Najveća muka nekog sportiste, tako i košarkaša, jest njegova borba za naša sjećanja. Ona počinje još prije no što smo toga svjesni i gotovo u pravilu završava neizbježnim i nezasluženim porazom – smrću dotičnog u našim memorijama. Fizička instanca smrti ionako je neizbježna, a ponekad, kad je tragična ili preuranjena, zna da pripomogne u toj borbi za naša sjećanja.
Elem, jedan od glavnih postulata kroničarskog zanata jest nezaborav. Onaj košarkaški u nedogled se pruža i tih priča o nezaboravu i prasećanju ima nepregledno mnogo, svako ima neku, svoju ili tuđu, predivnu štoriju, a neki od nas imaju ih na izvoz. Ponekad ih prenesemo dalje i nadamo se da neće da umru još neko vreme, za razliku od svih onih drugih kratkih ljubavi naših života, kojima danas ni imena ne znamo, a negdar obećavasmo im ljubav vječnu.
Moje košarkaške ljubavi, kratkog i malo dužeg vijeka trajanja, počinju tamo negdje u predškolsko vrime, kad izvjesni Zdravko Čečur glavnim centrom sarajevske Bosne bijaše. Tad još nisam u potpunosti kapirao šta znači fraza „nesportski život“ pa i nisam nešto obraćao pažnju na nju iako su je novinari i komentatori uveli u moj život baš posredstvom gotivnog centra Sarajlija. Kako bilo, Čečur je bio nestandardnom pojavom koja me je vukla da uživam u košarci, bez obzira na njegovo igračko umijeće kojeg jedva da se sjećam. Ta ljubav bila je kratkog vijeka jer mi se Zdravko izgubio iz vidokruga ubrzo nakon što je Bosna proigrala beogradsku majstoricu s Jugoplastikom proljeća ’77 i nije izronio na vidjelo godinama nakon toga, sve do jedne pijane noći koju provedoh u njegovom društvu, prvih par minuta uopšte ne kontajući da se radi o bivšem centru Bosne i mojoj prvoj košarkaškoj ljubavi.

Svaka sredina bivše košarkaške Juge imala je moje nezrele simpatije, pa tako i Zagreb, ne? Beše tamo u Lokomotivi/Ciboni jedan požrtvovan momak imena Dragiša Perović. Originalno igrač Primorja iz Herceg Novog, pa onda bekovska, obrambena uzdanica, parnjak Nikole Plećaša, kasnije i kapetan „vukova“ iz, ne pretjerano uspješnih, sedamdesetih godina minulog veka. Kao i Čečur, bio mi je prije svega pojavom na terenu. Onako razbarušen i nepredvidiv, više je sličio studijskom gitaristi koji je na parket stigao ravno sa snimanja albuma grupe „Drugi način“. A kad je utakmica počela, transformirao se u munjenog terijera, te onda proganjao i ujedao renomirane protivnike do iznemoglosti. I popularni „Čomo“ nekako je tiho i neprimjetno otišao iz Cibone, kao mnogi prije i poslije njega, a kasnije sam ga gledao kao trenera Industromontaže i moram da vam saopštim da je tad oborio rekord Ace Nikolića po broju ispušenih cigareta na klupi za vrijeme trajanja utakmice. Taj nikad neće biti oboren.
Jedan od najomiljenijih košarkaša moje generacije bio je i ostao Ivica Dukan. To je ona vrst kratke ljubavi iz djetinjstva koja još uvijek traje. Ako znate o čemu zborim. Dukan je izdržao više od decenije u Jugoplastici, počeo kao Karate Kid s klupe lipih sedamdesetih, izdržao ispadanje „žutih“ u drugu ligu i godine u sjeni, došavši na svoje uvođenjem trice u sezoni ’85 i odgojem nove generacije koju su predvodili Kukoč i Rađa. I onda je nestao, tik prije trofejne berbe koju je splitski tim započeo koncem osamdesetih. U neku ruku, Dukan je bio revolucijom – neobuzdani šuter bez dalekometnih limita, zakucavač sjajnog odraza – i pretečom brojnih današnjih 3&D specijalaca. Da Daryl Morey ima nešto više mozga, muda i sreće no što je to slučaj, znao bi da mu je jedina šansa za naslov Houstona da iz Yu košarkaškog vremeplova izvadi Dukana i dozvoli mu da lansira tuce trojki svako veče. Ako ga ne bi služio šut (čitaj barem pet trica svaku tekmu), solinski kralj košarke bi to nadoknadio u obrani – hu, ha, mae, pa onda mavaši geri i nema te više Alija. Ča bi naši ljudi rekli – bad, bad mothafucka…

Jedan od najvećih španera mog rodnog kraja jest Petrinjac Živko Ljubojević. Poznat i po nadimku Žika, ovaj dvometraš imao je neobične, švejkovske realizatorske sposobnosti koje su ga u zrelim igračkim godinama učinile prvim strelcem Cibone i Šibenke. Taj bi koš pogodio i da je igrao na polju krompira s trokutom u rukama umjesto baluna. Najviše ga pamtim baš iz šibenskog perioda, najprije po iznimno plodnoj suradnji s Mokom Slavnićem, kasnije po poništenoj majstorici prvenstva i uzastopnim finalima Kupa Koraća koje je Šibenka izgubila od Limogesa. U drugom od njih, Žika je ostavio ravno 30 poena, a nakon dalmatinske avanture gledao sam ga i u dresu Industromontaže kako trpa svoje visoke cifre u drugom rangu takmičenja. Ljubojević nestao je iz mojih vidika u sličan čas kad i jedna od mojih brzo prežaljenih srednjoškolskih ljubavi, samo što se njega i danas prilično dobro prisjećam.

Sa Žikom je jedno vrijeme u Šibeniku igrao i snažni Predrag Šarić, pravi balvan od košarkaša. Kao ni njegov globalno poznatiji potomak, Dario, Predrag nije raspolagao nekom naročitom tehnikom, svaki susret bi mu svirali korake i pogrešno vođenje, ali bio je podosta eksplozivniji i vatreniji igrač od svog sina. Šarić senior znao je ući u nevjerojatne serije poena i skokova, bez obzira na protivnika i njegov renome. Sredinom osamdesetih je imao sezone sa 25 komada u prosjeku u prvenstvu, a pred kraj karijere, igrajući za Zadar u Evroligi sezone ’93, utrpao je 29 poena i uhvatio 25 lopti u pobjedi Zadra nad Real Madridom u Jazinama. Za pretpostaviti je da je u domaćem prvenstvu imao i boljih tekmi, ali ko je brojao skokove i slične statističke gluposti tad. Osobito kad se radilo o klupskom igraču, bez ikakvih reprezentativnih pretenzija i šansi. Svašta…
Nego, da vas upozorim braćo da ću jednom da napišem filozofsku studiju o KK Crvena zvezda iz osamdesetih godina prošlog stoljeća. Ta je raspolagala velikim brojem, ne samo mojih, kratkih a žestokih (Žarko Koprivica), i dužih a nježnih (Boban Janković) ljubavi, a jedna od najvećih bio je Zufer Avdija. Kao i u slučaju Ivice Dukana, ljubav još traje. Zufer je bio neviđeni šmeker koji me je osvojio već svojom prvom utakmicom u crveno-belom dresu. Vjerojatno najveći domaći košarkaš koji vuče porijeklo s Kosova, već u prvoj sezoni u najvišem rangu je razvalio, postajući jednim od najboljih krila u zemlji, a Ranko Žeravica ga je ’82 uvrstio u sastav koji je u Kolumbiji osvojio svjetsku broncu. Avdija je godinama bio prvi strelac Zvezde, oduševljavao je raju požrtvovnošću i spretnošću, kričavim zakucavanjima i nemilosrdnim šutem s poludistance, ali nije učinio iskorak iz dobrog klupskog igrača u stabilnog reprezentativca i nikad nije nadmašio svoj prosjek poena iz debitantske sezone u najvišem rangu. Zufera sam par puta vidio i na utakmicama Partizana kako nervozno treperi za vrijeme infarktnih završnica, ali igrati za jedan tim, a navijati za drugi u Jugi je bilo sasvim normalno. Valjda je i danas…

Bekovske vedete Crvene zvezde iz osamdesetih teško je pobrojati, a jedna od njih bio je Slobodan Nikolić. Igrač fluidnog šuta, pamučne mekoće, koji je mogao pocepati svaku mrežicu kad ima svoje veče; u rotacijama Ranka Žeravice, koje nikad nisam iskapirao, minute je tokom karijere dijelio sa Jankovićem, Brankom Kovačevićem, Karadžićem, Nebojšom Ilićem, Banetom Prelevićem… Jednu tekmu je igrao 33 minuta i ubacio 30 poena da bi na sljedećoj startao, dobio tri minuta, mašio prva dva šuta i onda ostatak susreta prosjedio na klupi. To jest samo jedan od razloga zašto Nikolić, kandidat za nastup na OI u Moskvi sa jedva 20 godinica, nikad nije probio led i ostvario trpačku karijeru koja se od nj očekivala. Kasnije sjajno odigrao u Vojvodini koju je pomogao uvesti u Prvu ligu, da bi se početkom devedesetih vratio u Zvezdu i postao rekorderom po broju odigranih susreta za crveno-bele.
Stevana Karadžića već pomenuh kao svingmena Zvezde osamdesetih. Tehnika šuta kamena s ramena i solidne ofanzivne sposobnosti donijele su elegantno popunjenom Stevanu priliku da uđe u legende. Potpuno zaluđen Karadžićem bio sam u sezoni ’84 koju je ovaj odigrao najbolje u karijeri (16 poena prosječno, bez trojke), sezone u kojoj je Dražen bio u JNA, a nas više je mislilo da bi Stevan mogao preuzeti prvenstvo i odvesti Zvezdu do naslova. Bili smo svega par centimetara do istine jer je Karadžić imao naslov u ruci, istina s pola terena, uz zvuke sirene zagrebačke majstorice. Nije ušla iako je Stevan paralizirao pola dvorane. Druga polovica je već slavila naslov Cibone. Nakon tog promašaja, koji ga je mogao učiniti nepatvorenom legendom lige i Zvezdinim Kecmanom, karijera mu je otišla nizbrdo iako je još par sezona djelovao kao pomoćni šuter s klupe. Karadžić bješe poput one ultra-kratke ljubavi koja traje samo jedno ljeto, a kako vrijeme ide, uspomene na nju sve su neugodnije, kao da se pitamo kako smo mogli biti tako blesavi i pomalo se stidimo onih trenutaka kad smo ljubili i bili viđeni od strane drugih u tom In flagranti aktu.

Ni Partizan nije ostao pošteđen proplamsaja mojih bubuljičavih emocija. Neđe početkom osamdesetih promatrah neki turnir di je igrala naša mlada repka, poslušno brišući parket veličinama koje su njime vladale. U jednoj akciji, momak imena Nebojša Zorkić, presjekao je jednu suparničku loptu i stuštio se u kontru. Jedno dva metra od koša odrazio se, napravio okret od 180 stepeni i zakucao iza leđa tako da je iz konstrukcije koša ispala neka rđava šipka i pala mi par milimetara od glave. Dobro da se nije urušio čitav koš jer ni Nebojša, ni ja, ne bismo preživjeli tu staromodnu konstrukciju tešku tonu i kusur. Onda je taj Zorkić dobro đipao u crno-belom dresu i reprezentacija ga je primila u svoje naručje. Tamo je čak i startao u paru s Amadeusom i uzeo olimpijsku broncu u L.A. ljeta ’84, mislio sam – novi Vilfan bogtemaza – ali, kao i nekima prije njega na ovom popisu, karijera mu se strovalila nakon toga ukazanjem Saše Đorđevića i nakon sezone ’86 zarađivao je Zorkić košarkaški lebac u Šibenci i IMT-u, da bi potom odmaglio put Švicarske đe je postao svojevrsnim Borom Vučevićem druge razine tamošnjeg prvenstva. Nestade u vidu lastinog repa. Isto ka i jedna moja sočna ljubav s kraja osamdestih što zbrisala je u pravo vrime u EU da čisti stubišta za dobru paru.

A tek tzv. „kralj zakucavanja“ Miroslav Pecarski. Njegova pojava i prvo kucanje u domaćem prvenstvu, na otvaranju sezone ’88, u uvjerljivom porazu od Zvezde, sve nas je ponijelo da se pridružimo zbornom skandiranju ju-es-ej. Tip nas je prvim potezom uvjerio da je nešto posebno, nešto neviđeno na domaćim košarkaškim daskama. I držao nas je u tom prividu cijelu tu sezonu u kojoj je Partizan sjajno gazio na dva fronta, Evroligi i domaćem prvenstvu. Pecarski je upisao brojna umakanja i uopšte nije bilo bitno ko je na drugoj strani terena – Rađa, Vranković, Meneghin, Wiltjer, McAdoo ili Norris. Međutim, kako to biva, Partizan nije osvojio niti jedan trofej te godine, a, momak, u stvari, nije znao ništa o basketu. Pola njegovih brojki bile su brojke Vlade Divca, a Pecarski je samo atraktivno popunio postere te sezone. Umio je zakucati kad dobije loptu u naletu, licem ka košu. Igra leđima, dodavanje na udvajanju, kreacija s posta, inteligentna ispomoć u obrani – bjehu Miču do kraja karijere potpuno nepoznatim terminima.

Nema veze. Njegova prednost je da nas je smuvao na tu jednu sezonu, jer jako slabo nakon toga, a vala i prije – solidna NCAA karijera u kojoj je unazadio svoj prirodni talent, pa nakon ’91 sve one tezge u kojima je čak uzeo i Evroligu s Panathenaikosom u potpuno epizodnoj ulozi koja mu je savršeno pasala, nisu Pecarskog vratila u žižu moje ljubavi. A zaludio me, slično kao i Karadžić. Da li možete da zamislite da sam (kao poluzreo čovik) plakao kad sam saznao da će umjesto Miča na Olimpijske igre u Seoul ići Franjo Arapović. Za razliku od Franje, koji je u Seoulu ’88 pokazao ništicu, vjerujem da bi Pecarski razgalio duše suludih ovisnika o Yu-basketu barem jednim vječnim zakucavanjem koje bi ostalo zakodirano na You Tube servisu (Klavijatura – od tebe očekujem puno) do današnjih dana. Znate, vremenski i geografski isfluktuirano – Pecarski je pandan Vince Carteru, a kako je ovome najbolji moment karijere ono olimpijsko zakucavanje iz Sydneya, šteta što Miču to nije ono iz Seoula ’88, iza leđa, preko kompletne petorke Centralnoafričke Republike. Ideš Miki…
Devedesete, koje su košarkaški trebale biti vrhuncem te zemlje đe sam rođen, prisilno sam preskočio. Staviše me humanitarci i dobrotvori u induciranu komu, tako da se godinama nisam budio. Još i danas imam problema sa prepoznavanjem važnih ličnosti koje isplivaše tih devedesetih, tako da nekih kratkih ljubavi iz tog perioda i nemam. Ko će se ljuti na čoveka u komi? A kad sam se konačno probudio iz tog sna početkom ovog milenija, jbt., tamo u bespućima istorijske zbiljnosti srpske lige, uočih jednu ljubav staru, tako kratku a ipak neprolaznu. Car šabačke košarice, Mijailo Grušanović, kojeg upoznah još osamdesetih na nekom sletu bratskih gradova Juge (sjeća li se neko još?), tura ga i gura nekim tamo levatima. Metne im 50 sa godina 40, slično ka i dvaes’ godina ranije, samo što sad tržište je manje, promenilo se mozga i džepa u raje stanje.
A u Mikanu (koji je osvojio onaj turnir bratskih gradova uz 33 u finalu prije no što se namjerno isfaulirao kako bi se prvi napio iz pobjedničkog pehara) ja vidim košarke prošlost, sadašnjost i budućnost. Ne more niko da me uvjeri da Jokić nema istu alkemičarsku sposobnost pretvorbe materije table i obruča u amorfnu masu, identičnu njihovim vlastitim fizičkim formama, masu koja upija svaki njihov neartikulirani hitac koji se mekano zakotrlja i na kraju propadne košarom. Grušanović, iako svega jednu sezonu u najvišem rangu zajedničkog prvenstva, nikad slavom izvan granica Srbije ipak živi i dalje. U „Žigosanima…“ i onim drugima… Nadam se – vječno. On je, pak, onom posebnom vrstom ljubavi na koju ste opasno zagrizli. Svojevremeno. I onda se rastali na dugih dvadeset godina. Nešto slično ka i s Mikanom desilo mi se na pruzi Zagreb-Sisak, gdje u kupeu, nakon decenija suše, sretoh jednu divnu ljubav staru a kratku. Još uvijek je divna i kontam da se zove Remiza. U stvari Ferida. Ili ipak Tahira?
Rekoh vam u startu braćo – krvava je i uzaludna ta borba za naša sjećanja.
Photo: YouTube printscreen