Proteklo ljeto stvarno je bilo košarkaško. Osim Olimpijskih igara na kojima smo uživali u predstavama i medaljama balkanske sabraće i ostalih virtuoza, pored širenja hrvatske kolonije u NBA na – koliko, šest ili sedam imena (možda kupimo još kojeg vrsnog stranca) – moju pažnju privukle su i neke druge vesti koje samo ovlaš, tangencijalno, imaju veze s igrom košarke. Jedna od tih vijesti bila je i ta da je negdašnji centar splitske Jugoplastike, Goran Sobin, pretučen od strane trojice razbijača, njegove konkurencije u turističkom biznisu. Nije mi baš sasvim jasno kako je neko moga prebit Sobina, grdosiju od čoveka, mora da su ova trojica imali svoj dan jer ne sjećam se baš nešto da je neko prebio Sobina na košarkaškim terenima bivše države i Evrope…

U historiji domaće košarice, Hrvatska dala je sijaset centarskih imena što naosvajaše se prestižnih trofeja osamdesetih i devedesetih godina prošlog veka. Zagrebačka Cibona i splitska Jugoplastika vlasnici su čak 5 od ukupno 7 trofeja u Euroligi za timove iz bivše države. Velim vam drugovi, Hrvatska je mnogo jaka, zato ima više trofejnih centara u „stojki“… Uz gomilu superzvijezdi bivšeg prvenstva, Cibona i Jugoplastika disponirali su i paletom igrača ispod koša, krilnih i teških centara, koji i nisu bili nekim većim umjetnicima od narančaste lopte. Jedan od tih anti-umjetnika bio je i Goran, uvijek drugi centar splitskih žutih. Sobin je svoju, na prvi pogled potpuno prosječnu prvoligašku karijeru, prisilno načeo nesretne sezone 1980-81, kad su Splićani uslijed pomora zvanog JNA (čak sedmorica igrača te godine) ostali bez prvoligaškog statusa. Ekspresno su se vratili dogodine s jednom od najjačih momčadi druge lige ikada. Sobin, srebrni evropski junior iz Dimitrovgrada ’82, je prvi dio svoje karijere proveo košarkaški odrastajući pored reprezentativaca Jerkova i Poljaka, da bi u sezoni ’85 postao jedan od najboljih domaćih centara. Pored 16.7 poena, njegov najviši prosjek karijere, Sobin je bio glavni i odgovorni u timu za prljav rad pod košem.

Sobinove solidne partije zaradile su mu i poziv u reprezentaciju SFRJ, ali on se tamo nije ustalio, što vlastitom krivnjom, što selektorskim davanjem prednosti nekim drugim košarkaškim imenima. Goran je odigrao ukupno 15 susreta u dresu s državnim grbom buktinje i osvojio je balkansko zlato iste te 1985. Kako je prvim centarskim imenom Jugoplastike tih godina postajao razorni Dino Rađa, budući star evropske košarice, Sobinu je preostalo da kao pomoćni centarski starter bude što je moguće manje atraktivan, ali tim više koristan za mladu ekipu žutih. Kad su u post-sezoni 1987. godine Splićani potpisali 30-godišnjeg šuterskog asa titogradske Budućnosti, Duška Ivanovića, imali su tim predodređen za velike stvari. Vođeni kasnijim magom klupe, šjor Božom Maljkovićem, „plastičari“ su pokorili domaće prvenstvo sezone ’88, a Goran Sobin potvrdio je da spada u elitu ispod domaćih koševa.

Često podcijenjeni Sobin je rijetko razočarao

Da je kojim slučajem u nas tad postojala nagrada MVP finala plejofa, Sobin bi bio jedan od najvećih kandidata za istu. Premda je u regularnom dijelu sezone pružao standardne, pouzdane, ali prosječne partije, ponekad uveselio publiku kojom atraktivnom bananom ili fanatičnom borbenošću, Goran je eksplodirao u finalu plejofa protiv najvećeg mogućeg protivnika, beogradskog Partizana, predvođenog najblistavijom centarskom zvijezdom domaćih terena – Vladom Divcem. Nakon što momčadi dobiju utakmice na svom terenu, igra se majstorica u Splitu, a Sobin tamo suvereno vlada pod koševima, potpuno izluđuje ponešto povređenog Vladu Divca i najboljim je igračem na terenu s 28 koševa u osvajanju titule i uvjerljivoj pobjedi Jugoplastike 88-67. Vlade završava tekmu sa bijednih 6 poena na svom kontu. Ipak, za Olimpijske igre u Seulu, prednost kod Dude Ivkovića dobivaju Miroslav Pecarski (kasnije također otpao iz konačnog sastava) i Franjo Arapović.

Sobin je najbolje momente u sljedeće dvije sezone ostavio za najvažnije susrete. Jugoplastika osvaja svoju prvu evropsku titulu 1989. u Münchenu, a Goran sjajno čuva najboljeg igrača izraelskog Makabija, čuvenog Amerikanca Kevina Megija i, onako usput, stavlja svoj prosjek karijere od 11 koševa, 6 skokova, još ukrade i 3 lopte. Čini se nevjerojatnim, ali ovaj put, umjesto Divca, Sobin „prebije“ još jednu zvezdu, Megi završava susret sa svega 10 poena, 1 manje od Sobina (?). Još su mi u dragom sjećanju Sobinovi clutch koševi u završnici finala. Slična, samo još bogatija priča se ponavlja i u sezoni 1989-90. Jugoplastika osvaja trostruku krunu, a u finalu Kupa Prvaka pada Barcelona. Goran je opet sjajan, nikad atraktivan, uvijek koristan… Ovaj put pod košem uspješno se bije protiv renomiranog dvojca Himenez – Noris. Tokom tog dela njegove karijere, retko sam vidija Sobina nadigranog od strane puno zvučnijih imena kojima se često suprotstavljao na košarkaškim terenima Evrope.

Nakon najuspješnije sezone karijere, on odlazi u grčki Aris po malo izdašnih grčkih šoldi, ali tamo se zadrži svega jednu sezonu, koju opet odigra na svom pouzdanom nivou. Od 1991. do 1993. je članom zagrebačke Cibone, u kojoj nastavlja pružati svoje standardne partije, kako u hrvatskom prvenstvu, tako i u Kupu Šampiona. S Cibonom je svojoj kolekciji trofeja dodao dva inicijalna prvenstva Hrvatske u sezonama ’92 i ’93, podižući broj svojih klupskih trofeja na osam. Tih godina je debitirao i za reprezentaciju Hrvatske, ali kao i u Jugoslaviji, velika natjecanja nije vidio. Za OI 1992. u Barceloni, prednost ponovo ide Franji Arapoviću i Sobinovom klupskom kolegi iz Jugoplastike, Žanu Tabaku. Ne mogu da kažem da je ijedan bio boljim košarkašem od Sobina u tom času. Goran će do kraja igračke karijere zaigrati i za KK Zagreb i sinjski Alkar, a još kažu da se dobro izija pršuta za vreme boravka u potonjem. Posljednju sezonu karijere, 1995-96, proveo je u španjolskoj Baskonii đe je u oproštaju ostavio 6.3 poena i 4.8 skokova prosječno. Očito mu je u ranim tridesetima nedostajala motivacija za daljnim boravkom pod koševima.

Kako to da pišem o Goranu Sobinu kao jednom od stotinjak? O košarkašu bez većih reprezentativnih uspjeha? Osnova njegove veličine i plasmana u svoj njegovoj košarkaškoj prosječnosti jest ta da je bio ravnopravnim suparnikom mnogim čuvenim imenima od basketa s kojima se sretao. Po riječima Bože Maljkovića, Sobin je bio NBA potencijal košarkaša, tip predanog, nezgodnog radnika, kako se već tad izgledale sve te NBA četvorke (za razliku od danas). Nemam razlog Božidaru da ne verujem. Ako pogledam njegovog igračkog nasljednika iz Jugoplastike, Zorana Savića, jasno je da je ovaj drugi ostvario daleko veću karijeru, ali da li je stvarno umijećem nadmašivao Sobina baš za dvije klase? Teško… Zato i Sobin mi ovako visoko, neočekivano unutra na šemu neopjevanih junaka ex-Yu basketa. Jedan od rijetkih koji može da se pohvali da razbio je i najveće poput Divca, Megija, Makadua… Iz poretka, ali i „stojadina“, istisnuo je i reprezentativno odlikovane kolege poput već navedenog sudruga Željka Poljaka, ali recimo i još jednog dalmatinskog centra, Ivicu Žurića, koji bješe mnogo većim potencijalom od Sobina.

Sobin pod košem u finalnom sudaru Jugoplastike i Makabija

Posljednji i ključni razlog zašto je Sobin na mojoj prestižnoj listi košarkaških prasećanja podliježe pravilu 37, točka 3 pravilnika po JUS-u koji zbori – „član prve petorke najvećeg tima evropske košarkaške istorije ( a to je Jugoplastika sezone 1989-90 ), ima automatsko mjesto u 101 najvećoj priči ex-Yu košarke“. Kako Sobin ispunjava ovaj uvjet, tako je i unutra. Te sezone 1989-90 mijenjao ga je s klupe onaj izvjesni Zoran Savić koji je tek počinjao svoju prvoligašku karijeru. Zar je uopće potrebno dodati da je, za razliku od Gorana, nakon te sezone na SP u Argentini otišao baš Savić koji se odmah sa prvog velikog takmičenja vratio sa najsjajnijom medaljom. Nekom zlato, a nekom batine…