Već sam konstatirao da su moji hrvatski mediji prilično slabašni kad se o otkrivanju nekih dijelova prošlosti tiče. Tako i košarkaške. Samo li ga prežvakuju, kopiraju, popaju, switchaju i (uglavnom) trkeljaju košarkaške nebuloze, masturbatorski trošeći prostor na teme koje su juče još nebitne. Ko ih je…e. Nit’ sam plaćen, niti imam namjeru o ikome da pišem pristojno i kulturno.

Nisu ni srbijanski (novi obavezni izraz U nas za sve srpsko) ništa bolji, ali oni eto barem mitomanski lepo prećeraju – za ispodprosječne košarkaške epizodiste, nikogoviće i mediokritete oni lupe naslov „čarobni…“ ili „magični…“ pa onda izgleda da su imali hiljade velikih igrača. Jbg., mi Hrvati imali smo ih samo par pa je valjda normalno da se samo o njima i piše, a onih ostalih kao da nije ni bilo. Iako su ti ostali u velikoj većini, u medijima su žešća manjina.

A kako sam jedan od rijetkih u nas koji štuje i manjine (mislim na one košarkaške), red je da kažem da sam vidio čuda neviđena na domaćim parketima, čuda o kojima danas teško da ćete čuti nešto više jer nas, koji se sjećamo i želimo da pričamo o tome, sve je manje. Jednim od takvih čudesa bješe Čedomir Perinčić, nadimka Ćiro, izdanak zadarske škole košarkaštva.

Sedamdestih godina minulog stoljeća, kovrdžavi Perinčić bio je jedan od najbržih, najeksplozivnijih i najatraktivnijih igrača u cijeloj pozamašnoj SFRJ. Bez zaje…ancije. Iako visok tek nešto preko 190, disponirao je fantastičnim odrazom i autorom je nekih od najboljih zakucavanja koja su izvedena na ovim prostorima. Neću pogriješiti ako kažem da je bio ponajvećim miljenikom publike u Jazinama zbog svojih sprinterskih i letačkih sposobnosti. Navodno je mogao pretrčati 20 metara iz letećeg starta za manje od dvije sekunde. Pa Borzov i Menea namučili bi se š njim, kamoli obični košarkaški smrtnici.

Članom prve momčadi Zadra postao je još prije no što je navršio šesnaestu godinu, a njegov potencijal nije promakao ni prevejanom Mirku Novoselu, selektoru juniora tih godina, i Ćiro je u sastavu mlade repke na epskom Šampionatu u Zadru 1972 godine, gdje bivša Jugoslavija po prvi put postaje juniorskim prvakom Evrope u košarci.

Moj ćale, koji je s usijanih tribina pratio to prvenstvo, kasnije mi je rekao: „Odmah se vidjelo da Delibašić i Kićanović nose krvna zrnca čistokrvnih genija, ali Perinčić je u Zadru izgledao kao svemirac koji ne podliježe zakonu gravitacije…“

Očekivanja, koja su bila velika, Ćiro je počeo opravdavati u sezoni ’73, kad je njegov streljački prosjek poskočio na 17-18 poena po susretu, da bi njegova (još uvijek junior) karijera dobila novi spin povratkom Kreše Ćosića u Zadar. Sezona ’74 i ’75 Zadar premoćno osvaja prvenstva Juge, a Perinčić, mada povučeniji kao egzekutor, napreduje u razumijevanju igre, obrani, i postaje okidačem za erupcije oduševljenja publike u Jazinama.

Klasična akcija Zadra tih godina, trajanja svega 3-4 sekunde, uključivala je obrambeni skok Ćosića, predaju lopte Đerđi, koji jednoručnim, jokićevskim pasom preko cijelog terena nalazi Perinčića koji kuca, uglavnom s boka reketa. Moćno. Igrao je on sa Zadrom i polufinale Eurolige sezone ’75, da bi iduće godine u istom takmičenju odigrao svoju najčuveniju predstavu kada je evropskom vladaru sedamdesetih, Mobilgirgiju iz Varesea, utrpao 42 poena u pobjedi Zadra u Jazinama.

Letio je Ćiro Perinčić tako još nekoliko godina, ali u seniorskoj repki Juge se odomaćio nije, a Zadar nakon odlaska Kreše Ćosića više nije bio elitom Juge. Posljednju značajnu košarku Ćiro je isporučio u sezoni 1978-79 kad je Zadar, nošen Perinčićem (22 u prosjeku) i superstrelcem Brankom Skročom, dopro do finala Kupa SFRJ i tamo časno pao protiv Partizana. Tad sam ga vidio da se oteo kontroli leta posljednji put.

Nakon toga, nije to više bio stari Perinčić, a i Zadar (čitaj Pino Đerđa) kao da više nije računao na njega, tako da je nakon odsluženja JNA postao epizodistom na košarkaškoj stranputici, onda odigrao blijedu sezonu u Ciboni i oprostio se sredinom osamdesetih u nedođiji švicarskog košarkaškog prvenstva. Čudna, čudna, ako već ne čudesna karijera, velim vam najiskrenije braćo.

Ćiro, naravno, najbolje zna koliko je vrijedio i koliko je možda još mogao. Možda je samo prebrzo sagorio, možda nije imao tu istrajnost i čvrstinu najboljih igrača Jugoslavije sedamdesetih. On o sebi možda ponekad i pomisli da je bio drugim najboljim krilom države tih godina, iza nenadmašnog Praje Dalipagića, ali ja ne umijem da prosudim, a tu istu stvar (da su bili drugim najboljim krilom Juge) reklo mi je još desetak domaćih krilnih igrača iz tih godina.

Te nijanse, na kraju, manje su bitne. Mnogo važnije je to da je Ćiro za igračkog života postojao stopostotno intenzivno i da je davao cijelog sebe kako bi svojim neviđenim stilom i atletikom oraspoložio mase. Bitnije od bezukusnih, ordinarnih priča o košarkašima je i to da je Perinčić za svog vrhunca svirao neke sasvim originalne košarkaške skladbe, pa makar ih pamtili samo djelatnici kontrole leta i ovako promašeni slučajevi poput mene i mog društvanca iz zadnjeg košarkaškog budžaka.

Duško Miletković SoulyPhoto: Twitter