Nekako mi fali iskrenog i spontanog zezanja u svim tim vijestima, oglasima, esejima, pregledima, opisima, reklamama, informacijama koje skaču i hrle na nas putem omiljenih nam gedžeta prebrze moderne koju upravo živimo. Ne mogu da se smijem kad na TV-u puste „Ljubav je na selu“, tursku sapunicu, holivudski film pun identično napumpanih junaka akcije i drame, uglavnom ne uživam u pisanijama na portalima koji nastoje zvučati originalno, a ne mogu da odvalim ni na neku košarkašku utakmicu domaće nam svima ABA lige… Ni uživo, a vala ni mrežno…

Baš bolno postradam oblike davne romantike, ali nadasve zajebancije, koji krasili su i košarkaštvo (kako Švabe imaju menschkeit ili weltschmerz, mi imamo košarkaštvo) ovih prostora – sad već govorim o daljoj prošlosti jer četvrt veka nije šala. Nekako se u ovoj tranziciji kapitalnih vrednosti zagubila iskra koja ranije kresnula mi ritualno svaki put prije posjeta košarkaškim hramovima bivše države, ili prosto pre no što uključim TV aparat da bih osmotrio šta ima na domaćim košarkaškim parketima. Nekako mi danas sve preozbiljno, rijetko se smijem, više se prisjećam. Dobrim dijelom, košarku sam ranije pratio i zbog fakta sigurnosti da ću se dobro, od srca nasmijati situacijama na terenu i u publici. Nema do dobre košarkaške zajebancije…

Mnoge od košarkaša u bivšoj državi obožavao sam gledati, ne zbog igračkog umijeća, već isključivo poradi toga što bjehu osvježenjem i gorivom za masu, pogodni auditoriju za smišljat pogrdne i nevine nadimke ili jednostavnije – Bog im ne dade mnogo fundamentalnog igračkog umeća, tek onoliko da ste bili prisiljeni savijati se od smijeha zajedno sa ostatkom dvorane ili društva pred televizorom. Jednom tamo davnih osamdesetih, moj najveći košarkaški prijatelj Kraljević Marko i ja, mjesto radnje zagrebački Dom sportova, mi dobrano i konstruktivno pod dojmom neke hvarske domaćice, a onda na terenu (nama dvojici i još nekima) istupa Golijat iz legende, simpatična, ali dozlaboga trapava masa koja se trudi igrat basketa. I uspije ponekad zabiti, uhvatiti, blokirati loptu… Cibona, naravno, lagano privodi utakmicu pobjedničkom kraju, a moj prijatelj, nakon jedne akcije u kojoj je naš smešni Golijat napravio korake nekoliko puta uzastopno i još se buni sudijskoj odluci, procijedi – Vidi ovu kravu kako igra, čovječe… Čudom nekim o(p)stade taj neugledni nadimak punih trideset godina. U našim konverzacijama, moj drugar Kraljević Marko i ja i dalje tog bivšeg košarkaša nazivamo – Krava. Radi se, dakako, o Franji Arapoviću, jednom od košarkaša mitske Cibone, ujedno i jednom od, meni barem, najvećih zabavljača domaćih parketa.

Arapović u jednom od brojnih duela s Divcem i Đorđevićem

Kako to? Šta traži Franjo u stotinjak najvećih priča Yu-košarice? Jeste braćo, u pravu ste, smirite se samo, sve ću odmah da vam objasnim. Znam da ni „tristać“ (FIAT 1300 za mlađe), kamoli Zastava 101, ne bi bio dovoljan za umeće Franje Arapovića, ali on ima čudne stavke koje ga svrstavaju visoko… Znači pravilo 53, stavak 8a – košarkaš koji je u meni pobudio najviše provala nekontrolisanog, oslobađajućeg, radujućeg se košarci smeha – odma ulazi u moj izbor stotine najvećih. Tako kratko! Ima i drugih pravila koja Arapoviću u prilog idu – npr. pravilo 3, stavak 12, koje kaže – desetorica najtrofejnijih košarkaša bivše Juge, po zbiru klupskih i reprezentativnih trofeja automatski se kvalifikuju za stojadin tj. upadaju u 101najveću priču jugoslavenske košarke. Onda sam ja malo gmizao ka pravi moljac struke i nekako sastavio sljedeću listu (ako neko ima primjedbi, molim da me ispravi, nisam baš brojao raznokakve superkupove i lige raznih kalifata):

27 Ćosić (14 reprezentativnih medalja, 13 klupskih trofeja), 23 Tomašević, 21 Kukoč, 20 Bodiroga, 19 Rađa, Naumoski… Znate li ko nastavlja listu? Bravo drugovi – jedini i neponovljivi Franjo Arapović – 18 trofeja u karijeri, od toga impresivnih 14 klupskih i po 2 medalje u dresovima SFRJ i Hrvatske na velikim takmičenjima…

Kad sam zbrojio sve utakmice Arapovića koje sam u životu gledao, došao sam do brojke od oko 80. Jeste da sam ja na košarkaške svečanosti išao uživati i u drugim umjetnicima, ali Franjo mi ostaje upamćen po mnoštvu hajlajta kroz tih osamdesetak tekmi. Iako njegov prvenstveni prosjek u SFRJ iznosi tek 6,5 poena i 5 skokova, Franjo u Ciboni nikad nije predstavljao neku od bitnijih opcija napada, više je figurirao kao borac-zabavljač i pomoćna snaga pod košem. Osvajač dvije Eurolige i dva domaća prvenstva, najprije je u sjeni Knege, ali onda u sezoni ’86 prodire u prvu petorku Cibone, instantnim je reprezentativcem nakon iste (bronca na SP ’86, zlato Univerzijade ’87, srebro OI ’88). Učinak u repki mu je mizeran – 0,7 poena prosječno na Svjetskom prvenstvu 1986, i 1 poen na Olimpijskim igrama dve godine kasnije. Nikad mi nije bilo jasno po kojoj partijskoj liniji je Franjo ušao u nju i igrao za reprezentaciju Jugoslavije, ali takva je službena istorija.

Jedina njegova sjajnija sezona u domaćem prvenstvu je ona ’90 kad je Cibona pala na niske grane loptanja, a Arapović ju je te sezone držao nad vodom sa 15-ak poena i gotovo 10 skokova po utakmici. Te godine je bio prvim skakačem domaćeg prvenstva. Franjo je iduću godinu, zadnju sezonu prvenstva SFRJ, odigrao znatno lošije, djelomično zbog povrede koljena, a djelomično jer se Franjo angažirao politički u domaćoj partiji pod imenom HDZ. Čak imam nekoliko intervjua š njime iz tog perioda i, iako ovi nisu za širu javnost, čini mi se, koliko god ne vjerovali tome, da je Arapović tih godina disponirao bistrinom i elanom koja je nedostižna za ove individue danas nam na vlasti…

No, Franjo Arapović ostao je aktivnim košarkašem više od decenije nakon raspada Juge. Sudjelovao je u inicijalnim uspjesima Hrvatske reprezentacije, dodavši olimpijsko srebro i evropsku broncu svojoj pozamašnoj kolekciji trofeja, a osim Cibone, kasnije je zaigrao i za Split, Zrinjevac, talijanski Trapani, zatim za litavski Žalgiris, Osijek, tursku Antaliju, slovensku Krku, a karijeru je okončao 2002. u Rijeci, odigravši usput inicijalnu sezonu Jadranske lige. Pravo putešestvije, dvadeset godina košarke i nezaboravnog Franje…

Osim mojih, pomalo potcjenjivačkih navika, sem ovog priglupog nadimka kojim ga počastismo Kraljević Marko i moja malenkost, Franjo Arapović ostaje mi upamćen, kako već rekoh, po bezbroj komičnih i par znalačkih, igračkih situacija. U jednoj od njih, on potpuno neshvatljivo potegne laktom Darka Pahlića iz Zadra u majstorici prvenstva ’86, isključen je i pripomogne da Cibona ostane bez domaćeg naslova. Druga situacija su njegovi sudari sa najboljim evropskim centrom, Arvidasom Sabonisom. Jeste da ga je Sabas nemilo razvalio više puta, ali Franjo mu je jedne zimske večeri ’89 stavio 25 poena i uhvatio tuce lopti, a pamtim jednu situaciju kad izvukao je litavskog diva na šest metara od koša pa pogodio tricu preko njega, a zatim ga više puta izvrtio u reketu uz oduševljenje publike.

Jedan od čuvenijih momenata Arapovićeve karijere jest zakucavanje Aleksisa iz madridskog Reala preko njega. Amerikanac je u procesu ušao koljenom u Franjino nezgodno mjesto, pa nas je Arapović nasmijao dvaput u jednoj akciji, jadnik se previjao još nekoliko minuta nakon sudara. Kontraefekt izazvalo je sučeljavanje sa drugim legendarnim Amerikancem, članom originalnog Dream Teama, Dejvidom Robinsonom. Mjesto radnje – Barselona, godina je 1992, finale je košarkaškog turnira, igraju SAD – Hrvatska. Malo domaćih košarkaša može da se pohvali da je zakucalo preko Dejvida Robinsona, tad ponajboljeg američkog i svjetskog centra, Arapoviću je to uspjelo za povijesno vodstvo Hrvatske, 25-23 (uz legendarno Cvitkovićevo – spusti se Franjo), nakon čega su Ameri ubacili u višu brzinu. Treba li uopšte reći da je naš Franjo prije toga mašio jedno znatno lakše zakucavanje.

Vrhunac Franjine karijere jest olimpijsko finale ’92 đe je bio nezaboravan. Čak i protiv Dejvida Robinsona

Nekako mi se zagubio Arapović (i njegov nadimak) nakon tog vrhunca karijere, devedesete su mi prošle prebrzo, a ja bio sam nemalo iznenađen kad vidio sam Arapovića krajem tog desetljeća kako pobjednički jaše i sa timom kojemu se ranije mnogo puta suprotstavljao u borbi za pokale – Žalgirisu iz Kaunasa. Već dobrano u tridesetima, Franjo je u dvije godine sa litavskim divom uzeo dva domaća prvenstva i još jedan Kup kupova. Te 1998. on još bješe relevantnim košarkašem. U pohodu Žalgirisa na pehar Kupa pobjednika kupova, 33-godišnji Arapović ostvaruje 11,4 poena i 8,6 skokova prosječno. Ovi posljednji trofeji karijere nekako mi ga izdigli u očima, učinili ga trajnom vrijednošću jugoslovenske košarice. Barem po broju trofeja…

Istorija veli da je je Arapović odabran na NBA draftu još 1987. kao 159. pik (sedma runda) Atlanta Hoksa. Da li je mogao igrati u NBA? Ako se igranjem misli na 5-6 minuta đubreta od vremena i dvadesetak nastupa tokom sezone – svakako. Ne bi igrao ništa lošije od Bobija Marjanovića, Ognjena Kuzmića ili nekih drugih upisnika na lukrativnu listu NBA karijera.

Kako sam Franju gledao nekih, već pomenutih, 80 puta tokom njegove karijere i kako je on u karijeri osvojio 18 velikih trofeja, kad zbrojim te stavke ispade mi brojka 98. E, tačno na tom mjestu Arapović figurira u „stojadinu“. Logike mora bit, barem po mome… A kad usfali mi tog negdašnjeg košarkaškog humora i smijeha, ponekad palim YouTube i ciljam Franjine bisere. On se na ekranu pojavi svaki put i redovno me oraspoloži nestandardnim valerima košarkaštva. Pošto isto ne mogu da konstatujem za velik broj domaćih košarkaša, priznajem Franji Arapoviću – Kravi – da je unikatom struke i častim ga ovim prisjećanjem.

Photo: Screenshot