1972, a dogodine je igrao finale Kupa kupova gdje je Jugoplastika poražena od strane lenjingradskog Spartaka. Kalember se nakon toga par puta vraćao domaćim prostorima, a karijeru kormilara s klupe je završio početkom devedesetih, naravno u Francuskoj.

Imao sam tu sreću prozboriti par reči o Srđi Kalemberu s nekolicinom domaćih košarkaša koje je trenirao i moram da priznam da su, svi do jednog, bili impresionirani njegovim stilom i načinom djelovanja, njegovom životnom filozofijom. I sam padoh na taj kalemegdanski šarm prilikom gledanja dokumentarnog serijala „Bili smo prvaci sveta“ u kojem je Kalember zastupljen kao jedan od glavnih aktera, jedan od dragocjenih izvora pionirskog razdoblja srpske, odnsono jugoslovenske košarke.

I pored toga što nisam bio živućim svjedokom njihovih karijera, i što njihova generacija nije bila reprezentativno uspješna kao one kasnije, Kalember i Bjegojević nalaze svoje mjesto u „stojadinu“. Naravno, zajedno su na broju 99 kao što ste mogli pretpostaviti, zbog unikatnih 9 i 9 naslova u domaćem prvenstvu – takođe su jedinstveni u „stojadinu“ jer su jedinim slučajem da dijele isti broj na skali najboljih stotinjak majstora domaćeg basketa. Jeste da nisu osvajali međunarodne medalje, jeste da je košarka koju su igrali bila miljama iza one iz kasnijih epoha, jeste i to da u odabrane nisam uvrstio brojne košarkaše Crvene Zvezde koji su mi uljepšavali život sedamdesetih i osamdesetih prošlog vijeka, a zasigurno su u košarkaške frule umjeli zasvirat i razveselit me bolje od navedenih – ali neki red mora da se zna…

Ima tu još nešto, osim rekordnog broja domaćih prvenstvenih naslova. Naime, Musa Bjegojević i Srđa Kalember, kao i cila ta Zvezdina generacija, bili su više od košarke – oni su bili njezin Stonehenge kad govorimo o balkanskim prostorima. Bili su jedna vrsta svetilišta, žrtvenog hrama i oltara koji je veoma brzo proširio košarkašku religiju diljem cele Juge. A normalan čovik – čak i ako je po vokaciji nevjernik – dobro zna da se religijski objekti i obilježja ne diraju.

Photo: Printscreen